KLFM

Androgena ravnoteža Sunca i Mjeseca kroz dijalog

 

IKS Festival i KLFM u sklopu IKS clubbinga u Klubu Kocka – razgovor sa akademskim kiparom Mirom Župom

Dana 1. listopada, u prostoru podruma Dioklecijanove palače otvoreno je 28. izdanje Adria Art Annalea, pod nazivom 28. AAATMOSFERA – spajanje svjetova. Nažalost, isti je događaj naprasno prekinut, odnosno zatvoren nakon svega nekoliko sati, a razlog je bio istodobno prozaičan i trivijalan – pojedinci s određenih položaja nisu uspjeli percipirati određene umjetničke aspiracije. Konkrento, prastari simbol svastike, prisutan u brojnim kako orijentalnim, tako i zapadnim kulturama protumačen je s onog najnegativnijeg, ideološkog aspekta, a to nipošto nije bila namjera autora.

Imajući u vidu onaj ključni značaj dotičnog simbola koji u prvom redu aludira na Sunce, njegovu putanju i ciklus, porazgovarali smo s jednim od umjetnka koji je svojim izloškom također doprinio izložbi, akademskim kiparom Mirom Župom, te koji nam je pojasnio detalje vezane uz izbor same Palače kao mjesta uprizorenja ovogodišnjeg Adria Art Annalea. Težište je pritom postavljeno na istraživanja i zaključke profesora Mladena Pejakovića (1928. – 2005.), čovjeka čiji je bogati opus okrunjen knjigom Dioklecijanova palača Sunca, objavljenom u izdanju Litterisa nekoliko mjeseci po autorovoj smrti, te pripadnim dokumentarno – animiranim filmom. U kratkom intervjuu koji slijedi, Miro Župa je pojasnio čitav apsurd oko zabrane jedne izožbe zbog isticanja simbola Sunca u gradu koji je iznikao iz Palače čiji su obrisi i gabariti definirani upravo tim istim Suncem, a ujedno je pružio i neka vlastita, zanimljiva zapažanja.

Zainteresirane za ovu tematiku možemo uputiti na priloženi LINK, gdje se može pronaći dosta prigodnog materijala.

• Postoji razlog za odabir lokacije za svako umjetničko uprizorenje. Zašto je po tvom mišljenju Palača specifična po tom pitanju?

To pitanje zahtijeva malko detaljnije obrazlaganje. Živimo u pogrešnom uvjerenju kako se arhitektura prilagođava nekakvim profanim parametrima kao što je čvrstoća tla, nagib terena i slično. Je, ne smiju se zanemariti takvi podaci, ali vratimo li se u neka prošla vremena, na primjer u stari Egipat, vidjet ćemo da piramide u Gizi prate nebeski predložak, simbolizirajući Orionov pojas. Tu je i sfinga, usmjerena prema Siriusu koji je Egipćanima bio važan, jer se njegovo poravnavanje sa Suncem u lipnju poklapalo s poplavama Nila i nadolazećim žetvama. Mladen Pejaković ovakve odnose s nebeskim tijelima, u prvom redu s Suncem nalazi primjerice u starohrvatskoj crkvici u Ninu, no posebice u gabaritima i u strukturi Dioklecijanove palače.

Sunce dakle ima nemjerljivu ulogu u samom projektu Palače. U prvom redu, rođendan cara je padao negdje oko ljetnog solsticija. Sama arhitektura Palače dijelom počiva na načelu zlatnog reza, no to nije jedini prisutni omjer. Zanimljivo je pogledati položaj sjena na dan solsticija, naročito u podne, kada se sjene građevine u određenim omjerima preklapaju s ljudskim sjenama kada stanemo u položaj naspram arhitekture.

Dalje, u tkivu Palače nalazimo Empedoklova četiri elementa, a jedan od očitih, mada zanemarivanih primjera je sama sfinga, koja utjelovljuje brojne tetralogije, a pored četiri elementa možemo spomenuti njezinu formu, dakle lavlje tijelo plus tri moguće glave – ljudsku, ovnovu i ptičju. Pojedinci smatraju da ovim elementima treba pribrojiti i sumpor kao dodatni, peti – ukoliko ga nije već ionako moguće povezati s vatrom. Ovdje treba imati u vidu Dioklecijanov reumatizam, zbog čega je i blizina ljekovitih termalnih izvora bila dobrodošla. Ali zanimljivo je upravo taj sumpor razmotriti kao dodatni vatreni element, jer je onda vatra naglašenija od ostalih, čime opet dolazimo do simbolike Sunca. Sve spomenuto se može primjeniti i na Mjesec kao drugo Horusovo oko, no pretjerana analiza bi nas odvela izvan okvira teme. Ipak bih naglasio da u ovdje prisutnoj sumpornoj vodi imamo određenu androgenu ravnotežu Sunca i Mjeseca.

• No, Sunce, kao i Mjesec ima svoju mračnu stranu. Kako objašnjavaš da je grad Sunca tako kulturno osiromašen. Što se zapravo događa? Gube li ljudi ključ znanja i ujedno života sunčanog kulta?

Vrijeme je jedan od krivaca. Ono šta je bio zaglavni kamen-taj primum movens oko kojeg se tada proporcionalno kristalizarala palača sad je samo antička zapremina. Stari bi rekli krv bogova je iscurila i pretvorila se u otrov.Grad je sad tu kao  parada kvantitete i blažene iskoristivosti. Mirakul  bez biografije, naspram izvorne logike pa i koncentracije drugih stoljeća u sebi danas je samo druga strana bezličnosti. Bez sabirne točke egzistencije-esencije i karaktera nemamo količinski rezultat za konzumaciju. Samo ta točka vrelišta, taj kanon i razlog o kojem Pejaković govori je tu trajno prisutan.To je geoastronomski laboratorij-hram, sabirna točka arhitektonskog smisla i reda kakvog nema u gotovo cijeloj rimskoj arhitekturi i pa i dalje. Grad time provocira subjekte jer „Carska mjera za carskog čovika“ danas je-„mudobran širokog takujina i puna šprica za pravog čovika”. Kompaktnost tog takvog antiprostora je danas stvarne prirode i pravilo transformacije u fugu iza kenjare.

“Više sam gospođa nego ti!”, rad akademskog kipara Mira Župe uprizoren na ovogodišnjem Adria Art Annaleu u podrumima Dioklecijanove palače

• Kako se vratiti u početni položaj, odnosno ‘primus movens’, na začetak, te ponovno zapaliti svjetlosnu iskru?

Jednostavno. Broj koji je tu utemeljen jednak je za svako doba, te omogućuje prelaženje i transkripciju svoje solarne mjere na svaki oblik koji se tu zateče i motivira ga na dijalog (Pejakovićeva metoda). To danas stoji kao jezik razlika između primarnog i povijesnog te ovog ”prodanog” Splita. Taj jedan oblik kozmičkih parametara koje je Pejaković dešifrirao je magijski sustav simpatičkih korespodencija koji je ovdje aktivan u svakom trenutku kao solarna koncentracija trajnog inteziteta i broja. Dakle, postoji. Povratak je moguć.

• Što dakle znači naslov tvojeg rada ‘Više sam gospođa nego ti’?

Ako sam već uhvatio ribu, zašto bi je opet pustija u vodu – pretvorila bi se u geler, znači, to bi bilo sve ili ništa.

Razgovarali: Nela Sisarić i Vjeran Stojanac