Bon Iver u četiri godišnja doba. Zimska For Ema, proljetni Bon Iver, vibrantno ljetni 22 i na rubu jeseni, I comma I. Album službeno vani 30. kolovoza, digitalno izdanje nekoliko tjedana prije.
Justin Vernon i bend i čitava mala glazbena zadruga. James Blake, Aaron Dessner, Bruce Hornsby, Moses Sumney, Channy Leaneagh, horda instrumentalista, brass sekcija koju od milja zovu Warm Crew, četa producenata i band koji ovim materijalom dokazuje svoju konstantnu želju za otkrivanjem novih glazbenih puteljaka.
Vernon ovaj put savršeno dozira upliv tehnologije u svoj vokal i pušta ga da puca i vrišti soul, melodije vrludaju i pletu se u slojevitoj glazbenoj mreži, refreni se pjevaju zborno, i sve skupa opet zvuči tako jedinstveno recentno.
Ovo sigurno nije jedan od onih albuma koji je moga biti snimljen bilo kada i zvučati vanvremenski. Ovo su jebene dvijetisućedvadesete i otkrivanja sasvim novih teritorija. Možemo samo slušati, razjapljenih ušiju, istovremeno sa oduševljenjem i nevjericom, da ovako hrabri i briljantni glazbenici postoje. I da u konačnici rade pop glazbu.
Provjerite koliko ste glazbeno otvoreni ovu srijedu i subotu od 15.00 sati. It’s only POP.
ps: Ima nešto Peter Gabrielsko u svemu ovom. I dobro je.
NO ZU je osmeročlani bend kojeg predvodi Nicolaas Oogjes i djeluju od 2007. godine. Prije dva mjeseca NO ZU izdaju treći album pod nazivom “Afterlife” koji se produkcijski ipak razlikuje od prethodnih par EP-ova, ali i dalje rade na fuziji nu wave-a, funka, disca itd.
Kanađani imaju tu neku uvrnutu glazbenu scenu s koje svako malo ispadnu neki hrabri mladići koji besramno otkrivaju nove horizonte ukiseljene i učmale indie glazbe. Fire/works su jedni od tih.