community radio
“Darkenss travels Light” osmi je album nizozemskog indie-folk dueta At the Close of Every Day, a ujedno i prvi ovogodišnji KLFM-ov Album tjedna. Započeti godinu nečim ne baš isuviše poznatim je odličan način za poticanje daljnjeg istraživanja glazbenih voda. Stoga uživajte u ovom pomalo neuobičajenom izboru!
Relativno nepoznati nizozemski indie folk (ili kako neki kažu, pop folk, a ja tvrdim lo-fi sad/slow core) duet At the Close of Every Day nipošto nije novo, ali ni isuvuše poznato ime na međunarodnoj glazbenoj sceni. Koncem prošle godine objavili su svoj osmi album Darkness travels Light, uradak koji liježe na prvo slušanje i koji prilično odskače od njihovih prethodnih radova koje su karakterizirali poprilično složeni aranžmani (barem u odnosu na prethodnika Monsters iz 2013.).
Započeti godinu nečim ne baš isuviše poznatim je odličan način za poticanje daljnjeg istraživanja glazbenih voda. Stoga uživajte u izboru za prvi Album tjedna u 2015!
At the Close of Every Day – Darkness travels Light (2014.)
01 Shadowlight
02 Joy To The World But Not Today
03 Detroit
04 Vleugellam
05 Safety’s Keeping
06 Hope For Hope
07 We Keep Looking Up
08 This Smile Is Tired Of Faking
09 Oh Lord Hear My Prayer
10 Falling Through
11 Darkness Travels Light
12 Sadness Is Moving Away
autor: Vjeran Stojanac, 05/01/2015
Arhiva
Nepune dvije godine nakon izvrsnog albuma ‘Low Highway’, Steve Earle se, potpomognut pratećim sastavom The Dukes vraća, kako kritike kažu, još boljim ostvarenjem ‘Terraplane’. Koliko će uoćljiv odmak ka bluesu dijelovati na njegov fandom u pozitivnom, odnosno negativnom smislu? Zaključite uz aktualni album tjedna!
Reizdanje i svojevrsna kompilacija radova iz ranih 80ih nizozemskog boema i ljubitelja fine elektronike i psihodelicnih harmonija, Spike Woltersa. Da je ikad vjerovao u izdavastvo i snagu diskografije vjerojatno nikada ovakav iskreni i sirov materijal nebi ni culi. Hail to D.I.Y.
Ovaj album zbunjuje i to ne toliko u melodijskom smislu koliko u izvedbenom i aranžerskom pristupu. Nepobitno je da je obnovljena suradnja Sheehyja i Valda prizvala nikad posve upokojenu sablast Dream City Film Cluba, mada sveukupni doživljaj više i nije toliko temeljen na onom neizbježnom gitarskom štihu. Naprotiv, ovim uratkom dominira sintetički zuvk klavijatura, a ono što mu daje dodatnu notu kataklizmiče neizbježnosti s jedne, te halucinatorne snovidnosti s druge strane jest strogo restriktirani ritam koji se javlja u povremenim naletima, ne kao nositelj čitave konstrukcije već više kao dobro došao priloženi efekt. Spomenemo li još jednom pridjev ‘apokaliptičko’, te neumitnu distopiju koju Sheehy i Vald zdušno naglašavaju na službenom web sjedištu projekta, ukupni se dojam lagano zaokružuje.
playlist
