
Verujemo u Idole
Vrednost jednog dela, bilo ono muzičko, filmsko, književno, likovno, sagledava se i van okvira u kom je nastalo. I ne…
Bosanac sam samo pola. Ako se to tako može meriti. Kao ona fora: “Odakle si?” “Iz Bosne” “Koji dio?” “Kako koji? Pa čitav sam iz Bosne”. E, tako…Kad sam sa Tanjom koja mi je izvukla svoje korene iz Prijedora onda sam ja čitav iz Bosne. Dušom i telom. Upravo onako kako su to oni sami. Bez kočnica, skretnica, bez pretvaranja. Zagrljaj i poljubac moraš zaslužiti a kad ih zaslužiš, bar na tren osećaćete se kao centar sveta i svemira, makar on bio u Bosni. Hercegovina se ne računa.
Piše i slika: Dejan Kožul
Prvi put sam došao da bih stekao uvid u to šta se to radi u udruženju “Živimo zajedno” a ima veze sa umetnošću i teatrom. Drugi put sam bio na predstavi, a treći put Tanja mi je već rekla, parafraziraću: “Ej, pa očekivala sam te. Baš si me obradovao. Dođi da pričamo.”
Došao sam, ušao sam. Do kraja ove treće posjete svi su se trudili ne bi li mi predočili svoje bosanske korene i tako postali prisniji sa mnom. One dalmatinske, primorske su zanemarili. Valjda zato što smo svi mi iz Bosne.
Splet okolnosti je hteo da baš u danu kad sam razmišljao o ovom tekstu naletim na, odokativno, jednogodišnjeg malca koji se zabavljao u Čuburskom parku pod budnim okom roditelja. Jednogodišnje dete kao jednogodišnje dete. Nemoguće je razlučiti ponašanje u toj situaciji jednog deteta od drugog, makar ono drugo imalo Daunov sindrom. Takvo dete se ipak razlikuje. Oči ga odaju.
U predstavi “Dubravko i Sanja”, koja je bazirana na “Romeu i Juliji”, roditelji Sanje, na nekom maskenbalu, kad je Dubravku pala maska, pitaju Dubravka da li ima još jednu masku ispod te. Dubravko je samo “daunovac” i kao takav je nepoželjan. Barem u svetu koji nam se nameće. Dubravko je u suštini jedan sjajan momak, neverovatne memorije, nenametljiv i kao takav “mali” heroj u očima jedne Milice. A Milica je, ko? Milica je takođe aktivna u dramskoj sekciji udruženja “Živimo zajedno” koje, evo već, 18 godina, dakle punoletstvo vodi Leposava Stanković.
Da, sve je počelo još 2001. godine kad je Lepa, zovemo je tako ubuduće, došla u udruženje. Već nekoliko godina je u penziji. Dovoljno da se odmori od 25 godina rada kao defektolog i da svoje znanje proba da prenese na ovu družinu. Nije bilo zanemarivo ni iskustvo vođenja sličnih dramskih sekcija.
Počeli su sa narodnim umotvorinama, jer kaže nam Lepa, nisu mogli održavati pažnju za nešto veće. Pet minuta je bio maksimum. Ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje, pa uvođenje novosti i 2004. godine odigrali su i prvu pozorišnu predstavu po tekstu “Analfabet”, Branislava Nušića. Do ovog trenutka, odigrali su je čak 97 puta. Uskoro će i jubilarna stotka, a pažnja? Pažnja više nije problem. Predstava traje skoro sat vremena. Hipnotiše prisutne.
– “Analfabetu” smo igrali po svim školama u Beogradu, po mnogim mestima – Šapcu, Velikoj Plani, u Solunu u našem konzulatu. Igrali smo i u Makedoniji, u Skoplju, ponosno nam prepričava Lepa avanture koje su prošli u tih 15 godina. I ne samo to.
Na festivalu “Igri bez maska. Teatar bez diskriminacija” njihova predstava proglašena je najboljom, a Milan, koji glumi načelnika, dobio je nagradu za najboljeg glumca.
“On voli da je u centru pažnje”, reći će mi u udruženju. Prija mu pažnja. A kome ne prija? Ta pažnja, ali pre svega rad sa njima, izveo ih je i na ulicu, omogućila im je da lakše komuniciraju sa spoljašnjim svetom koji nema baš previše razumevanja za njih. Njihove predstave uglavnom o tome i govore. Ukazuju na drukčijost, ali ukazuju i na to da te “posebne potrebe” koje se često lepe za njih, imamo svi.
Naša posebna potreba može biti i način na koji oni izražavaju svoju privrženost. Otvoreno, bez zadrške sa puno dodira, zagrljaja. Otkrićemo je gledajući predstavu. Definitivno. Otkrivaju je i glumci, bilo amateri, bilo profesionalci koji su do sada radili sa njima. Kažu da svoje predstave da su inkluzivne. I jesu. Ali, ne uključuju one samo “njih” u “naš” svet. To bi bila nenadoknadiva šteta. Ne. Uključujemo se “mi” u njihov svet. Učimo. Baš kao što je i Lepa naučila.
– Ja sam napredovala toliko da moj život opet ima smisla. Ja imam decu, unuke. Svi su već porasli i ja im više nisam potrebna, ne moram stalno da budem sa njima. I jedno vreme nisam znala šta da radim sa sobom. Mnogo sam dobila kad sam počela da radim sa njima. U ovih 18 godina intenzivnog druženja i rada proživela sa toliko toga. Obišla sam neka mesta u koja nikad ne bih ni otišla da sam ostala kod kuće. Teško mi je kad pomislim da imam već 78 godina i da više neću možda moći da radim sa njima. Baš mi dođe teško.
A zanimljivo je to sa “Analfabetom” i Nušićem. Sjajna je to metafora i za nas, naše društvo. Načelnik proglašava za analfabetu lokalnog učitelja, ne znajući šta to zapravo znači, te šalje pismo u kom to navodi, svom pretpostavljenom. Kad je saznao šta je analfabeta bilo je dovoljno vremena da shvati da je upravo on taj, a ne lokalni učitelj. U ovoj, životnoj predstavi, analfabete smo “mi” iako ćemo često prstom ukazivati na “njih”. Baš kao i načelnik. “Mi”, međutim imamo još vremena da naučimo čitati i pisati i iskazivati osećanja.
Bosanac sam samo pola. Ako se to tako može meriti. Kao ona fora: “Odakle si?” “Iz Bosne” “Koji dio?” “Kako koji? Pa čitav sam iz Bosne”. E, tako…Kad sam sa Tanjom koja mi je izvukla svoje korene iz Prijedora onda sam ja čitav iz Bosne. Dušom i telom. Upravo onako kako su to oni sami. Bez kočnica, skretnica, bez pretvaranja. Zagrljaj i poljubac moraš zaslužiti a kad ih zaslužiš, bar na tren osećaćete se kao centar sveta i svemira, makar on bio u Bosni. Hercegovina se ne računa.
Ovaj tekst je napisan za 52. broj časopisa “Liceulice” i neka vam bude podsticaj da potražite i ljude iz udruženja “Živimo zajedno” koji “Liceulice” i prodaju. Time uključujete i sebe u njihov čarobni svet. Ali ni to nije sve jer ovaj tekst je samo sažeta verzija sadržaja 236. KUPEK-a u kom možete, osim razgovora sa Lepom, da slušate recitovanje poezije, ali i da čujete njihovu himnu.
KUPEK možete slušati i ovog ponedeljka, 22. 04. 2019. godine od 23 h. Ne dozvolite da vam činjenica da je ponedeljak pokvari dan jer uvek može biti i gore. Zato je KUPEK tu, a ako ga i omašite slušamo se naknadno na našem mixcloud kanalu.
autor: dejan kozul, 22/04/2019
Arhiva
Vrednost jednog dela, bilo ono muzičko, filmsko, književno, likovno, sagledava se i van okvira u kom je nastalo. I ne…
Stigli smo i do 299. #KUPEK. A u njemu slušamo Teu Lukač, autorku filma “Roots”, odnosno “Koreni”. Vraćamo se Uni,…
“Mama, jel’ sam ja Srbenka”, ključno je pitanje već nekoliko generacija djece srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Pozitivan odgovor na to…
Ovo je godina u kojoj obilježavamo 25 godina od srebreničkog genocida. On se nije desio. Ne onako kako to zvuči…
playlist