
Trees of Maine / False Dawns
Indie. Dream. Pop.
Dva mjeseca nakon što je objavljen spot za najavni singl The Barrel, treći album Novozelađanke Harding ugledao je svjetlo dana. Designer donosi devet pjesama koje ćete istovremeno u potpunosti razumjeti i ništa vam neće biti jasno. Nekako kao i s već spomenutim spotom; gledaš ga i nisu ti jasni ni stihovi, ni scenografija, kostimografija još manje, o koreografiji da ne počinjem… a opet ne možeš prestati ni slušati ni gledati. Ja, koja spotove pogledam samo kada se prisilim, ovaj sam vjerojatno u rekordnom broju pregledala u posljednja dva mjeseca.
Designer otvara Fixture Picture, još jedna skladba s ništa manje primamljivim video spotom, i nastavlja se sve do posljednje, Pilot, s takvom lakoćom, izmjenom nježnog s ozbiljnim (čak bih se usudila napisati magično/zloslutnim) dubokim glasom koji na trenutke neodoljivo priziva Nico.
Weight of the Planets iskače i osvaja pri prvom slušanju, ostale će vas skladbe pridobiti ipak tek pri drugom – trećem – petom preslušavanju. Jednostavni stihovi jednako su zaključani kao i oni apstraktniji (What am I doing in Dubai?), jednako kao što su i ti apstraktniji jednako jednostavni kao i oni logičniji, konkretniji. Designer je duboko intimna ploča koja očarava svojom kompliciranom jednostavnošću i jednostavnom kompliciranošću da bi vrhunac introspekcije doživjela u posljednjoj skladbi koja funkcionira kao prava oda ranjivosti.
Eto, baš zato Aldous ima album tjedna KLFM-a. :)
1. | Fixture Picture 04:07 | |||
2. | Designer 04:16 | |||
3. | Zoo Eyes 05:17 | |||
4. | Treasure 04:11 | |||
5. | The Barrel 04:59 | |||
6. | Damn 06:27 | |||
7. | Weight of The Planets 04:43 | |||
8. | Heaven Is Empty 03:19 | |||
9. | Pilot 03:13 |
autor: Kristina Tešija, 30/04/2019
Arhiva

Na početku ove godine u terminima rezerviranim za album tjedna vrtimo albume koji su nam obilježili onu prošlu..
Ovaj album zbunjuje i to ne toliko u melodijskom smislu koliko u izvedbenom i aranžerskom pristupu. Nepobitno je da je obnovljena suradnja Sheehyja i Valda prizvala nikad posve upokojenu sablast Dream City Film Cluba, mada sveukupni doživljaj više i nije toliko temeljen na onom neizbježnom gitarskom štihu. Naprotiv, ovim uratkom dominira sintetički zuvk klavijatura, a ono što mu daje dodatnu notu kataklizmiče neizbježnosti s jedne, te halucinatorne snovidnosti s druge strane jest strogo restriktirani ritam koji se javlja u povremenim naletima, ne kao nositelj čitave konstrukcije već više kao dobro došao priloženi efekt. Spomenemo li još jednom pridjev ‘apokaliptičko’, te neumitnu distopiju koju Sheehy i Vald zdušno naglašavaju na službenom web sjedištu projekta, ukupni se dojam lagano zaokružuje.

Sonic Youth su se nakon trideset godina djelovanja i petnaest studijskih albuma razišli 2011. kada se raspao brak Thurstona Moorea…
playlist