KLFM

TEARS FOR FEARS / The Hurting (1983.)

Prvi Tears For Fears se bavio neugodnim temama na ugodan način i postoji razlog zašto ovaj album (i bend) danas ima veći respekt kolega glazbenika i kritike nego ikad.

Curt Smith i Roland Orzabal prema današnjim, a pogotovo tadašnjim standardima glazbene scene, nisu bili klinci (21-22 godine). Iako su iza sebe imali već jedan (doduše, potpuno drugačiji) bend, turneju i ploču, i dalje me ne prestaje fascinirati činjenica je The Hurting nečiji prvi album.

Zašto?

Za početak, vrlo je malo bendova/projekata koji su se već prvim albumom odlučili fokusirati na snimljeni materijal, a koncerte tretirati kao sekundarnu aktivnost, pogotovo na nekakvoj new wave sceni, a kad već pričamo o sceni i tzv bandwagoningu, ni toga ovdje nije bilo. U slučaju The Hurting i nasljednika mu Songs From The Big Chair, površna ih kritika ili slučajni prolaznik imaju običaj nekako nagurati u synth-pop ladicu. Možete gurati, ali neće ući do kraja i virit će dobar dio, s razlogom.

Ono čime su se bavili i još se bave doista jesu pop pjesme: pozadinu čine sintisajzeri, veliki bubnjevi, gitare na 1000 efekata i svi strojevi koji su nakon tjedan dana bivanja u maloprodaji završili u studiju, ali već je u samim počecima pristup Smitha i Orzabala mnogo sofisticiraniji i složeniji. Svojstveniji ex-akademskom glazbeniku koji ima minimalno 3 prog rock albuma iza sebe, čuo je modernu glazbu i htio napraviti moderni album koji se ne uklapa apsolutno nigdje…

…osim na radiju.

Mercury je očito nešto vidio u ovom tužnom i nemirnom materijalu i isplatilo im se, budući da je album vrlo brzo zasjeo na vrh britanske ljestvice, a možda se i previše čudim uspjehu ovakvog albuma u vremenu kad su Depeche Mode, The Cure i Siouxsie imali više nego uspješne karijere.

Mudro odabrani singlovi učinili su svoje kako bi uspješno promovirali ovaj konceptualni album.

Naime, album (i zapravo cijela rana karijera Tears For Fears) se vrti oko teme unutarnjeg (ne)mira i neugodnog dijela introspekcije u svijetu kojeg boli neka stvar za čovjeka kao takvog. Na ovom albumu ne postoji nijedan ekvivalent Shiny Happy People ili Senses Working Overtime, pa opet, vješto balansira po liniji koja razdvaja svijet zašto-mi-se-ovo-događa glazbe i pjesama s radija koje pjevate dok vješate rublje. Na kraju krajeva, uspjeli su da vješajući rublje pjevate the dreams in which I’m dying are the best I’ve ever had, a da se ne uznemirite. I doista, Smith i Orzabal o tim stvarima kao da pjevaju s određenom distancom. Nešto poput naratora u knjizi ili filmu koji suosjeća s patnjom protagonista, ali samo donekle, jer njegova je uloga da ispriča priču i pouči nas nečemu.

1. “The Hurting” 4:20
2. “Mad World” 3:35
3. “Pale Shelter” 4:34
4. “Ideas as Opiates” 3:46
5. “Memories Fade” 5:08
6. “Suffer the Children” 3:53
7. “Watch Me Bleed” 4:18
8. “Change” 4:15
9. “The Prisoner” 2:55
10. “Start of the Breakdown” 5:00

Slušajte Minibar playliste svaki četvrtak u podne.