KLFM

Ovotjedno je izdanje Soda Fountaina posvećeno kultnom francuskom kantautoru i bjelosvjetskom otpadniku Sergeu Lucienu Gainsbourgu, čovjeku koji je tradicionalnu šansonu izvukao iz nacionalne ustajale baruštine, obojivši je nijansama jazza, bluesa, swinga, reaggea, rocka, dakle praktički svim raspoloživim utjecajima, kreiravši tako eklektičke glazbene dragulje koji su utjecali i dan danas utječu kako na Sergeove suvremenike, tako i na mlađe generacije glazbenika. Naravno, dio šarma leži i u njegovoj specifičnoj pojavi te ne baš ortodoksnom poimanju morala i tolerancije, no sve je to dio ove osebujne i nadasve jedinstvene osobnosti!

O značaju i utjecaju francuskog kantautora Sergea Luciena Gainsbourga (1928. – 1991.) nepotrebno je trošiti riječi. Dovoljno se prisjetiti hrpe posvetnih albuma, ili pak pojedinačnih obrada njegovih skladbi, a lista imena koja se ne ustručavaju otvoreno priznati Lucienov upliv na vlastiti rad uistinu je impozantna. Na njoj se primjerice nalaze Nick Cave, Shane MacGowan, David Bowie, Tom Waits, David Byrne, Mick Harvey, Kramer, Marc Almond, Barry Adamson, Michael Stipe, Chris Eckman, Scott Walker… uistinu, nema smisla nabrajati!

Što je to što Sergeove skladbe čini tako bliskima i prijamljivima ljudima iz svih kutaka ove planete? Možda je dijelom riječ o njegovom specifičnom šarmu kojega je bezobrazno unosio u vokalne izvedbe, ili se tajna pak krije u stihovima koji se često dodiruju kranje nespojivih tematika, balansirajući između emotivnosti i sarkazma? Navedeno stoji, no ne treba zaboraviti još jedan bitan razlog, a riječ je o Sergeovom modelu otvaranja klasične francuske šansone ‘vanjskim utjecajima’. Istina, Gainsbourg je mnogo više od svojih pomalo glazbeno konzervativnih suvremenika poput Brela, Becauda, Aznavoura (o duhovnom ocu svih navedenih, Georgesu Brassensu da i ne govorimo) svoje skladbe istrgnuo iz ustajale močvare francuskog tradicionalizmna, obojivši ih elementima swinga, jazza, bluesa, reaggea, rocka, kabarea… Možda vam ovako navedeni utjecaji sugeriraju neshvatljiv i neukusan pastiš, no dojam vam je pogrešan – Serge je od početka znao što radi, a i elemente bjelosvjetskih pravaca nije grabio šakom i kapom, već promišljeno i sa stilom.

Da, riječ ‘stil’ u svakom svojem smislu najbolje opisuje Sergea.

01 Serge Gainsbourg – Chatterton
02 Stereo Total – L’Anamour
03 Jon – Les Sucettes
04 Mick Harvey – Scenic Railway
05 Bunbury – Requiem Para Un Cabron
06 Krikor & Warrior – Love On The Beat
07 Serge Gainsbourg  – Le Poinçounner Des Lilas
08 Steve Wynn – Bonnie & Clyde
09 Mike Patton – Ford Mustang
10 Jarvis Cocker & Kid Loco – Je Sius Te Dire Que Me Me Vais
11 Sublime – L’eau La Bouche
12 Kaho Minami – La Chanson De Prevert
13 Portishead – Requiem For Anna
14 Serge Gainsbourg – La Javanaise
15 The Walkabouts – Sorry Angel
16 Kramer – 69 Anne Erotique
17 Snooze – New York USA
18 The Kills – La Chanson De Slogan
19 Marc Almond & Trash Palace – Boy Toy
20 Souvernir – Harley Davidson
21 Serge Gainsbourg – La Chanson De Prevert
22 Belle & Sebastian – Pouppe De Cire, Pouppe De Son
23 Mick Harvey – Black Seaweed
24 David Shea – Initials B.B.
25 Shelley Hirsch – Comic Strip
26 Cat Power & Karen Nelson – Je T’Aime (Mon Non PLus)
27 Aidan Bartley – Ballad De Melody Nelson
28 Alain Chamfort – En Relisant La Lettre
29 Francoise Hardy – Les Petits Rien
30 Michael Stipe – Hotel Particulier
31 Anna Karina & Katerine – Sous Le Soleil Exactement
32 Ars Post Tengum Introet – Ford Mustang
33 Elysian Fields – Les Amores Perdues
34 Mick Harvey – To All The Lucky Kids
35 Serge Gainsbourg – Dieu Fumeur De Havanes

Istina, dio svoje slave Gainsbourg duguje i učestalim ispadima koji su često ispitivali granice morala i tolerancije, no ako slične postupke opraštamo jednom Morrisonu ili Richardsu, zašto ne bi i Lucienu? Netko bi vam to mogao uzeti za zlo i proglasiti vas antisemitom!

Nemojte pogrešno shvatiti – i bez takvih eskapacija, Serge bi bio Serge, a njegova bi glazba i dalje zadržavala taj eklektički šarm međunarodnog otpadnika, no činjenica jest da je po tom pitanju naš junak uistinu bio originalan!

Donosimo vam stoga nekoliko bitnijih nepodopština iz bogatog Sergeovog repertoara:

• Nakon uspjeha na Eurosongu u Luxemburgu (1966.) s pjesmom Poupee de Cire, Poupee de Son, Gainsbourg pristaje napisati još nekoliko skladbi za mladu, osamnaestogodišnju France Gall, primjerice Les Sucettes. Problemi nastaju kada mala France dokuči na koje to ‘lizalice’ Serge cilja!
• Serge je autor konceptualnog albuma The Ballad of Melody Nelson. Ništa neobično, riječ je o starijem muškarcu koji se upušta u vezu sa tinejđerkom, koja kasnije pogiba u zrakoplovnoj nesreći.
• Na albumu iz 1979., Aux Armes De Caetera, Gainsbourg uvrštava reagge verziju francuske himne La Marseillaise. Danas to i ne izgleda kao Bog zna kakav potez, no prije trideset i više godina je bio itekako provokativan. Degolisti na aparatima!
• Godine 1984., u sklopu koordinirah protesta protiv povećanja fiskalnih nameta, Serge će gostujući na francuskoj državnoj televiziji spaliti novčanicu od 500 franaka. Istina, nije to nešto mnogo novca, ali konzervativna je francuska javnost još jednom dirnuta u živac!
• Iste te godine, Serge snima duet sa svojom dvanaestogodišnjim kćerkom Charlotte. Reći ćete, ni prvi ni zadnji glazbenik koji surađuje s članovima obitelji? Yap, ali ime pjesme je bilo Lemon Incest!

• Michel Houellebecq ga obožava, što je samo po sebi već ‘provokativno’!
• Po vlastitoj pjesmi Je T’aime … Moi Non Plus snimio je godine 1976.  istoimeni film. Radnja? Stari se homoseksualac zaljubljuje u pomalo muškobanjastu djevojku, koju je po izričitom Sergeovom zahtjevu glumila njegova ljubavnica, Jane Birkin.
• Spomenuta pjesma, inače, prilično vjerno reproducira zvučnu kulisu ženskog orgazma. U Britaniji se singl probio do prvog mjesta top ljestvice, no u Francuskoj su ga radio postaje ignorirale, te je zauzeo (pomalo brojčano znakovito) mjesto broj 69!
• Što može ponuditi album nazvan Rock around the Bunker, iza kojega stoji francuski Židov? Pa, splet ironičnih i pomalo nadrealnih pjesama koje opisuju brojne događaje prožete ikonografijom nacističke Njemačke. Tu su pripadnici SA odreda neposredno pred likvidaciju na Noć dugih noževa, odjeveni u haljine i cipele s visokim potpeticama, sarkastične pjesme o žutim zvijezdama, bivši SS-ovci koji se opijaju i drogiraju u relativnoj sigurnosti Južne Amerike, te, naravno, Nazi Rock!
• Za kraj ove liste, koju bi se moglo proširivati još mnoštvom bezobraština i anegdota, spomenimo onaj već čuveni slučaj iz 1986., kada je zajedno s Whitney Houston gostovao u Showu Michela Druckera na francuskoj nacionalnoj televiziji. Na domaćinovo pitanje što misli o kolegici Whitney, koja sjedi tu pored njega, Serge je mrtav hladan izjavio: Pa, ja bih nju j**o.

Pozdrav ovom neprežaljenom velikanu suvremene glazbe, uz dvostanu glazbenu listu koja će kombinirati uglavnom obrade njegovih kompozicija s manjim brojem istih u autorskom izvođenju!

powered & provided by ©eXit