Pips, Chips & Videoclips / Walt

To što Walt uopće nije duboko smrznut i položen pod tobogan Pirata s Kariba u Disneylandu već je uredno kremiran i raspršen po Lawn Memorial parku samo govori o toj nemiloj snazi ljudskog tračeraja i ta urbana legenda vjerojatno ide skupa sa onom o pušenju suhih bananinih vlakanaca u cilju postizanja višeg stanja svijesti.

To što Walt uopće nije duboko smrznut i položen pod tobogan Pirata s Kariba u Disneylandu već je uredno kremiran i raspršen po Lawn Memorial parku samo govori o toj nemiloj snazi ljudskog tračeraja i ta urbana legenda vjerojatno ide skupa sa onom o pušenju suhih bananinih vlakanaca u cilju postizanja višeg stanja svijesti.

No, Pipsi nisu tračeraj i time se ponose ali i automatski prešutno prelaze u taj sjenoviti dio i tako već mizerne domaće glazbene scene u kojoj se kreću bendovi koji u stvari SAMO rade glazbu.

Vjerovatno jedna od prvih postava. Preneseno sa http://www.pipschipsvideoclips.com , foto by: Lana Cavar

Vjerovatno jedna od prvih postava. Preneseno sa http://www.pipschipsvideoclips.com , foto by: Lana Cavar

Kod PCVC je taj rad već stvarno dugogodišnji uzus i od Rippera nitko ni ne očekuje ništa osim srednjaka za sve Paparazze i gromoglasnog prdca na besmislena pitanja tipa : zašto se vaš album zove “Bog”?

Zlobne jezičine bi dodale kako je lako bit nonšalantan prema obavezama koje čekaju nekog tko želi živjeti od publike dok ima frenda bogatog mecenu i s tim neograničen kreativni budžet. Mi tu nismo zlobni a bome ni jezičine pa se samo još jednom zahvaljujemo pokroviteljima pipsa, u ime nas, glazbenih potrošača i publike koji želi i očekuje više od hrvatske glazbe.

Ja nisam vaš guru !!!

Ja nisam vaš guru !!!

Svoju glazbenu priču, vjerojatno već dobro iseciranu od strane profesionalnih glazbenih pera i teoretičara rock glazbe pa zato tu samo ukratko, furiozno otvaraju klasičnim pop-rock albumima Shimpoo Pimpoo i Dernjava koji u toj prvoj polovici dance devedesetih izgledaju kao spas domaćeg rocka. Taj novozagrebački punkerski duh, Denykenova žanrovska lucidnost i ubod sa coverom You Never Walk Allone iliti Dinamo ja volim, gurali su Ivaniša i Pipse ka ponoru popularnosti. Vjerojatno neminovnom dijeljenju bine na koncertima sa Prljavcima i Valjkom. Fotografiranju benda na ribičiji i grillu za tadašnju Arenu. Pokoji šaljivi intervju sa Brankom Uvodićem.

Sve te jasne znakove smjera uspjeha možeš usrat samo snimajući novi album koji se fura na tamo neki brit-pop. I još se zove Fred Astaire. Da sve bude još gore čuju se i prljave riječi, koje su sad proročanski konkretne, “Sex u školi” te se malo ironično pjeva o ovoj zemlji gdje je raj, jel. Te ’97-e izlazi i OK Computer. I Bittersweat Simfony. Umire Hutchence iz INXS. Spriritualized sviraju najviši koncert na svijetu za 150 odabranih. U ovoj našoj zemlji panjeva jedan tako izvrstan album ni blizu nema opće prepoznavanje i definira bend kao “neku tamo intelektualnu muziku” dajući
Ripperu potpunu slobodu da radi sve bolju i bolju glazbu.
Hvala Bogu.
I tako i biva. Bog, Drveće i rijeke i konačno Glazba za gladijatore, zasigurno vrhovi hrvatske glazbe, svaki na svoj način, intimistički i grandiozno, lo-fi i uberproducirano, tekstualno trivijalno i metafizički zamršeno, osiguravaju Dubravku Ivanišu i njegovim astronautima čist obraz ali i nameću visoke kriterije i očekivanja.

Vjerojatno, prvi joint u ustima a capella

Vjerojatno, prvi joint u ustima a capella

Od Gladijatora je prošlo 5 godina. Jesu svo to vrijeme PCVC radili na novim stvarima? Svirali turneje po lijepoj našoj? Obilazili dijasporu u Australiji? Glumili cameo role u domaćim sapunicama?
Mislim da nisu. A, možda i jesu. Ne znam..šta je stvarno prošlo već 5 godina? Mislim da se nitko nije ni pitao ova pitanja i kod ovog benda je vrijeme tako relativan pojam. A postoji li ljepši atribut za glazbu od toga da je vanvremenska?

I tako se dogodio Walt. Kako ovo ne bi izgledalo kao recenzija već ono što i je,popratni tekstu o albumu tjedna, izbjegavam standardno pobrojavanje pjesama i traženje utjecaja uz likovanje kako je tu pokraden ovaj riff ili ona harma, svjestan, kao nadam se i vi koji ovo čitate i koje uostalom i zanima glazba ovog benda, da u popularnoj glazbi nema mogućnosti odsviravanja potpuno novog akorda ili nikad čutog pravilnog ritma. U toj kemiji Ripperovog menefreganiente vokala i tekstova sa tim često promjenjivim ali uvijek kompaktnim i osobenim ostatkom benda, leži ta jedinstvena magičnost svake stvari sa Walta i potpuna originalnost zvučne slike samog albuma. I više ima referiranja na glazbenu povijest benda te prije čujemo novu Krumpira, Plači i Gravitaciju nego taj stump riff QOTS-a ili te tri harme fakin Floyda iz fakin High Hopes.
Još jedna PCVC monumentalna kutija glazbe koja, pozivajući se na koji pasus teksta prije, savršeno zvuči danas, 1995 ili 2025…i u tom boju se poznaju pravi junaci.

Walt je album tjedna te ga možete ćuti u cijelosti u utorak u 9.00 te u četvrtak u 11.00 h.

Ante El Segundo

17/06/2013

autor: el5egundo