
Džuboks
Revijalni Balkanizator za pred kraj ove naopake godine.
Više nego previše čekali smo na produžetak glazbenog tripa kojim nas je davne 1999. godine počastio Petar Beluhan.
“Svima želim raj za sve” bio je – i ostao – jedan od rijetkih hrvatskih glazbenih eliksira kojim još uvijek možemo vidati rane inficirane kroničnim nedostatkom napretka u recentnoj hrvatskoj popularnoj glazbi.
Ta 1999. donijela je hitčine poput nevjerovatne «Kada hodam» ili «Od ljubavi», kao i regularne radijske vrtilice poput «Mogu i sama» te «Svima želim raj za sve», uz napomenu potencijalnim mlađim slušateljima da je i cjelokupni ostatak materijala jednako kvalitetan, zapravo obvezna literatura čak i za one kojima takav glazbeni izričaj nije „za po doma“.
Novi «Mayalesi» donose potpuno drugačiji materijal potpuno drukčije upakiran. Petar Beluhan i Vlado Mirčeta su naizgled nevjerovatnom lakoćom stvorili dvanaest novih briljantnih pjesama koje kao da su – usprkos vremenskom intervalu i porođajnim mukama – greškom zapakirane na odjelu za interpersonalne konflikte.
Predstavljene pjesme ne prestaju izazivati sukob različitih ličnosti.
Jedne koja u sebi sadrži zdravo (ne)svjesne reference prema glazbenim infuzijama Beatlesa, Beach Boysa, Becka, Aira, pa čak i Josipe Lisac s Beluhanovski zaraznim zagrebačkim štihom i Mirčetinim gitarskim akrobacijama. Beluhanov vokal, koji je konačno otkriven (iako u pojedinim pjesmama ne i dostojno prezentiran) otvara novo poglavlje kojem, nadam se, predstoji još svjetlija budućnost.
S druge strane konflikta imamo realizirani materijal koji kao da nastoji potopiti cijeli potencijal. Usporedbu s Jinxima, koju često čujem, ne držim osobito dobrom. Ne zato što su Jinxi slab band svog okvira, nego zato što mislim da je etiketiranje loše. Gostovanje Yaye i Valerije Nikolovske kao da vraća cijelu ploču vremenski unazad, gdje se opet sudara s mogućnostima samih pjesama.
Kao primjer, Beluhan i Mirčeta zasigurno ne trebaju gostujuče vokalne akrobacije à la «The Great Gig on the Sky» da bi izveli svoju, inače odličnu «Jučer je teško» brijačinu koja inteligentno i nenametljivo odaje (poput i nekolicine drugih) hommage Beatlesima. Naprotiv, dobroj progresiji tako nešto može samo smetati, kao i nepotrebna težnja za ovakvim ili onakvim (pre)čistim zvukom (gitare, klavijature) te na momente izrazito mainstream aranžmanima koji kao da su namijenjeni salonima društava za obnovu duhovne stvarnosti. Ukratko, nedostaje zdrave sirovosti.
Usprkos svemu, anemija radikalnosti pri završnom mješanju te aranžiranju ovog zasigurno natprosječnog materijala (na sreću) ne može nam u potpunosti oduzeti „šug“ kojim nas časte pjesme poput «Toliko smijeha» , «Još te uvijek mogu», «Jučer je teško», «Luka», «Muving».
Album koji je sniman i prekidan u nekoliko navrata na sebe neizbježno navlači i niz nedaća koje su nepovoljno utjecale na produkcijski proces.
Većina kritičara ocijenila ga je suvremenim, kvalitetnim i ozbiljnim albumom velikih vrijednosti i odličnog zvuka.
Nerealiziran potencijal kao da nitko od dotičnih ne sluti, a interpersonalni konflikt ne čuje, iako sam siguran da bi mnogi dobronamjerni kritičar ciknuo od sreće i iznereda kada bi ih Beluhan i Mirčeta pošteno opleli po ušima, onako kako to oni mogu, a tome se iskreno nadamo u skorijoj budućnosti, skorijoj od 2024.
Tonči Bakotin
autor: el5egundo, 04/01/2013
Arhiva
Soundtrack Mediterana prije masovnog turizma. I naš najbolji regionalni album ovaj tjedan.
Divan ljubljanski album Gabi i Arsena za sva vremena.
playlist