Oleg Morović i Ivana Vukušić // Porno mix plaža 2
Večeras u 20:00h u galeriji kluba Kocka otvara se izložba Porno mix plaža 2 u sklopu programa NMG@PRAKTIKA. Kao uvod,…
Kunst & Liebe Frequency Machine
Slovenski producent i glazbenik Žiga Rangus govori o svom novom projektu RAANE.
WEB: raanedub.tumblr.com
SOUNDCLOUD: soundcloud.com/raane
FACEBOOK: www.facebook.com/raane9
RAANE je moj projekt. Bend u kojem sam svirao se raspao a ja sam i dalje imao potrebu za stvaranjem. RAANE je moj bijeg od svijeta. Moje skrovište u kojem me nitko ne smeta, ne kontrolira, ne zapovijeda što je pravilno a što ne, to je moj filter. Glazbu koja nastaje na mom računalu više doživljavam kao osjećaje ulovljene u glazbi, nego li kao samu glazbu. Kako ne bi bio previše sebičan, moram reći da je RAANE dobrim dijelom sudjelovanje različitih izvođača, koji zvučnoj slici dodaju i svoje osjećaje. Imam sreć u da imam puno prijatelja koji su kvalitetni glazbenici. Sve od početka do kraja se događa spontano, bez pritisaka.
A što znači RAANE?
RAANE znači „rane“ odnosno „wounds“. Ima dva „A“ jer je dizajner koji je radio prve fotke predložio da se ime razlikuje od filma „Rane“ a i lakše je za traženje po internetu. Mislim da na arapskom znači „talac“ i na hinduskom „mlada žena“, ali nisam siguran.
Znači RAANE su tvoje dijete. Tko je Žiga Rangus? Možeš li malo predstaviti sebe i svoj put, možda reći nešto o prijašnjim bendovima?
Kao ve ćina mulaca počeo sam svirati gitaru u punk bendu – bila je to Kuglana. To je bilo na Metelkovi prije dvadeset godina. Nije nam toliko bila važna glazba koliko otpor, bunt. Instrument ionako nismo znali svirati. Prvi ozbiljniji bend je bio Intimn Frizurn i trajao je desetak godina. Bili smo mladi i naivni, s osjećajem besmrtnosti i mislili smo da ćemo „uspjeti“, da imamo ono nešto što nas razlikuje od ostalih. S godinama smo shvatili istinski svijet glazbe, kao i to da s takvom glazbom ne možemo preživjeti. Tako sam i pohađao školu za inženjere zvuka i naučio upotrebljavati studijsku opremu. Prije toga znao sam upaliti računalo, ali mikseta mi je bila labirint. Posao i ostale obaveze rezultirale su raspadom benda, tako da sam dane počeo provoditi za računalom, komponirao, miksao… Počeo sam producirati. Prva stvar je bila podloga za N’tokovu stvar „Khan i Barbi“. Radio sam pod imenom Kokoskokos.
Što je s materijalima na webu? To su najavni singli, dijelovi budućeg albuma ili jednostavno izbacivanje unutarnje energije na svjetlo dana?
Prva stvar – koju sam objavio krajem 2012. – bila je „Transpires in Space and Time“. Na računalu se nalazi od 2009. Do izdavanja nije došlo planski. Prijatelj koji je radio za izdavač ku kuć u “KAPA Records” nagovorio me na prva dva singla nakon što ju je čuo. Nove stvari objavljujem samo na webu, Soundcloud-u i Youtube-u. Trenutno me najviše zanima kako sve to postaviti na stage za živi nastup. Nažalost, čini mi se da danas albumi nemaju značenje kakvo su imali nekad.
Drugim riječima, nemaš plan koji uključuje neku širu promociju i izdavanje kompletnog materijala. Prepuštaš sve vremenu i energiji?
Nemam planova tipa “što i kako”. Ne živim u iluziji da mogu s tom glazbom zaraditi novac. Najviše mi znače pohvale od prijatelja i poznanika čiji glazbeni ukus poštujem.
Tvoja glazba pod imenom RAANE, sudeći po ovom što smo do sada čuli, ima zajednički prepoznatljiv stil. Imaš još nove glazbe negdje na računalu koja će se uklopiti u ovu emociju? Razmišljaš li uopće u takvim okvirima? Pomisliš li nekad da je neka stvar dobra, ali da ne ide u određenu ladicu?
Uvijek me privlačila tamna glazba. Ja ne znam kontrolirati osjećaje, ne mogu se pretvarati da je svijet lijep. Ne volim glazbenike koji su uhvaćeni u kalup. Volim istraživati. Pokušavam što manje utjecati na interpretaciju i shvaćanje glazbe drugih. Recimo da sam “moderni tip”, ali to ne znači da ne poštujem glazbu iz prošlosti. Mislim da je glazbu teško ocjenjivati objektivno i određivati što je pravilno, a što ne. Ne zamaram se s time. Ako mi nešto zvuči dobro, onda je i pravilno, bar u mom svijetu. Naravno da mi znači kad mi netko pohvali glazbu, ali to mi nije u prvom planu.
Meni materijal zvuči very english. Pri tome ne mislim da si ikoga kopirao, ali si svakako skuhao jednu jako inteligentnu juhu duba, trip hopa i elektronike.
Iskreno, elektronsku glazbu sam malo slušao ali uvijek sam bio fan efekata, delaya i debelog dub basa. Žanrovski se ne ograničavam, kvalitetu nađem u popu, jazzu, punku. Ja sam dijete devedesetih, mislim da je to sigurno utjecalo na moju glazbu.
Kako izgleda tvoj setup? Imaš kakav studio ili si “bedroom” producent? Kakav ti je pristup? MPC, software, hardware?
U studiju sam poprilično lijen. Najradije imam sve upaljeno i spojeno tako da se ne mičem iz stolice. Studio je improviziran u podrumu. Počeo sam s MPC-om kojeg sam kasnije zamijenio za virtualni sempler radi lakše i brže upotrebe. Upotrebljavam Native Instruments i neke druge virtualne sintesajzere, ali i Microkorg i Moog Sub Phatty. Zaista puno snimam gitare i upotrebljavam semplove živih instrumenata. Obično poč nem s bubnjem i gradim stvar oko njega. Od samih početaka koristim Pro Tools. Kod Abletona mi smeta to što već sam sekvencer nudi neku logiku razmišljanja i dosta toga zvuči slično tako da ga ne upotrebljavam.
Znam da si gitarist, pa su semplovi gitara logičan izbor. Koje još instrumente sempliraš?
Najdraže mi je uhvatiti Igora, bubnjara iz benda, da mi svira hi-hat. Snare snimam udarce koje onda sekvenciram. Snimam i pianino kad uhvatim kojeg klavirista. Gosti na mojim stvarima su uglavnom vokalisti kojima dam odriješene ruke odnosno kažem im svoju ideju a ostalo prepustim njima. Najbolje radim kad nemam pritiska ni uputa, kad se prepustim intuiciji.
U kolikoj mjeri popravljaš odnosno kvantiziraš odsvirane dijelove? Postoje razni ljudi i razne filozofije: oni koji samo snimaju i ne diraju midi zapis, oni koji doslovno sve “ukucaju” s mišem i – naravno – oni koji upotrebljavaju sve dostupne discipline.
Dinamika u glazbi mi je jako važna, iako – zato što nisam dobar klavijaturist – često popravljam. Ne upotrebljavam automatsku kvantizaciju, nego mičem svaku notu posebno. Često nacrtam bubanj, posebno kick i snare. Kod hi-hata je dinamika posebno važna.
Igraš li se kad “happy accidenta” tako da crtaš sve živo po gridu, puštaš i brišeš ono što ti se ne sviđ a a ostavljaš zanimljive ideje? Brian Eno, s druge strane, nedavno spominje vježbu za digitalno doba – “zabranu” funkcije undo?
Takav “happy accident” nisam još probao, ali radim nešto slično – pomičem dijelove stvari po gridu i nekad na kraju dobijem nešto što nikad ne bi odsvirao ili nacrtao. A ako ne bih upotrebljavao undo, morao bih mnogo unaprijed promišljati što mislim da mi ne odgovara.
Ako miksam za neki drugi bend, onda material već postoji. Ja RAANE radim sam. Meni miks i produkcija počinju već kod snimanja. Pustim beat i počnem svirati. Kadkad odsviram nešto što kasnije bolje paše nekom drugom dijelu, i onda počne premještanje po gridu, tako nekad dobijem nove dimenzije koje drukčije ne bi nikad nastale. Ali jednako tako volim prve snimke instrumenta, prve osjećaje koje mi da glazba. Na kraju je uvijek najvažnija glazba, glazbeni okus.
Prije si spomenuo neke prijašnje bendove u kojima si sudjelovao. Znam da i sada imaš još jedan projekt, Joko Ono.
Joko Ono je projekt koji je nastao kada se bend Intimn Frizurn raspao i to zato što nam je nedostajalo nastupanje u živo. Uopće nismo očekivali tako dobru reakciju.
U tri godine smo imali zaista puno koncerata po cijeloj Sloveniji. Krajem rujna imamo zadnji koncert jer pjevačica Živa ide u Kolumbiju kod svoga muža. Opet ćemo biti instrumentalni bend i mislim da će tako i ostati.
Moram primjetiti da je glazbeni koncept Joko Ono, pa i Intimn Frizurn prilično predvidiv što se tiče melodije i aranžmana. Možda je to kod Intimn Frizurna bilo u manjoj mjeri izraženo iako je mješavina ska, duba i rocka rezultiralo time da se moglo reći da ni nemate nekog stila. Tvoja gitara je povremeno bila i disonantna i atipično ritmička ali na žalost nikada nisi išao u ekstremnije u tom smjeru.
Joko Ono je formiran kao punk bend. Što manji troškovi produkcije, što manje efekata, instrumenata. To je jednostavna agresivna glazba. U tom projektu uživam baš radi toga što nema pritiska, čak i kad popijem koje pivo više odsviramo uredno koncert. To je sa Intimn Frizurn bilo nemoguće. Ako zbog ničega drugog onda radi hrpe efekata koje sam imao i kompleksnije glazbe.U tom bendu je bilo pravilo da smo svi jednako pridonosili i prilagođavali se.Kako smo imali različite interese i poglede na glazbu, ponekad stvari nisu ispale kako bih ja želio. Slažem se s tobom da smo mogli otići u ekstremnije vode.
RAANE ima potpuno drukčiji koncept.
Tu odlučujem potpuno sam. Pomičem vokalne linije kad su već snimljene i drukčije ih aranžiram nego je bila početna ideja. Jako mi odgovara takav rad. Možda je dugotrajan ali dopušta mi više slobode. Do sada nisam imao problema da mi neki gost izvođač ne dopusti objaviti stvar ili da se nekome ne bi nešto svidjelo. Malo nagovaranja sam imao samo za „To Fly is to Play“, iako mi je na kraju uspjelo uvjeriti Severu (Gjurin) da ništa nije „krivo“ ako riječi nisu otpjevane potpuno jasno jer ta stvar govori o igri, nedužnosti, bezbrižnosti.
Što je sa „Je ne sens rien”? Tamna poruka – iz teorije akceleracije i estetike izlazi teza da politička ekonomija itekako utječe na razvoj umjetnosti?
Tekstovi su tematizirani. Idu na kraju, kad je već sve ostalo snimljeno. Glazbu šaljem pjevačima koji su uglavnom i autori teksta. Zanimljivo mi je raditi i na slovenskom, i to zato što u undergroundu zvuči egzotično. Mladi nemaju uzore s kojima bi se u Sloveniji upoređivali. Glazba uglavnom dolazi iz engleskog govornog područ ja i zato imamo puno kopija sa lošim naglaskom. U zadnje vrijeme primjeć ujem sve više ljudi na pjesničkim večerima koje organizira prijatelj, što znači da ljudi koji su u materijalnoj krizi sve više traže druge izvore sreće. Primjećujem kako je nacionalna televizija ukidanjem emisija moderne glazbe oštetila scenu. Zato imamo tri emisije s narodno zabavnom glazbom koja je trenutno u porastu. Vidim omladinu u autobusu kako slušaju narodnjake. Društvo sigurno utječe na razvoj umjetnosti.
Koje bendove trenutno cijeniš u Sloveniji? Koje u Hrvatskoj?
Zadnju godinu dana slabo pratim scenu. Coma Stereo je bend koji još uvijek rado poslušam. Hrvatsku alternativnu scenu slabo poznam, zato ne bi nikoga navodio.
Metelkova?
Na prošlost gledamo jako romantično. Kad sam počeo izlaziti na Metelkovu imao sam petnaest godina. Tada sam tu scenu osjećao drukčije nego danas. To su bili klubovi na crno, bez osiguranja i bez ulaznica. Sve je bilo bazirano na anarho-ideologiji. Sjećam se prvog koncerta s ulaznicama, bilo je to Hladno Pivo. Bubnjar je nekon treće stvari dobio limenku u glavu. Danas su tamo veliki punk festivali s generalnim sponzorima. Kapitalizam je zauzeo oazu antikapitalizma. Stvari su danas potpuno drugačije.
Prije par dana smo saznali da Laibach ide na dvodnevnu turneju u Sjevernu Koreju.
Laibach su više od same glazbe. Već neko vrijeme znam da idu u Sjevernu Koreju. Osobno poznam dva člana i oduševljeni su. Nije im prvi put da sviraju za partiju. To je odlična reklama. Inače, nisam baš slušao Laibach, nisam fan. Kad sam prvi put čuo Whistleblowers, a nisam znao da je Laibach, pomislio sam da im se netko ruga. :)
Kada ćemo biti u prilici čuti RAANE uživo?
Puno razmišljam kako RAANE oživiti na stage-u. Ako nemaš koncerata, izdavači nisu zainteresirani. Teško je dobiti pravu ekipu, pogotovo zato što danas honorari nisu visoki. Želim bend – bubnjara, basista, klavijaturista i žive vokale. Ja bih svirao gitaru i pritiskao semplove. Ne idem na stage dok nisam 100 posto zadovoljan s izvedbom. Beskompromisan pristup je sve što si mi – koji nemamo novca – možemo priuštiti. Puno je bendova i izvođača koji s novcem pokušavaju ostvariti slavu. Kratkoročno nekima i uspijeva.
Međutim, dugoročno ostane samo ona glazba koja nudi nešto više. Javit ću se kad budemo spremni. Nadam se da ćemo se pojaviti i u vašim krajevima.
Razgovarao: Tonči Bakotin Ruzina
autor: Vjeran Stojanac, 17/06/2015
Arhiva
Večeras u 20:00h u galeriji kluba Kocka otvara se izložba Porno mix plaža 2 u sklopu programa NMG@PRAKTIKA. Kao uvod,…
Ususret rasplesanoj KLFM Noći u Kocki, donosimo razgovor s Marinom Alvirom iz benda Marinada
Killdozer je bio jedan od ključnih američkih noise rock sastava osamdesetih, a ponikao je u gradiću Madisonu u saveznoj državi Wisconsin. Njihovo pomalo enigmatično ime u stvari je naziv kultne novele SF pisca Theodorea Sturgeona, a znakoviti su po svojem specifičnom, teško uporedivom zvuku, te jasnom otklonu prema ljevičarskom svjetonazoru. Ovih par rečenica je valjda dovoljno za praćenje ekskluzivnog intervjua kojeg je s Michaelom Gerardom, bas gitaristom, pjevačem i ključnim autorom benda odradio KLFM-ov suradnik Hrvoje Bubić!
Tema treće tribine u sklopu serijala Dizajn – upitnik je Iskustvo rada u dizajnu, a gostovat će Dejan Dragosavac Ruta i…
playlist