Merima Ključo protiv ustajale tradicije
Harmonika, kao instrument, viđena je u rukama muškarca kao prve pratnje pjevača u kafani. Sad, kad je istrgnemo iz…
U 284. KUPEK-u slušamo Branka Dragićevića koji nam prenosi Valentinotove brige i strepnje, ali i ljubav poput one prema dragom Trafikanteu, odnosno Predragu Duji Luciću jer znao je Valentino da su Branko i Josip dovoljno dugo udisali isparavanja Ferala i da imaju tu crtu koja razdvaja nas „ludake, kao svjetlost svijeta“.
Kad se Valentino Bošković svojim roketomobilom na pogon sa maslinovim uljem, zaputio sa Vidove gore, sa Brača, na Marsot, daleke 1646 iza sebe je ostavio srednji vijek, inkviziciju i neuko stanovništvo. Tristo, ma što tristo, četiristo godina ispred je Valentino tad bio u odnosu na to stanovništvo.
Stoga se odlučio roketomobilom lansirat na Marsot i odatle povremeno gledat napreduje li šta na rodnom mu Braču, ali i na planeti. I imao je svašta za vidjet – dva svjetska rata, treći koji tinja ili se dešava a mi još toga nismo svjesni. Ima za vidjet tisuće i hiljade, milione i milijune napaćenih ljudi koji bježe od vatre. Razumije to Valentino jako dobro. Na kraju, on je ipak izbjeglica na Marsotu.
U međuvremenu ga spucala ipak i nostalgija i poželio se oglasit puku, svojim Bračanima i Bračankama. Ali kako to učinit a ne prekršit obećanje da se neće vraćati do 2046. godine?
Naćulio je Valentino uši i iz neke memljive prostorije, u kojoj se nalazila remitenda Feral Tribuneta, čiji duh se slobodno širio, začuo je zvuke nečeg što se zvalo Kundyak Mezhie, a unutar toga Branka. I znao je. On će biti mojj glasnogovornik. Branko je potom, tako legenda kaže, ugura i Josipa i upozna ga sa Valentinotom. Valentino je samo reka: „meže“! I zna je, da „oni će prenositi moje riči, moje brige, moje savjete, moje patnje.“
Branko i Josip se nisu bunili. Na kraju, stavovi Valentina su i njihovi stavovi. Zato ih je i izabrao. I pomoću njih Valentino je pučanstvu podario tri albuma. Ovaj treći, „Velika praska“, ujedno je i pozivnica na veliki koncert na Vidovoj Gori, 2046. godine jer kupovinom CD-a ujedno kupujete i kartu za taj koncert.
KUPEK se samopozvao i, ako ne dođe do još nekog „velikog praska“, napisat će recenziju tog nastupa. Već gorimo od znatiželje i nestrpljenja, pa smo odlučili pripremit teren za to i porazgovarati sa onima čiji glas je Valentino pozajmio kako bi putem njega prenosio svoje poruke.
U 284. KUPEK-u slušamo Branka Dragićevića koji nam prenosi Valentinotove brige i strepnje, ali i ljubav poput one prema dragom Trafikanteu, odnosno Predragu Duji Luciću jer znao je Valentino da su Branko i Josip dovoljno dugo udisali isparavanja Ferala i da imaju tu crtu koja razdvaja nas „ludake, kao svjetlost svijeta“.
A prepoznali su to i „Feralovci“, pa je tako Boris Dežulović, inače pra-pra-praunuk Borisa Dežulovića, Valentinotovog prijatelja iz djetinjstva, dešifrirao je i zapisao poslane poruke prvog bračkog astronauta.
„Samouki sanjar što je te 1646. pobjegao raketom na maslinovo ulje i sakrio se iza zvijezde Sirius, Valentino Bošković je dezerter koji je morao otputovati stotinu hiljada milijardi kilometara daleko da doživi bolji Brač i bolji svijet“, zapisao je Dežulović.
A kako to izgleda, odnosno zvuči, poslušajte u ponedjeljak, 09.11. od 23 h.
Ako se omašimo znate gdje nas možete uvijek i vazda naći: https://www.mixcloud.com/dejankozul/
I ne zaboravite, #supportKUPEK jer #umjetnostjenajjačapolitičkaopcija
PayPal: dejan.kozul@gmail.com
autor: dejan kozul, 09/11/2020
Almir Imširević, “Najljepši od svih mogućih svjetova”
KUPEK 282, Od žrtava genocida na zastavi, do žrtava genocida na zidu
Arhiva
Harmonika, kao instrument, viđena je u rukama muškarca kao prve pratnje pjevača u kafani. Sad, kad je istrgnemo iz…
Već dugo u KUPEK-u imamo želju da u nekoj od emisija ugostimo Nežnog/e Dalibora/e. Povod za gostovanje pronašli smo u…
Pomalo neobično izdanje KUPEK-a, ali zašto zapravo nije? Ideja da ugostimo jednog od gostiju, Ivana Zupanca čeka na realizaciju već neko vreme. Zapravo, prvog trenutka od kada se emitujemo iz galerije za fotografiju Opservatorijum koju vodi upravo Ivan i čiji je idejni tvorac, čekamo priliku. Pridružila su mu se još dva značajna imena iz struke, kada je o fotografiji reč, Aleksandar Zec i Srđan Veljović. Isti možda po profesiji, ali potpuno različiti. Svaki dosledan svojoj pasiji.
Odnos grada prema Mostarskom teatru mladih je zapravo odnos i prema naslijeđu Jugoslavije, prema Partizanskom groblju, prema Veležu… Prognani iz…
playlist