KLFM

Swans, 26/10/2016., Tvornica Kulture, Zagreb

Nekoć je sve izgledalo jednostavno. Svijet je stvoren, svakojake su biljke i životinje razmilile njegovom površinom. Zatim se pojavio čovjek i ukrotio prirodu, no jedinstvenost je njegova izričaja raspršena zbog grešne želje da gradnjom kolosalne kule u Babelu dotakne nebo. Otad je ljudska težnja za ikakvim izražavanjem te razumijevanjem iskazanog predstavljala napor i trud čije je artikuliranje iziskivalo putovanje do granice bola. I tako već tisućljećima… Na koncu, nije li Wittgenstein rekao da se koncept bola može shvatiti tek savladavanjem jezika?

Upravo se sve to manifestira u zvučnom izrazu Swansa, ta skoro očajnička potreba za kanaliziranjem unutarnje patnje koja na koncu izbija u vidu krika izmaklog nadzoru, taj pokušaj spajanja krhotina duše koji pak rezultira njezinim ponovnim lomljenjem u fragmente. Godinama je takav modus operandi vodio sve bliže i bliže cilju, a u trenu kada je Michael Gira najavio raspuštanje ove druge inkarnacije sastava, doveden je praktički do savršenstva. Nije stoga nimalo čudno da se spomenuto jasno odražava na koncertima u sklopu aktualne, oproštajne turneje, pa tako i na onom zagrebačkom, održanom 26. listopada u Tvornici kulture.

Istina, imajući u vidu poseban značaj promocije albuma The Glowing Man kao zadnje postaje u opusu, nije bilo lako predvidjeti kakvu će nam scensku eskapaciju ovoga puta pružiti Swansi. Potpisnik ovih redaka je prije pola godine, recenzirajući navedeni album napisao:

Ukoliko bi se neke priložene skladbe trebale nazvati ključnima, to su onda definitivno Frankie M., sazdana od konstantnog crescenda koji izdiže zvučni zid do granice bola, sve dok se u trenutku pročišćenja iz nagomilanog kaosa ne iskristaliziraju ritmičke i vokalne fraze, te naslovna The Glowing Man kroz čije se izmjene ambijentalnih i ritmičkih dionica može na određeni način pratiti tridesetogodišnji razvoj glazbenog izričaja Swansa. To ne znači da je ostatak materijala zanemariv, naprotiv! No, čak i nakon apsolviranja ovog albuma treba još malo pričekati i doživiti ovaj veličanstveni sastav u onom pravom izdanju, koncertnom. Tada će neke još egzistirajuće nejasnoće konačno izblijedjeti, a stvari sjesti na svoje mjesto.

Sada je, sa zamalo dvodnevne distance lako uočiti da stvari definitivno sjedaju na svoje mjesto. Forma je bila predefinirana, no sadržaj je ostao nepoznanicom sve do početka koncerta. Gira i kolektiv su se u svojoj najboljoj tradiciji  poigrali stvaranjem kaosa i destrukcijom istog, mada u haljetku poganskog rituala kojemu je trans obojen najčišćom ljubavlju krajnji cilj.

Taj je šamanski moment naglašen već u uvodnoj skladbi The Knot (inače varijaciji na No Words/No Thoughts sa albuma My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky) koja već prvim akordima obznanjuje svoju narav prividno monotone hipnotičke seanse čiju monolitnost razbija valovita međuigra dvije gitare, slidea i klavijatura na kotrljajućoj ritmičkoj podlozi. To što se ovaj broj u konačnici rastegao na skoro sat vremena ne treba promatrati u negativnom svjetlu, jer je repetativni minimalizam bilo koje vrste urođen Swansima još od onih pionirskih industrial dana, plus što je neophodan element svakog duhovnog putovanja.

Screen Shot prikazuje sastav u nešto manje ortodoksnom svjetlu, dopuštajući prisutnima trenutno spuštanje na zemlju, no zato uvodni dvojac sa The Glowing Mana; Cloud Of Forgetting i Cloud Of Unknowing vraća čitavom događaju auru mističnosti i iznadzemaljskog ushita. Izbor ovih dvaju kompozicija za popunjavanje središnjeg dijela nastupa nipošto nije slučajan, pošto stilski referiraju na ono što bi se moglo nazvati klasičnim doživljajem Swansa, odnosno svojevrsnom eklektičkom konstrukcijom koja vjerno prekriva razvojnu crtu njihove glazbe.

Zaključni je blok sastavljen od skladbe u nastajanju zvane The Man Who Refused To Be Unhappy, očitog homagea uzorima bili oni machesterski post punk doajeni The Durutti Column i Joy Division, ili pak proizvoljno ime iz krautrock konstelacije, te veličanstvenog finala u vidu naslovne pjesme sa zadnjeg albuma. Upravo je taj odjavni broj još jednim prizivanjem raznih sekvenci iz bogatog opusa Swansa nijansirao cjelokupni ugođaj, stvarajući privid retrospektivnog putovanja dugačkog više od trideset godina!

Koncipirati i realizirati jedan takav glazbeno i izvođački zahtjevan projekt definitivno nije lako, ali Gira se još jednom pokazao možda strogim no vrsnim vođom kolektiva. Postava reanimiranih Swansa se praktički nije mijenjala još od 2010. i albuma My Father Will Gude Me Up A Rope To The Sky – uz dokazanog pobočnika Normana Westberga, tu su vrsni glazbenici poput lap steel gitarista Christopha Hahna, basista Christophera Pravdice i bubnjara Phila Pulea. Jedinu iznimku čini izostanak multiinstrumentalista Thora Harrisa čije je mjesto zauzeo također vanserijski kolaborator Paul Wallfish, predvodnik punk-cabaret sastava Botanica te suradnik imena poput Toda Ashleyja (Firewater),  Kida Konga Powersa, Daniela Asha (Love and Rockets, Bauhaus), te Micka Harveyja i Alexandera Hackea (The Ministry of Wolves). U stvari, kao relativni novak, Paul je izgledao najviše uživljen u čitavu priču!

Najavljeni prestanak djelovanja Swansa znači nažalost i raspuštanje takve vrhunske ekipe, no nema smisla sumnjati razloge koji navode Giru na takav čin. The Glowing Man dostojno zatvara tetralogiju započetu još 2010. i više je no sigurno da će on nastaviti glazbeno djelovanje kao samostalni autor ili pak u nekoj novoj inkarnaciji Swansa, tih bića ‘graciozne vanjštine i gadnog temperamenta’. Na koncu, tekuća nam turneja idućeg proljeća pruža još jednu priliku za hodočašćenje Giri i kolektivu, 27. ožujka 2017. u okviru riječkog Impulse festivala. Do tada ostanimo pod utiskom izvrsnog zagrebačkog koncerta koji je unatoč nekim već isplivalim kritikama što ga opisuju kao bljedunjavog i monotonog ipak događaj impozantne snage i skoro religijskog zanosa!

Setlista:

01. The Knot
02. Screen Shot
03. Cloud Of Forgetting
04. Cloud Of Unknowing
05. The Man Who Refused To Be Unhappy
06. The Glowing Man

Tekst: Vjeran Stojanac
Fortografije: Zdeslav Benzon