KLFM

Roger Waters; od danas počasni građanin Anzia

 

Južno od Rima, u pravcu Appie, prostire se lagano brežuljkasto područje, prošarano skladištima, tvornicama i sličnim industrijskim objektima. No, već nakon desetak kilometara ta vizura užurbanog i konzumerističkog suvremenog svijeta ustupa svoje mjesto znatno pitomijem krajobrazu. Pratite li lokalnu cestu Via Appia, te nekoliko kilometara prije Castel Gandolfa skrenete desno, Via Nettunense Nuova će Vas uskoro dovesti do Aprilie, jednog od onih gradića čija modernistička arhitektura odskače od povijesne patine znakovite za ostatak regije Lazio. Ništa neobično; to je jedno od onih naselja koja su sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u sklopu Mussolinijeve politike ‘regeneracije i industrijalizacije’ planski utemeljivana diljem Italije.

Aprilia, Lazio danas. Teško je zamisliti koliko se posmrtnih ostataka savezničkih vojnika – između ostalih, i narednika Erica Fletchera Watersa krije pod ovim pitomim zelenilom i luksuznim novogradnjama…

Nastavite li istim pravcem, prema jugu, proći ćete čvorište nakon kojeg vaša trasa dobija oznaku SR (strada regionale) 207. Miris soli postaje prisutniji i intezivniji, a plodna su polja s obje strane puta sve uočljivije prošarana nanosima pijeska. Krikovi galebova samo pojačavaju spoznaju da je more blizu, odmah negdje iza horizonta. Uistinu, još samo nekoliko kilometara, i zasljepit će Vas odsjaj Sunca na njegovoj ljeskajućoj površini, a kad se vaše oči priviknu na blještavilo ranog ljetnjeg poslijepodneva, izmaglica će se polako materijalizirati u tipičnu mediteransku scenografiju kojom dominiraju kamene zgrade crvenih krovova, bijele fasade hotela, šetnice obrubljene palmama, sjenoviti parkovi i užurbane marine. To je Anzio, turistički i ribarski gradić koji je vremenom spojen s obližnjim Nettunom te danas sačinjavaju nedjeljivu cjelinu i zasigurno naljepšu sliku na čitavom tom potezu tirenske obale između Ostije i Napulja. Život se ovdje udiše punim plućima i ništa vas, praktički baš ništa ne može asocirati na bol i užase koji su proželi obližnja polja i plaže prije sedamdesetak godina.

Operacija Shingle (crijep) započela je 22. siječnja 1944. iskrcavanjem združenih savezničkih snaga na području talijanske obale južno od Rima. Iako je plan bio jasan i jednostavan, mnogo je toga bilo u igri – u prvom je redu trebalo osloboditi glavni grad te potisnuti Nijemce i ostatke fašističkih jedinica što je sjevernije moguće. Oslobođeni bi talijanski teritorij pored strateškog imao i taktičko značenje, pošto bi takav terenski raspored zavarao neprijatelja glede očekivanog masovnog savezničkog desanta te odmakao njihovu pažnju s obala sjeverne Francuske. Ova je operacija (zajedno sa srodnom Diadem) praktički završila 4. lipnja ulaskom britanskih i američkih snaga u Rim, svega dan nakon što je savezničko zrakoplovstvo s istom namjerom skretanja Hitlerovog pogleda doslovno razorilo Split. No, neke su žrtve neophodne, a nacisti su bili nemalo šokirani kada su se 6. lipnja prvi saveznički desantni brodovi približili Normandiji, što se može promatrati i kao početak kraja nacističke Njemačke.

Iskrcavanje američkih i britanskih snaga na obali Tirenskog mora kod Anzia, siječanj 1944.

Očekivano, operacija Shingle nije tekla bez poteškoća. Rim je branjen kroz nekoliko obruča i linija, od kojih su neke presjecale Italiju između Jadranskog i Tirenskog mora (linije Winter i Gustav), a Nijemci su ujedno širili svoje položaje kako bi spriječili svako eventualno napredovanje saveznika. Posebnu su pažnju posvetili tzv. ‘Anzio Bridgeheadu’, točnije cestovnoj i željezničkoj spojnici Anzia i Nettuna. Zbog konfiguracije okolnog terena, većina se savezničkog iskrcavanja obavljala u dosegu te crte i njezin bi gubitak praktički značio ako ne propast, onda barem drastično usporenje i promjenu savezničkih planova.

It was just before dawn
One miserable morning in black ‘forty four.
When the forward commander
Was told to sit tight
When he asked that his men be withdrawn.

And the Generals gave thanks
As the other ranks held back
The enemy tanks for a while.
And the Anzio bridgehead
Was held for the price
Of a few hundred ordinary lives.

 Ključne je položaje od početka akcije držala Prva saveznička divizija, odnosno dijelovi njezinih pojedinih bataljuna. Bila je to poprilično nezahvalna uloga zadržavanja, odnosno odbijanja višestruko nadmoćnijih nacista – pored najmanje 2500 pješadijskih vojnika, nacisti su u operacije uključili i veći broj Tiger tenkova, dok se istovremeno saveznički oklopni vozni park polagano popunjavao iskrcavanjem s brodova. Unatoč tome, saveznici su uz neizbježne žrtve zaustavili dotadašnje neprijateljske nalete!

Mapa prikazuje središnju Italiju (regije Lazio, Umbria, Marche, Abruzzo i Campagna). Položaj područja gradića Aprilia je pojačan crvenom bojom.

Nakon nešto više od tri tjedna stalnih borbi, kojima je održan kakav takav status quo, izmorenim je pripadnicima Prve divizije dopušteno privremeno povlačenje na sigurnije položaje, a zamjena je pronađena u odredu od svega tristotinjak Kraljevskih artiljeraca iz jedinice ”Z” Osmog bataljuna (His Majesty’s Royal Fusiliers) koji su pripadali 56. diviziji. Očito je da je neprijateljski obavještajni aparat djelovao bez greške, pošto su nacisti iskoristili zamjenu prekaljenih boraca neiskusnim artiljercima. Najžešći je napad započeo 16. veljače, a idućeg su dana Nijemci već probili rupe u obrambenim linijama, zatvarajući ostatke skupine ”Z” u malenim, raštrkanim otocima. Iako je vitalna crta, uključujući pružnu dionicu Anzio – Nettuno, spašena, većina je artiljeraca ostala zarobljena u izoliranim rovovima duž ceste ka Apriliji. Nadolazeća je noć samo pripomogla Nijemcima da konsolidiraju snage pred finalni okršaj. Američke su se jedinice nalazile u neposrednoj blizini, istočno od ceste Anzio – Aprilia, no iz određenog se razloga, najvjerojatnije dogovora zapovjednika, nisu umješale u direktan sukob. Rano u zoru 18. veljače, ‘Tigrovi’ kreću u napad, vršeći doslovni masakr među pripadnicima osmog bataljuna koji je, prema dostupnim podacima, izgubio 443 vojnika, dok je sama jedinica ”Z” ostala bez 150 ljudi. Među njima se nalazio i Eric Fletcher Waters, deklarirani komunist i kršćanin koji se nekoliko mjeseci ranije vratio s dopusta prlikom kojeg je posjetio obitelj te prvi (i jedini) put vidio mlađeg sina Rogera. Dječak je u trenutku očeve pogibije imao svega pet mjeseci.

Roger Waters

Nepredvidivi su putevi sudbine ovog ratnog siročića vremenom pretvorili u jednog od najcijenjenijih suvremenih glazbenih autora i rock pjesnika. Nažalost, nikad izbrisana trauma odrastanja bez oca od njega je stvorila poprilično zatvorenu, ciničnu i često neugodnu osobu, što je posebno došlo do izražaja nakon desetak godina rada s trojicom kolega u sastavu Pink Floyd. Polagano i sigurno preuzimajući primat i autorske udjele, Roger Waters je istovremeno preusmjerio tekstualnu tematiku kultnog benda – nadrealne i celestijalne skladbe vremenom će zadobiti gorki potpis ne baš svijetle realnosti na prelasku iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Iako je na određenim razinama takav pristup egzistirao na svim albumima još od The Dark Side of the Moon (1973.), posebice će doći do izražaja na kultnom The Wallu (1979.), djelu koje na majstorski način komparira  različite vidove odijeljenosti i izolacije te autobiografske elemente, djelu koje je realizirano kroz čak tri medijska modela – konceptualni dvostruki album, dvoranske koncertne showove (jedan od razloga nastanka Zida jest Watersov doslovni strah od stadionskih nastupa koji je posebice eskalirao tijekom 1977. na turneji In the Flesh na kojoj je prezentiran album Animals) te film u režiji Alana Parkera s kojim Waters, spomenimo i to, nikad nije bio u potpunosti zadovoljan.

And kind old King George
Sent Mother a note
When he heard that father was gone.

It was, I recall,
In the form of a scroll,
With gold leaf adorned,
And I found it one day
In a drawer of old photographs, hidden away.

And my eyes still grow damp to remember
His Majesty signed
With his own rubber stamp.

Singl When the Tigers Broke a Free koji uglavnom dosljedno opisuje posljednje sate života njegova oca, Waters objavljuje u smislu najave albuma The Final Cut (istina, naći će se u sklopu filma The Wall, no ne i na albumu kojeg najavljuje!). Zamišljen kao posveta Ericu Fletcheru Watersu, The Final Cut ipak odiše širim dijapazonom tema uslijed Falklanskog rata koji je započeo tijekom pisanja skladbi za album i na kojeg je Waters gledao kao na potpunu pronevjeru tog lažnog, poslijeratnog britanskog sna (pored posvete ocu, album sadrži i podnaslov a requiem for the post war dream). Iako ga mnogi ne smatraju radom sastava Pink Floyd već Watersovim samostalnim ostvarenjem, ovaj je uradak u svakom slučaju istinsko remek djelo, niz skladbi koje prijekornim okom motre na povijest koja se, nažalost, i dalje ponavlja te na svu neizbježnu tragičnost ljudske sudbine.

Obitelj Waters koncem 1943. Eric Fletcher je prvi s lijeve strane, a mali Roger, ne stariji od tri mjeseca u majčinom naručju

Antiratna je tematika prisutna i u kasnijim Rogerovim ostvarenjima, primjerice na njegovom drugom samostalnom albumu Radio K.A.O.S. (1987.), gdje se bavi aktualnim stanjem u Britaniji te hladnoratovskom nuklearnom paranojom, kao i idućem Amused to Death (1992.), ostvarenju koje je nastajalo dulji niz godina, uglavnom inspirirano knjigom Amused Ourselves to Death autora Neila Postmana koja na znakovit način razmatra relativizaciju stvarnosti posredstvom televizijskog medija. Slučajnost je još jednom išla Watersu na ruku, jer, ukoliko su šezdesete godine udaljene ratove prebacile na male ekrane domaćinstava razvijenog svijeta (sjetite se stihova Morrisonove pjesme The Unknown Soldier!), početak  devedesetih je rat pretvorio u svojevrstan šou! To se posebice odnosi na Zaljevski rat koji je od strane gledateljstva CNN-a doživljavan tek kao nešto oporija zabava za šire mase. Zvuči grozno, ali tako stoje stvari!

Suosjećati sa žrtvom nije teško, posebice ukoliko te takav sličan osjećaj bespomoćnosti prati još od djetinjih dana – izjavio je Waters u jednom od intervjua objavljenih po izdavanju The Final Cuta. Iako od Amused to Death nije snimio samostalni album (uz izuzetak uglazbljivanja libreta za operu Ca Ira te singla Leaving Beirut/To Kill a Child), Roger je dosljedno vodio vlastitu borbu protiv nasilja i rata u općem smislu, katkad se zamjerajući velikim zvjerkama poput vlada Velike Britanije i Sjedinjenih Država (usput, građanin je obaju država), a zadnjih se godina nalazi na udaru izraelske, pa i svjetske javnosti, zbog podrške Palestincima u borbi protiv režima kojeg, uz diskutabilnu vjerodostojnost, uspoređuje s Apartheidom.

Upitno je koliko revitalizacija The Wall koncepta ima veze s približavanjem sedamdesete obljetnice očeve smrti (show je iznova postavljen u vidu svjetske turneje koja je trajala točno tri godine – od 15. rujna 2010., pa do 16. istog mjeseca 2013.), no činjenica je da je zadnjih mjeseci Roger konačno došao u posjed nekih njemu dragocjenih infomacija. Naime, tijelo narednika Erica Fletchera Watersa nikad nije službeno pronađeno te se od svršetka Drugog svjetskog rata vodi pod rubrikom ‘nestali’.

Igrom slučaja, Roger Waters prošle godine stupa u kontakt s jednim od veterana bitke za Anzio, preživjelim pripadnikom Kraljevskih artiljeraca Harryjem Shindlerom.

It was dark all around.
There was frost in the ground
When the tigers broke free.
And no one survived
From the Royal Fusiliers Company C.

They were all left behind,
Most of them dead,
The rest of them dying.
And that’s how the High Command
Took my daddy from me.

/’When the Tigers broke free’, Roger Waters/

 Dotični se po završetku rata preselio u Italiju, gdje je godinama radio na dokumentiranju tijeka borbi za Anzio Bridgehead, posebice onih koje su vođene tog mračnog 18. veljače, te uglavnom uspješno locirao položaje svojih drugova u njihovim posljednjim trenucima. Prema Shindlerovim podacima, Eric Fletcher Waters je ubijen oko 11 sati i 30 minuta izjutra u pješadijskom naletu, dok je boravio u plitkom blatnjavom rovu među ruševinama Aprilie, dakle nekih petnaestak kilometara sjevernije od obale, i njegovo tijelo danas najvjerojatnije počiva među novogradnjama tog naselja, mada se sadašnji spomenik dotičnim žrtava nalazi na nešto udaljenijem zajedničkom savezničkom groblju Monte Cassino.

Odavanje posljednje počasti ocu poginulom u Drugom svjetskom ratu – Roger Waters na memorijalnom groblju Monte Cassino, 22. siječnja 2014.

Tijekom jeseni 2013. devedesettrogodišnji je Shindler telefonski nazvao Watersa prenjevši mu dragocjene podatke. Roger je između 21. i 23. siječnja 2014. boravio u Italiji, posjetivši pritom Monte Cassino te odavši počast ocu. Naime, 22. siječnja je grad Anzio započeo program obilježavanja sedamdesetogodišnjice bitke koja je promijenila tijek Drugog svjetskog rata i tog je dana dogovoreno da danas, 18. veljače 2014. upravo Roger Waters otkrije spomenik poginulim savezničkim vojnicima te posebnu memorijalnu plaketu za oca kojeg je vidio tek jednom, s nekoliko mjeseci.

Nažalost, tijelo Erica Fletchera Watersa nikad nije pronađeno – izjavio je Luciano Bruschinni, gradonačelnik Anzia – no zahvaljujući gospodinu Harryju Shindleru i njegovom višegodišnjem trudu, danas smo u mogućnosti locirati mjesto pogibije na području Aprilie. Zbog svega što je njegov otac uradio za našu zemlju, ponosni smo što Rogeru Watersu možemo dodijeliti počasno građanstvo!

Svečani je program započeo u Gradskoj vjećnici, Villi Corsini Sarsinau, u 11 sati, a otkrivanje memorijala je predviđeno za podne, po čemu bi Roger Waters i Harry Shindler trebali dobiti počasna građanstva.

Jedna je dugogodišnja potraga tako privedena kraju nakon punih sedam desetljeća. Stečena saznanja nipošto neće ublažiti gorki okus u ustima, no neke će stvari sjesti na svoje mjesto, a svemirska će pravda barem djelimično biti zadovoljena. Prije zaključivanja ovog teksta bilo bi zgodno spomenuti još jedan detalj – nakon stupanja u kontakt sa Shindlerom, Waters mu je poslao i posvetio pjesmu Only One River napisanu još ranih devedesetih, te otisnutu na stranicama koncertnog programa nedavne turneje The Wall.

Ukoliko vas zanima kakvu je univerzalnu poruku Roger želio poslati putem tih stihova, ovdje ih donosimo u cijelosti.

When the wind scythes through the crop and good men fall, and children soft in mothers arms, cringe unbelieving from the desperadoes casual blade,
My father distant now, but live and warm and strong in uniform tobacco haze, speaks out
My son he says, stay not the passion of your loss but rather keen and hone its edge, that you may never turn away numb, brute, from bets too difficult to hedge
What price the child ? Which ? Yours or mine, this one at home, the baby bird in whistling bowls of pasta worms or that one on TV, dead and grainy in some Balkan ditch ?
To feel that other fathers’ loss denies connections formed in fields of blood and handed banner bright from man to boy, in pride of place, loins strong bereft of pettiness and rancour
So, cup your tears my father says, cup that salt badge of strive, it flows from but one river, it was on that my son, I bet my life.

/Only One River, Roger Waters/

 

NAPOMENA: Prema dostupnim podacima, narednik Eric Fletcher Waters je pripadao jedinici ”Z”, a ne ”C” Osmog bataljuna Kraljevskih strijelaca. U vrijeme nastanka stihova pjesme When the Tigers broke free (1982.), ovi detalji nisu bili poznati, ili su barem bili zanemareni, tako da se Rogeru može oprostiti ta u širem kontekstu beznačajna faktografska pogriješka.

 

Vjeran Stojanac