U doba gitara kojih više nema, riffova sto puta odsviranih, posljednjeg poglavlja rocka, dogodi se jedan ovakav album. Koji slavi svu divljinu post punka i novog vala i to tako besramno dobro.
I vjerojatno bi jednako bitan bio i 1987. ili 2187. godine. Dakako produkcijski u nekom svom posebnom vremenu, što i glavni motor benda i sam govori:
My ultimate goal would be to make a record where nobody knows what instrument is playing ever
Riječi su Scott Munroa koji i potpisuje većinu glazbe i, za razliku od proteklih VietCong/Preoccupations izdanja, produkciju potpuno povjerava Beckovom Justin Meldal-Johnsenu.
I čujemo tu svega, od nezaobilaznih Joy Division preko ranih i najboljih Depeche Mode do stiliziranih marioneta novog vala novog vala, Interpola.
Ali Preoccupations to rade na nekakav svoj, mogu slobodno reći, kanadski poseban način, i čine album koji ovaj tjedan s guštom vrtimo u srijedu i subotu od 15:00h.
Album sniman u fragmentima posljednjih 7 godina te finaliziran u divljoj ljepoti kraja u kom nema palmi, hladnom škotskom sjeveru, na obalama Loch Mhor-a. Ne Loch Ness-a ali sa istom tom ljubavlju prema izumrloj, sitnovezaškoj, gitarskoj i instrumentalnoj glazbi u maniru nekih izgubljenih prog-acoustic dinosaura sa nekog prašnjavog vinila iskopanog slučajno iz te kartonske kutije daljeg rođaka iz galaksije.
Finski tzar, Jimi Tenor i band, sa novim izdanjem na kojem ponovo istražuje sve te granične krajolike, od elektronike do afro jazza. I radi to jednako intenzivno i srčano već zadnjih 40ak godina.
Prema vrhuncu ljeta uz novu kolekciju lako pamtljivih (i brzo zaboravljivih?!) pop pjesmica najdražeg nam animiranog benda. Krajnje je vrijeme da Gorillaz svoj live show konačno dovedu u Hrvatsku.