Neopjevani heroji filma
Film je umjetnost u koju je uključen velik broj ljudi od kojih neki iziđu u prvi plan, a drugi daju svoj doprinos iz sjene.
Nevjernici o vjeri na filmu
U predbožićnom izdanju Torinskog konja prisjećamo se velikih vjerskih filmova koje se snimili ateistički autori.
Božić je udaljen točno sedam dana, a to znači da su privatni i javni televizijski servisi pikirali za svoj zabavni program predvidljive filmske naslove. Imat ćemo tako standardno, kao i svake godine do sada, priliku vidjeti epska ostvarenja (poput Gospodara prstenova ili Harryja Pottera), obiteljske klasike (Sam u kući 1,2,3,4 …14), te brojne vjerske filmove u rasponu od onih prastarih, klasičnih, do novijih izdanja s izdašnijom produkcijom i CGI scenografijom Starog i Novog zavjeta. Takav televizijski raspored postao je tradicija koja se ni ove 2020. godine, u kojoj je sve palo u vodu, neće mijenjati.
Torinski konj u božićnom ruhu prisjeća se velikih ateističkih redatelja koji su snimili vjerske klasike. Ovog puta nećemo pričati samo o Pasoliniju, Bunuelu, Ferrari, njihovim filmovima i životnim uvjerenjima, već ćemo istražiti što je to besprijekorno u jednom Nazarinu (1959.), zašto je Vatikan proglasio Pasolinijevo Evanđelje po Mateju (1964.) najvjernijim prikazom Kristovog života i muke, te kako snimanje vjerskih klasika može služiti kao najfinija kritika crkve i loših verzija vjere s kojima su se ovi redatelji susretali tokom odrastanja.
autor: Dario Dunatov, 17/12/2020
Vezane objave
Arhiva
(Ne)osobna retrospektiva Festivala mediteranskog filma Split
Torinjski konj nas ovog puta vodi na glazbeno-filmsko putovanje od prvog do najnovijeg FMFS-a koji unatoč koroni poručuje kako: “nema lita bez FMFS-a”.
O košarci na filozofski način
U novom izdanju Torinskog konja pristupamo košarci iz malo drugačijeg ugla, s filozofske i sociološke strane, te se prisjećamo filmova koji su u centru radnje imali košarkašku loptu.
Mladi crno-bijeli filmovi
Svi znamo zašto su filmovi bili crno-bijeli kada tehničke mogućnosti nisu dozvoljavale boju, ali što je s filmovima kojima je crno-bijelo stilska odluka, a ne tehničko ograničenje?
