
Snow falls into Military Temples…
Zbog ove ne baš sniježne zime, današnja će Soda Fountain pokušati dočarati barem djelić snježnog ambijenta; kroz pjesme koje se bave ‘snježnom’ tematikom, ili barem nazivom referiraju na snijeg!
Tube. Metro. El. Subway. Underground. U-Bahn.
Tube. Metro. El. Subway. Underground. U-Bahn. Podzemni vlak. Sve su to sinonimi za jedan pojam koji je u zadnjih stotinjak godina promijenio sliku putničkog transporta na širokim urbanim područjima. Tlo ispod velikih gradova u pravilu je poput nekog divovskog krtičnjaka prožeto gustom isprepletenom mrežom željezničkih tunela, dvorana i platformi koje kao da žive neki svoj odvojeni život, tek labavo vezan uz svakodnevna površinska kolebanja. London, Paris, Moskva, Tokyo, Berlin, Buenos Aires, New York i brojni drugi gradovi diljem svijeta imaju tako svoju mračnu zrcalnu sliku u vidu lokalnih sustava podzemne željeznice koji često funkcioniraju kao zasebni polisi. U početku su takve strukture nazivane raznim imenima. Ipak, vremenom je po nekom nepisanom pravilu upravo riječ Metro prihvaćena na globalnoj razini, i danas se najčešće koristi kada treba imenovati čitavu tu infrastrukturnu mrežu vlakova i pripadnih objekata izmiještenih ispod (ili iznad, ovisi) površine zemlje.
Naziv Metro skraćenica je engleskog podrijetla, no, zanimljivo, nikad se nije udomaćila u terminologiji londonske podzemne željeznice. U drugoj je polovici 19. stoljeća London već imao desetak velikih kolodvora pod nadležnošću različitih kompanija. Najveći dio njih nalazio se na sjevernom perimetru grada – danas je to praktički granica užeg središta – povezujući ga tako s industrijskim centrima i lukama na sjeveru i zapadu Ujedinjenog Kraljevstva. Ali, ti su kolodvori, barem za tadašnje vrijeme kada je ulični promet bio zagušen sporim kočijama, bili (uz neke izuzetke) poprilično udaljeni jedan od drugog što je znatno otežavalo presjedanja putnika i prekrcavanje dobara. Stoga je godine 1855. Parlament izglasao realiziranje projekta po kojemu će se svi ovi kolodvori povezati jedinstvenom željezničkom linijom koja bi u konačnici nosila ime Metropolitan Railway. Kako se ne bi dodatno opterećivalo ionako kaotično stanje površinskog prometa, kompanija kojoj je dodijeljen projekt, Great Western, odlučuje tu novu poveznicu ukopati u za tu svrhu iskopani rov te ga ponovno natkriti (tzv. Cut & Cover metoda). Tako je 1863. godine otvorena prva svjetska trasa podzemne željeznice koja se u duljini od četiri milje protezala od Paddingtona na zapadu Londona pa do danas minorizirane stanice Farringdon na sjeverozapadnom rubu Cityja, zahvaćajući tako i kolodvore Euston, St. Pancras i King’s Cross. Bio je to tek početak, pošto će u narednim desetljećima biti izgrađene još neke linije koje će u ovaj podzemni željeznički sustav uključiti i prvotnim planom zapostavljene, kao i neke novoizgrađene kolodvore poput Victorie, Fenchurch Streeta, Waterlooa, London Bridgea i Liverpool Streeta. Početkom XX. stoljeća dolazi do ekspanzije korištenja motornih vozila u javnom površinskom prometu, tako da ovaj model prestaje biti luksuz koji će pogodovati povezivanju pojedinih kolodvora te postaje jedina prihvatljiva alternativa polako zauzimajući prostor ispod skoro svakog milijunskog grada, pa i mnogih manjih.
Ali, što je to što ovim mračnim mrežama podaruje tu posebnu mističnu auru? Nije li to onaj specifični miris mnoštva, duhana i strojnog maziva; odjekujuća grmljavina dolazećih i odlazećih kompozicija vlakova, gotovo robotski glasovi koji sa zvučnika upozoravaju putnike da se drže podalje od pružnog usjeka, kontinuirano zujanje eskalatora, ventilacije i električnih instalacija ili možda ipak nešto što se krije u ljudskoj prirodi – svima nam urođeni strah od mraka i podzemlja koje automatski povezujemo s izgubljenošću i umiranjem? Nije li svaka mreža podzemne željeznice u stvari samo moderna i tehnološki dorađenija verzija mitskog labirinta na Kreti – onog istog u kojemu je Tezej porazio Minotaura, preslikana simbolika tog maestralnog spleta hodnika čiju su tajnu graditelj Dedal i njegov sin Ikar platili zatvoreništvom koje je na koncu ipak rezultiralo prvim, mada poraznim vinućem čovjeka u nebeske visine? Moguće, ali nemojte smetnuti s uma postojanje dvije još dublje razine čijoj kreaciji nije doprinjela ljudska ruka pošto su djelo Bogova s Olimpa – jezivi Had što udomljuje duše mrtvih, te još dublja nepoznanica, Tartar, gdje su užasu primordijalnog kaosa izložena čak i božanska bića koja su u Zeusovom rakursu zgriješila!
Uistinu, metro jest podzemlje, a podzemlje se tradicionalno vezuje uz simboliku putovanja k nepoznatom, nestajanja te naročito smrti. Podzemna je željeznica od samih početaka privlačila samoubojice, dijelom zbog činjenice da je riječ o javnom prostoru na kojemu će takav čin biti definitivno uočen, no ponajviše zbog ‘efikasnosti’ takvog pristupa odustajanju od života. Brojnost pokušaja skakanja pod vlakove dovela je do toga da se danas većina novih postaja izvodi sa zaštitnim barijerama čija se klizna vrata otvaraju tek kada se vlak precizno zaustavi pored njih – tipičan primjer su novoizgrađene stanice na produžetku londonske Jubilee linije, primjerice Bermondsey, Canada Water ili North Greenwich. Nažalost, linije metroa ne odvode u smrt samo one koji su u podzemlje sišli s tom namjerom, već često i slučajne putnike. Iako u pravilu sigurniji i s manjim prosjekom žrtava od primjerice cestovnog ili zračnog prometa, ovakvi sustavi nisu imuni na tragedije.
Tijekom Drugog svjetskog rata londonske su podzemne postaje korištene kao masovna skloništa, no često su iznevjerila svoju nametnutu namjenu odvukavši u smrt veliki broj ljudi. Razlozi su bili razni, od direktnog pogotka bombe na stanici Bank, prsnuća vodovodne cijevi također uslijed eksplozije bombe (Balham), pa do paničnog stampeda po stubištima (Bethnall Green). Ipak, sami su vlakovi ostali glavnim uzročnikom masovnih pogibija u podzemlju, mada najčešće uslijed ljudskog faktora. Poznati primjeri su nesreća na pariškom prigradskom kolodvoru Gare de Lyon u lipnju 1988., kao i sličan slučaj otkazivanja kočnica koji je 28. veljače 1975. odveo u smrt 43 ljudi u vlaku linije Northern na londonskoj podzemnoj postaji Moorgate. Zasad najletalniji slučaj u njujorškom Subwayju je onaj iz davne 1918., Malbone Street Wrack, pri čemu je vlak koji se približavao stanici Prospect Park ispod bruklinške Flatbush avenije ušao u zavoj brzinom oko pet puta većom od dopuštene. U konačnici su poginula 93 putnika, a vozač koji je nekim čudom ostao neozlijeđen jednostavno je odšetao iz kobnog tunela!
Ljudska nepažnja u kombinaciji sa zastarjelom opremom i neredovitim održavanjem odgovorna je za tragediju koja je u večernjim satima 18. studenog 1987. zadesila kompleks King’s Cross/St. Pancras, jednu od najvećih i najfrekventnijih postaja londonskog tubea. Tinjajuća šibica koju je nepoznati putnik bacio u procjep pored eskalatora zapalila je smeće i mazut koji su se skupljali pod istim. Uslijed tzv. efekta rova, vatra se brzinski proširila diljem višeetažne stanice. Poginulo je 31 ljudi, a kao posljedica tragičnog događaja pušenje je zabranjeno u čitavom kompleksu londonske podzemne željeznice. Preostali drveni eskalatori promptno su zamijenjeni metalnima. Sličan se događaj u veljači 2003. zbio i na jednoj od postaja metroa u južnokorejskom gradu Daegu, no u tom je slučaju cijeli događaj planirano djelo mentalno poremećenog piromana. U svakom slučaju, smrtni saldo je bio ogroman – 198 poginulih te 147 ozlijeđenih!
Planski napadi na sustave metroa događali su se i prije i poslije tragedije u Daegu. Poznat je slučaj iz ožujka 1995. kada su pripadnici sekte Aleph izvršili pet koordiniranih napada na tokijski metro, i to puštanjem otrovnog plina sarina. Srećom, broj žrava (5) je bio relativno malen, pogotovo kad se ima u vidu arhitektura metroa koja pogoduje brzom širenju plinova te toksičnost samog sarina. Nažalost, bombaški napadi na sustave podzemne željeznice koji su obilježili prvo desetljeće novoga milenija u pravilu rezultiraju masivnom smrtnom bilancom. Neslavni rekorder po broju napada ove vrste, kako tempiranih tako i samoubilačkih, je moskovski metro. 8. siječnja 1977. grupa armenskih separatista postavlja pakleni stroj s vremenskom odgodom u vlaku na Arbatskoj liniji. Uređaj će eksplodirati u 17:33, za najveće gužve, kada se vlak nalazio u tunelu između stanica Pervomajskaja i Izmailosvskaja. Rezultat – sedmero mrtvih i 37 ranjenih. Godine 2004. čečenski dragovoljci te tzv. ‘crne udovice’ izvode dva samoubilačka napada u kojima pogiba više od 50 putnika, a sličan će se scenario ponoviti i koncem ožujka 2010. ada dvije teroristkinje aktiviraju eksploziv u prenapućenim vlakovima. Prva se eksplozija zbila nekoliko minuta prije osam ujutro, u vlaku koji se upravo zaustavio na stanici Lubyanka, dok će 40 minuta poslije metro potresti i druga detonacija, također u zaustavljenom vlaku, ovoga puta na postaji Park Kultury.
Vrijeme odlaska na posao je kobni timing, pošto su i po zlu poznati napadi na londonski tube 7. srpnja 2005. izvedeni kroz svega nekoliko minuta oko 08:50, tijekom jutarnjeg rush houra. Sva su tri napada realizirana tijekom vožnje kroz relativno uske tunele (Aldgate – Liverpool Street, King’s Cross – Russel Square, Paddington – Edgware Road) što je dodatno pojačalo efekt eksplozije. U konačnici, taj je crni dan (ukoliko se ubroji i detonacija u doubledeckeru na Tavistock Squareu) odnio 56 života te ostavio skoro sedam stotina teže i lakše ozlijeđenih putnika!
Ali, unatoč predodređenoj mračnoj simbolici, podzemlje zna biti i mjesto životnog ushita, opuštene i bezbrižne svakodnevnice, prostor na kojemu ulični glazbenici svojom svirkom razbijaju monotoniju svakodnevnih putovanja, mjesto dogovorenih susreta mladih parova, pa i tulumarenja! Kada je aktualni londonski gradonačelnik Boris Johnston donio odluku o zabrani konzumiranja alkohola u Tubeu i Docklands Light Railwayju, građani su putem društvenih mreža organizirali oproštajni drinking party – večer uoči tog 1. lipnja 2008. čitava je mreža London Undergrounda nalikovala na raskalašene prizore poput Gin Lanea s georgijanskih gravura Williama Hogartha! Srećom, vlasti su imale sluha za posljednje trzaje slobodoumnog cockney duha tako da nitko nije krivično odgovarao, čak ni mladi bankar iz Cityja koji je i kumovao organiziranju ‘manifestacije’.
Metro je svoje mjesto našao u brojnim suvremenim umjetničkim kreacijama. Tako u Fellinijevom filmu Roma (1972.) skupina investitora zajedno s uvijek znatiželjnim novinarima obilazi jedan od tunela rimske podzemne željeznice u fazi gradnje te nailazi na splet izgubljenih katakombi čiji su zidovi bogato ukrašeni freskama, no prodor svježeg zraka (ili nešto drugo – Maestro je ovdje svjesno u svojem stilu ostao nedorečen) izaziva rapidno propadanje tih vrijednih slikarija koje pred očima zapanjenih promatrača doslovno blijede, poput zamišljene makrosvjetske valne funkcije koja iz stanja tisućljetne dvojnosti kolabira u konačno stanje pošto je odigran čin mjerenja/promatranja.
(intro: Berlin, Alexanderplatz U-Bahn; U8)
01 Blaine L. Reininger – Metro
02 Tom Waits – Downtown Train
(intermezzo: London Tube Train Departing)
03 Donovan – Sunny Goodge Street
04 U2 – ZOO Station
05 Mogwai – Letters To The Metro
06 Sonic Youth – StreamXsonic Subway
07 Carol Lawrence – Ride Through The Night
(intermezzo: Berlin U-Bahn Ambient)
08 Iggy Pop – The Passenger
(intermezo: Berlin U-Bahn Brandenburger Tor)
09 The Cure – Subway Song
(intermezzo: New York City; The Last Stop)
10 The Velvet Underground – I’m Waiting For The Man
11 Mike Doughty – Thank You, Lord, For Sending Me “F” Train
(intermezzo: Berlin U-Bahn U5)
12 John S. Hall – On The Metro North
13 King Of Woolworths – Bakerloo Line (End Credits)
14 The Jam – Down In The Tube Station At Midnight
(intermezzo: New York City Subway; Times Square)
15 Cock Sparrer – Last Train To Dagenham
16 New York Dolls – Subway Train
(intermezzo: Moscow Metro; From Belorusskaya To Dinamo)
17 Steven Brown – Samba In The Subway
18 Carter USM – The Only Living Boy In New Cross
(intermezzo: Paris Metro Announcement)
19 Silver Jews – The Country Diary Of A Subway Conductor)
(intermezzo: London Tube Bank Station, District Line)
20 The Smiths – London
21 Simon & Garfunkel – A Poem On The Underground Wall
(intermezzo: Berlin U-Bahn Ambient)
22 Duke Ellington – Take The “A” Train
(intermezzo: London Tube; Russell Square, Piccadilly Line)
23 Julian Cope – London Underground
24 Yeti – Northern Line
25 The Kinks – Waterloo Sunset
(intermezzo: London Tube; Bakerloo Line)
26 Pet Shop Boys – King’s Cross
27 Belle & Sebastian – Mornington Crescent
28 Robyn Hitchcock – 52 Stations
(intermezzo: New York City Subway; 42nd Street)
29 Tom Waits – 9th & Hennepin
30 Simple Minds – Moscow Underground
(outro: Moscow Metro Train Departs From Station)
U romanu Neila Gaimana Neverwhere ispod londonskih ulica egzistira čitav usporedni svijet, London Under, koji obuhvaća ne samo napuštene linije podzemne željeznice, već i ostale tunele, kanalizacijske vodove pa čak i ukope nekoć površinskih rijeka. Autor u svojoj kreativnoj slobodi ide korak dalje materijalizirajući toponime poput imena postaja u forme stvarnih likova. Tako u podzemlju ispod Hammersmitha živi stvarni kovač, dok su dvorane pod platformom stanice Angel u Islingtonu boravište arhetipskog anđela koji se zove, pogađate, Islington.
Londonski je Tube (uključujući kako podzemne tako i površinske sekcije) poprište radnje još podosta zapaženih literarnih uradaka, primjerice romana Metroland Juliana Barnesa koji već imenom referira na sjeverozapadni produžetak Metropolitan linije koja dobrano zadire u mirna zelena prigradska naselja, ili pak Tunnel Vision Keitha Lowea čiji protagonist sklapa (provjerite da l’ dobija) okladu da će kroz manje od 24 sata proputovati svih 270 postaja na jedanaest linija londonske podzemne željeznice. Ta je najstarija i vjerojatno najpopularnija underground mreža ostavila traga i u filmskoj umjetnosti – iz dugačke liste mnogobrojnih sličnih uradaka mogli bi se izdvojiti omnibus Tube Tales te Boyleov postapokaliptični triler 28 Days Later, kao i dvije kultne BBC-jeve znanstvenofantastične serije: Doctor Who koji će svoj prvi dodir s mutantima iz Tubea imati u epizodi Web of Fear iz 1968., a u tunele će se vraćati i u kasnijim sezonama, te serijal o profesoru Bernardu Quattermassu koji će se u trećoj sezoni (1958.) pozabaviti tematikom ‘drevnih astronauta’ – manifestacija poltergeist efekata u jednom dijelu Knightbridgea dovesti će do otkrića izvanzemaljske kapsule s mumificiranim ostacima kukcolikih aliena u dubinama ispod fiktivne postaje Hobbs Lane. Bilo bi nepravedno zapostaviti i odličan strip V for Vendetta Alana Moorea čiji se glavni junak, usamljeni borac protiv novouspostavljenog totalitarnog režima (iako Moore referira na Britaniju u doba Margaret Thatcher!) skriva u napuštenim tunelima linija Circle i District ispod Westminstera.
Njujorški Subway, trenutno najveći svjetski transportni sustav, pomalo zaostaje za tubeom, bar kad je riječ o pozadinskoj scenografiji književnih djela, no zato je sastavni element brojnih kultnih filmova – bez tunela i izdignutih sekcija ove mreže ostvarenja poput Midnight Cowboya, Warriorsa ili The French Connection bila bi bespredmetna, a nameće se i po tematici i formi Tube Talesu sličan omnibus Subway Stories: Tales from the Underground.
Postapokaliptični roman Metro 2033 (kao i njegov nastavak Metro 2034) Dmitryja Glukhovskog dodjeljuje moskovskoj podzemnoj željeznici nezahvalnu ulogu prebivališta posljednjih ostataka čovječanstva. Svijet je uništen u nuklearnoj kataklizmi 2012.-13., a preživljavaju samo oni koji su se u trenutku eksplozija slučajno našli u metrou te vremenom prilagodili nezahvalnim životnim uvjetima po bivšim postajama i tunelima. Činjenica da su stanice organizirane ne samo po gospodarskoj već i ideološkoj osnovi – u viziji Glukhovskog tako postoje nezavisne postaje, Hanza, neonacisti, komunisti koji nastanjuju bivšu ‘crvenu’ liniju te njihovi trockistički oponenti, kao i Polis, savez nekoliko središnjih stanica između Kremlja i Arbata koji udomljuje ostatke ostataka civilizacije – govori kako primarna autorova namjera i nije bila populariziranje tog po mnogima najljepšeg svjetskog spleta postaja i tunela, već karikirani prikaz aktualnog stanja u postkomunističkoj Rusiji.
Pomalo je zbunjujuće kako jedan istaknuti element urbanog života i pripadnog folklora kakva podzemna željeznica jest nije uspio dublje prodrijeti u terminologiju suvremene glazbe. Uistinu, tek mali broj skladbi svoje nazive ili tematiku posvećuju podzemnoj željeznici, i to uglavnom od strane sastava lociranih u megalopolisima poput Londona ili New Yorka, dakle gradovima koji posjeduju takve sustave. U skladu s vlastitim imenom, Velvet Underground su bili (između ostaloga) i pioniri aludiranja na ovaj prijevozni sustav – pjesma Waiting for the Man s legendarnog prvijenca spominje jednu od IRT postaja na križanju avenije Lexington i 125. ulice, a ne treba zaboraviti ni omot oproštajnog albuma Loaded (1970.) na kojemu oblak ružičastog dima kulja iz ulaza u tipičnu stanicu njujorškog subwayja. Križanje Devete ulice i avenije Hennepin poprište je lokalnog sukoba u Minneapolisu, kojega junak istoimene pjesme Toma Waitsa promatra iz relativne sigurnosti vagona:
And I’ve seen it all, I’ve seen it all
Through the yellow windows of the evening train…
Na istome se albumu (Rain Dogs, 1985.) nalazi i jedan od većih Tomovih hitova, Downtown Train, pjesma koja također spominje podzemnu željeznicu i lokalne vlakove, ovaj put njujorške. Čuveni će Subway svoje mjesto naći i u skladbama Duke Ellingtona (Take the A Train), New York Dollsa (Subway), Sonic Youtha (StramXSonic Subway), King Missilea (Take the Metro North), pa i kreativnog dvojca sastava Tuxedomoon; Blaine L. Reiningera (Metro) i Stevena Browna (Samba in the Subway), a promovirati će ga i jedan prekooceanski sastav, engleski The Cure (Subway Song). Unikatnom će moskovskom metrou jednu skladbu posvetiti škotski Simple Minds – riječ je o pjesmi Moscow Underground sa albuma Graffiti Soul (2009.).
Izgleda kako je ipak londonski tube apsolutni pobjednik kad je riječ o zastupljenosti u popularnoj kulturi, pa tako i njezinom glazbenom segmentu. Ray Davies je još sredinom šezdesetih napisao Waterloo Sunset, pjesmu o sjećanju na događaj iz djetinjstva kada je proveo nekoliko tjedana na dječjem odjelu bolnice St. Thomas. Jedna od rijetkih zabava malih bolesnika bilo je promatranje gomile ljudi koja se svakog dana u udarnim terminima slijevala u/iz obližnjeg kolodvora ali i podzemne postaje Waterloo. Iz otprilike istog vremena datira i Donovanova Sunny Goodge Street, balada o ulici i istoimenoj stanici u Fitzroviji, kao i Poem on a Underground Wall Simona & Garfunkela, njujorškog dvojca koji je nativni subway tek rijetko spominjao kroz svoje stihove, no prekooceanskom tubeu su posvetili čitavu pjesmu!
Ekspanzija punka u žižu dovodi ‘uličnu’ tematiku koja, naravno, uključuje i metro. Tube se provlači kroz stihove mnogobrojnih londonskih punk sastava poput Clasha, Poguesa ili Stranglersa, no motiv podzemne željeznice naročito je prisutan u skladbama The Jama – tu su primjerice Going Underground te Down in the Tube Station at Midnignt. Simpatični su i Cock Sparrer sa svojom posvetom liniji District, Last Train to Dagenham.
Nije baš lako izdvojiti pojedine naslove iz uistinu brojne zbirke pjesama koje referiraju na tube, no, eto, vrijedne su spomena i The Only Living Boy in New Cross Carter USM-a, King’s Cross Pet Shop Boysa, London Underground Juliana Copea, Northern Line sastava Yeti, Deadwing Porcupine Treea te jedna pjesma o nažalost ugašenoj postaji Mornington Crescent Škotlanđana Belle and Sebastian. Kao kruna svega može se navesti opus kantautora Robyna Hitchcocka koji naprosto vrvi stihovima koji na razne načine aludiraju na vlakove i podzemne tunele, a ako bi trebalo izdvojiti jedan naslov onda to može biti skladba 52 Stations. Ukoliko imate volje brojati, uočiti ćete kako je to ukupan zbir stanica na liniji Northern, najfrekventnijoj trasi u čitavom London Undergroundu!
A u petnaestak minuta koliko je otprilike potrebno za iščitavanje ovog teksta, kroz tri najveća sustava podzemne željeznice – njujorški, moskovski i londonski – prošlo je između 50 i 150 tisuća ljudi, ovisno o dobi dana, odnosno udarnim terminima. Mislite li nakon toga da metro ne zaslužuje malko više pažnje i zastupljenosti u popularnoj kulturi, pa tako i onoj glazbenoj?
autor: Vjeran Stojanac, 11/07/2018
Arhiva
Zbog ove ne baš sniježne zime, današnja će Soda Fountain pokušati dočarati barem djelić snježnog ambijenta; kroz pjesme koje se bave ‘snježnom’ tematikom, ili barem nazivom referiraju na snijeg!
Kako lucidno zaključiti jednu godinu, a pritom izbjeći sva ta godišnja sabiranja, inventure, ‘the best of 2015’, analiziranja analnih anala i slične nepodobštine? Možda jednim vrelim cocktailom sastavljenim od covera, odnosno obrada skladbi drugih autora? Netko će reći ‘pa to smo već imali’. I jesmo. No, ovaj put je uredništvo bilo manje objektivno, pa se kako među izvornim autorima, tako i izvođačima nalaze njegovi osobni favoriti :) I sve najbolje u 2016!
Ako se jedan model pokaže efikasnim i iznad svega prihvaćenim, zašto ga ne koristiti malo češće? Nastavljamo dakle sa posvetnim izdanjima, a danas je na redu ni manje ni više nego ‘tribute to ABBA’!
Iskreno se nadam da će ovotjedno izdanje Soda Fountaina dočarati barem dio one atmosfere koja me redovito prožme čim s police izvučem te otvorim korice ovog nevjerojatno iskrenog i čistog književnog djela, kojeg danas bezobrazno guraju srednješkolcima pod obaveznu lektiru. Sve ostalo su prazna naklapanja.
playlist