KLFM

Jelena Sokić – Zdravo je piti električno mlijeko…

Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe

“ZDRAVO JE PITI ELEKTRIČNO MLIJEKO
SLIKA SE MOŽE OBJESITI BILO GDJE A NE SAMO NA TANKU GRANU”
Jelene Sokić
u utorak, 02. srpnja 2013., u 20.30 sati
Salon Galić, Marmontova 3, Split
02. -15. srpnja 2013.

 

cloud atlas, ulje na platnu – 170×140 cm, 2009.

A STORY TO BE TOLD: tranzicija je jedan cijeli period vremena. kao ogromni sendvič. Važno je da oči vide svoju caklinu, mekoću i dokle seže očni živac. Nešto smo naučili, nešto zaboravili. Kao uvijek. Noćne more daju ton danima. Nezaustavljivo tinja u pozadini pozornice. Otoci su daleko i još uvijek neistraženi. Sasvim u redu je slučajno se uprljati. I kad stvari prođu, isto je u redu.

—

U kockastim iskopinama se pomičemo u raznim smjerovima. Zato imamo noge. Oko je produžetak, brod je u magli. Tri točke u prostoru i mačka. Golubovi u simetriji. Teror savršenstva. Obrazi su okrugli. Dijete nije starac… puno, puno stvari…

the world will end, but the mirror will remain, mirroring nothing – ulje na platnu, 240×260, 2012.

Bijela svjetlost.

pala sam! Iz koljena mi je počela teći krv. Poljubila sam ranu i iz nje se prosuo marcipan. Boga ti! To ogromno tijelo. Divlje i teško ukrotivo, određuje me, stižem ga, beskonačan poligon za užitak i bol. Salto mortale me je spasio, prepustila sam se dubini i zarezala površinu. Ispekla sam jaje na oko i uskoro ustanovila da ću teško moći bez mesa. S nestrpljenjem namačem kist, neće mi pobjeći tvoj obris, dodat ću mu nešto svoje, nešto ranjivo, osakatit ću ga. Skoro sam si iskopala oči zbog ljubavi. Budala! Na otoku usred Dalmacije sam se objesila za grudi, visila sam na obzorju koje je gorilo u bojama Sredozemlja. Moje škrge zakržljaju ako u blizini nema joda. Orem nosom po zemlji, kao svinja gladna raspadajućeg života. Mrdam bokovima i dupetom, plodnost se prosipa s mojim sramnih dlaka. Žena sam. Maslina. Žilava. Šta to zapravo znači? Bura ne dostiže moj zalet.

/Tomislav Vrečar/