
Još jedan februar
Ceo život razmišljam o dalekim obalama i morima: kako je tamo, hoću li ih ikada videti i van razglednice, da li bi mi se svidelo toliko kao u mašti, . . .

Ceo život razmišljam o dalekim obalama i morima: kako je tamo, hoću li ih ikada videti i van razglednice, da li bi mi se svidelo toliko kao u mašti, . . .

“We’ll pick berries and recline / Let’s hit the road dear friend of mine / Wave goodbye to our thankless jobs / We’ll drive for miles maybe never turn off “

Sve pesme delim na dobre, loše i veće od života. Klasik Taunsa Van Zanta „To Live Is to Fly“ spada u ovu poslednju grupu.

Proslave su iza nas, pokloni su predati, nade uslišene ili raspršene i sve je spremno da se vratimo u nove radne pobede ili poraze. Kažu da je januar sličan ponedeljku, samo što je mnogo duži.

Po nekima od njih ću pamtiti gde sam bio i šta sam radio u godini koja samo što nije ćao.

Ne volim decembar. Ne volim hladno vreme, košavu, petarde, svođenje računa, usiljene datume i izveštačena veselja. Međutim, čak i u takvom decembru se nekad pojavi nešto lepo.

Ne znam da igram. Imam dve leve noge. Ne umem da skupim usta i napravim onu zajebanu facu. Ali ipak…

Nekad je lepo nemati telefon, ne razumeti jezik koji oko tebe pričaju, ne poznavati ulice kojima hodaš bez žurbe i nemati sat na ruci. Nekada je lepo nestati. Bar na neko vreme.

Nekada smo dobro, a nekada smo loše. Snimljeno je na hiljade pesama koje opisuju ta stanja. Međutim šta je sa onim danima kada smo valjda dobro?

Došlo je vreme da odjavimo oktobar. Što se tiče zvučne podloge za odjavljivanje, nema ih mnogo tako dobrih kao što je klasik Barta Bakaraka „Walk On By“ kog je originalno snimila Dion Vorvik 1964.
Uvek mi se negde ide. Kada je sunce u oktobru onda posebno. A u tom periodu godine obično imam najviše…

Neke dane je teško opisati rečima. Jesenje nedelje, na primer. Možete da napišete knjige o njima, a da opet ne dočarate intimu tog dana.
playlist