Berlin
U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta. Padom zida i ujedinjenjem Njemačke nestaje ta snovidna atmosfera suvremenog Babilona, no nešto ipak ostaje – zvučna zabilješka – klangschrift jednog predapokaliptičnog razdoblja.
Crime and the City Solution će svoje utočištr potražiti u Berlinu. Štoviše, za razliku od The Bad Seedsa koji će gonjeni Caveovim avanturističkim duhom od 1987. stalno mijenjati uporišta svojeg djelovanja, Bonneyjev će se bend skrasiti u podijeljenom gradu te savršeno upiti njegov melankolični fluid. Prva će inkarnacija Crime and the City Solutiona tako brojati Simona Bonneyja, Micka Harveyja, bivšeg gitarista Birthday Partyja, Rowlanda S. Howarda, njegova brata Harryja te individuu skrivenu pod imenom Epic Soundtracks (iza tog pseudonima se krije Kevin Paul Godfrey, bivši bubnjar sastava Swell Maps iz Solihulla). Nesrećom ili možda srećom, ovaj će sastav nakon prvog dugosvirajućeg projekta (The Room of Lights, 1986.) temeljito izmijeniti članstvo. Iz izvorne će postave ostati samo Bonney i Harvey, no novi će poticaj dati imena poput Chrisla Haasa iz DAF-a, Thomasa Sterna, gitarista Neubautena Alexa Hackea, te violinistice Browyn Adams, buduće Bonneyjeve supruge. Kad već spominjemo Browyn, bilo bi nepravedno zapostaviti njenog brata Bruna Adamsa koji je u drugoj polovici osamdesetih predvodio još jedan imigrantski sastav baziran u Berlinu, Once Upon a Time. Njihovo će remek djelo, pjesma Planetarium biti naknadno obrađena od strane Micka Harveyja na albumu One Man’s Treasure iz 2005. Nažalost, mišljenja o danas pokojnom Brunu su podijeljena:
He was not special, nor gifted. I dealt with him personally before he left for Europe in the 80s. He was racist, bigoted, self-righteous and a prick. Just like Chris Hughes. The reason they didn’t succeed in Australia, Melbourne, is because they held everyone above and below them in contempt, except of their Melbourne Uni priviledged rich arsehole friends. They thought they could make it in Europe and they failed there too. Karma always catches up on everybody. He was just another redneck.
/anonimni obožavatelj/
Nesumnjivo je iskonski i poprilično neartikulirani ‘industrijski’ izričaj Einstürzende Neubautena znatno utjecao na varijacije u zvuku kako Crime and the City Solutiona, tako i The Birthday Partyja (odnosno njihovih nasljednika, The Bad Seedsa), no taj je odnos izazvao i povratnu spregu. Od sredine osamdesetih nadalje, Blixa Bargeld će polagano napuštati (iako nikad ne u cijelosti) prvotni koncept skladanja pjesama na industrijskim otpacima zapadnog potrošačkog društva te se približiti klasičnijim obrascima, pa i ponekad uploviti u komercijalne luke čiste pop forme. Uvjetno kazano, molim!
Kada je početkom 1985. kultni redatelj Wim Wenders uz pomoć suradnika na scenariju, književnika Petera Handkea (je, onaj Slovenac nobelovac), definirao radnju svojeg filma Der Himmel Über Berlin (The Wings of Desire), dirljivu priču o dva nevidljiva anđela koji paze na građane Berlina, i od kojih će jedan zbog ljubavi prema cirkuskoj artistkinji žrtvovati besmrtnost u zamjenu za utjelovljenje u smrtnoj mesnatoj formi homo sapiensa, glazbeni je izbor bio više nego očit. Tijekom svojih lutanja podijeljenim gradom, bivši će anđeo Damiel (u majstorskoj interpretaciji Bruna Ganza) posjetiti koncert na kojemu nastupaju upravo Crime and the City Solution (pjesma Six Bells Chime) i Nick Cave and the Bad Seeds (The Carny i From Here to Eternity).
“Neću spominjati tu djevojku!”….
I start to cry, I start to cry
Oh, I hear her walkin’
Walkin’ barefoot cross the floor-boards
All through this lonesome night
And I hear her crying too
Hot-tears come splashin’ on down
Leaking through the cracks
Down upon my face
I catch ’em in my mouth
Konac osamdesetih je donio tračak nade za podijeljeni grad. Još je 1987., prigodom obilježavanja 750-te obljetnice Berlina, američki predsjednik Ronald Reagan izgovorio čuvene riječi:
We welcome change and openness; for we believe that freedom and security go together, that the advance of human liberty can only strengthen the cause of world peace. There is one sign the Soviets can make that would be unmistakable, that would advance dramatically the cause of freedom and peace. General Secretary Gorbachev, if you seek peace, if you seek prosperity for the Soviet Union and eastern Europe, if you seek liberalization, come here to this gate. Mr. Gorbachev, open this gate. Mr. Gorbachev, tear down this wall!
Nije trebalo dugo čekati – globalna je geopolitička situacija ukazivala na neminovne promjene. Reaganovi planovi o smanjenju nuklearnog arsenala (pomalo neočekivani nakon forsiranja koncepta ‘Ratova zvijezda’, odnosno izmještanja strateških bojevih glava na satelite u Zemljinoj atmosferi), kao i od Gorbačova pokrenuti reformski programi poznati kao Perestrojka i Glasnost vrlo brzo počinju donositi prve plodove. Totalitarni režimi u istočnoj Europi padaju jedan za drugim kao zrele kruške, željezna zavjesa se urušava, i postaje pitanje dana kada će građani Berlina zatražiti svoj dio kolača. To se ne posve neočekivano i dogodilo u noći s 9. na 10. studeni 1989. Rijeke ljudi su se još u ranim večernjim satima počele slijevati k Brandenburškim vratima i svima je postalo jasno da je rušenje više od tri desetljeća stare barijere pitanje ne dana, već minuta. Istočnonjemačke vlasti nisu imale izbora – još je iste noći otvoreno nekoliko prijelaza, uključujući i čuveni checkpoint Charlie kod Brandenburških vrata, a do kraja godine je ostvaren posve slobodan promet građana i robe između zapadnih i istočnih dijelova nekoć podijeljene urbane cjeline.
Službeno je rušenje započeto sredinom lipnja 1990., mada više i nije ostalo mnogo toga za srušiti – građani su uzeli pravdu u svoje ruke a 21. srpnja je na Potsdamerplatzu održan već čuveni koncert Rogera Watersa, gdje je bivši spiritus movens Pink Floyda uz podršku većeg broja eminentnih glazbenika (Scorpions, Bryan Adams, Marriane Faithful, Cindy Lauper, Sinead O’Connor, Rick Danko i Garth Hudson iz The Banda, Joni Mitchell, Thomas Dolby i drugi) još jednom izveo svoj magnum opus The Wall, istina, ovaj put sa sasvim drukčijom simbolikom. Zanimljivo kako je do realizacije tog spektakla došlo sasvim slučajno, na temelju jedne Watersove brzoplete izjave iz prve polovice osamdesetih. Iziritiran opetovanim pitanjima novinara o mogućoj reprizi serije The Wall koncerata održanih u Sjedinjenim Državama, Londonu i Njemačkoj u razdoblju 1980. – 1981., odgovara im kako uistinu razmišlja o ponovnom postavljanju svojeg životnog djela na scenu, i to u Berlinu nakon što padne zid koji dijeli grad napola. Nije ni slutio kako je time zadao obećanje koje, kad se jednom ostvare uvjeti neće biti moguće prekršiti. No, početkom je osamdesetih ujedinjenje Njemačke ionako izgledalo poput neostvarive utopije. Zbog specifične situacije, koncept je iz forme osobne ispovijesti pretvoren u globalnu kritiku političkih i socijalnih podjela, a show nije završio pomalo depresivnom i dvojbenom pjesmom Outside the Wall, već optimističkijom The Tide is Turning (kojom inače završava Watersov album Radio KAOS iz 1987.). Uistinu, početkom devedesetih struje su mijenjale smjerove. Ujedinjenje Njemačke i razilaženje Sovjetskog Saveza je ostvareno na tako nepredvidivo miran i civiliziran način da su se geopolitički stratezi počeli zapitkivati što ne valja – promjene su trebale izazvati posljedičnu reakciju u barem jednom dijelu sustava. Stara dobra fizika nije zakazala – puklo je ipak u nekakvoj vukojebini kojih tisuću kilometara južnije.
Za Berlin koji je postao glavni grad ponovno ujedinjene Njemačke nastupila su neka barem na prvi pogled bolja vremena… Jer, nažalost, desetljećima forsirane razlike između ‘istoka’ i ‘zapada’ će i ovdje dostaviti svoj račun na naplatu. Ipak, taj je grad, mada s pridodanim teretom svojeg nerazvijenog istočnog dijela, nastavio disati punim plućima, ali više ne i biti mekom za sve umjetnike koji su u određenom trenutku karijere izgubili vlastiti kompas, pošto je ostao bez onog posebnog feelinga hladnoratovskog hibrida Disneylanda i Babilona.
Neku će vrstu labudove pjesme mračnim ali zato šarmantnim desetljećima izolacije Berlina potpisati sastav U2, na albumu Achtung Baby. Istina, ovo se vrhunsko ostvarenje pojavilo koncem 1991., dakle dvije godine nakon početka brisanja nametnutih granica, no fluid prošlosti je ovdje itekako očit. Možda je dojmu kumovao izbor producenta, Briana Enoa, koji je ostavio traga u nastajanju Bowieve trilogije s konca sedamdesetih, ili možda sami prostor snimanja, čuveni Hanza Tonstudio u Kreuzbergu u kojemu su desetljeće, dva ranije nastajala kultna ostvarenja tipičnih berlinskih imigranata: Heroes, Lust For Life, The Firstborn is Dead i drugi veliki albumi.
Nije sporno je li Berlin izgubio nekadašnju auru otoka svjetla u sivilu i monotoniji realnog socijalizma koja svojim prigušenim sjajem vabi brodolomnike iz svih dijelova svijeta. Pravo pitanje je zašto, no ne treba time pretjerano razbijati glavu pošto se odgovor nameće sam od sebe: što uslijed transformacije u klasični velegrad neograničenog perimetra, što zbog pomalo pretjerane fluktuacije stanovništva iz istočnog dijela koja je nekadašnje životne standarde njegovih istovremeno prokletih i odabranih stanovnika srozala na sivu razinu prosječnosti. Istina, milenijski je Berlin ponudio neke nove koncepte, no kao takav prestaje biti privlačan glazbenim avanturistima koji su ga u najmračnijim trenucima životnih dvojbi i kreativnih kriza u pravilu birali za svoje posljednje utočište, nalik onom sanatoriju iz Mannovog Der Zauberberga koji unatoč prividu neminovne osuđenosti svojih gostiju nudi i opciju čudesnog izbavljenja!
