KLFM

VIRVEL / Sa dna (R)

Sampas je jedan od onih pojmova koji mi se čitav život čine poznatim, ali nikad nisam znao sa sigurnošću definirati. Niti jedan od oskudnog broja površnog istraživanja ove riječi i njezine etimologije mi nije dao zadovoljavajući rezultat. Štoviše, opskurnost izraza i njegovo nestabilno značenje su me s godinama samo učvrstili u uvjerenju da ta riječ nikada nije ni bila dio javnog leksika. Unatoč tome, rabio sam je. Koristio sam ju u mnogim kontekstima, nespretno, a možda i potpuno krivo, te bih se njome uglavnom referirao na uvijek isti oblik stanja nalik snenom lutanju; trenutcima smanjene lucidnosti i velike želje.

Virvel je lo-fi/indie-shoegaze rock sastav iz Beograda. Osnovali su ga 1999. godine Tijana Stošić, Zoran Stojičić i Dejan Drobac. Članovi benda su već bili marginalno poznati glazbenici sa angažmanima u brojnim beogradskim glazbenim sastavima, ali su vrhunac kreativnosti dostigli baš pod zajedničkim projektom Virvel. Veoma brzo bend od statusa side-projekta dolazi do svog prvog službenog izdanja (S/T – Rapanelli Records, 2001.) i nekoliko legendarnih koncertnih izvedbi održanih u klubovima diljem Beograda. Tadašnji mediji, u nedostatku prikladnijeg termina zvuk benda karakteriziraju kao post-rock ili space-rock što članovi benda nikad nisu u potpunosti prihvatili, što zbog djelomičnog promašaja opisa njihovog zvuka, što zbog odbojnosti žanrovskih etiketa općenito.

Nakon perioda kratke pauze Virvel dobiva svoju konačnu postavku kada za bubanj sjeda Milan Bukejlović. Tada bend rafinira svoj sound te počinje sa stvaranjem nečeg što oni nazivaju muzikom drugih mogućnosti. Godine 2005. Izbacuju uspješan single Brzi svemir, a godinu kasnije pod okriljem Rapanelli Recordsa objavljuju svoj drugi album, imena Sa Dna. Isti nailazi na izrazito pozitivne kritike, te se penje do samog vrha svih relevantnih godišnjih lista.

Baš te 2006. Godine, iste one u kojoj je Pluton najednom prestao biti planet, počeo sam pohoditi srednju školu. U pogledu unatrag, to konfuzno razdoblje rane adolescencije najbolje mogu opisati kao neki oblik snenog lutanja – pomućenog sampasa. Kad bi životni impulsi imale glazbenu podlogu, teško zamišljam da bi takvo mladenačko-egzistencijalno mjesečarenje zvučalo ikako drugačije od Sa dna.

Utoliko što ovaj album neodoljivo šarmira svojevrsnim fade-into-you tipom nostalgije. Vijugavom i utješnom mekoćom melodije koju povremeno neočekivano razbijaju fuzzy gitarska krešenda i vokalne dionice koje na mjestima predstavljaju svilenu vrpcu koja omotava čitavo glazbeno iskustvo, a na drugima prizemljuje stvar u teritorij Laurie Anderson tipa monologa. Sve navedeno upućuje na kontekst bitno drugačiji od onog arhetipnog postrokerskog u vidu buildup-release dinamike, iako svakako zadržava neke njegove elemente. Instrumentalno je on možda zaista blizu tog nametnutog opisa space-rocka, no u duhu samoprozvane filozofije i umijeća muzike drugih mogućnosti, Sa Dna konceptualno zasigurno predstavlja glazbeni dokument o pokušaju dosezanja, a možda i manifestiranja (nekakve) slobode u stanju snenog lutanja.

1. Brzi svemir
2. Opet jutro
3. …I tu se stvar zakomplikovala
4. Charade
5. Isto kao što je uvek i bilo
6. Das boot
7. Težak dan
8. Za kraj
9. Uspavanka