Iskreno se nadam da će ovotjedno izdanje Soda Fountaina dočarati barem dio one atmosfere koja me redovito prožme čim s police izvučem te otvorim korice ovog nevjerojatno iskrenog i čistog književnog djela, kojeg danas bezobrazno guraju srednješkolcima pod obaveznu lektiru. Sve ostalo su prazna naklapanja.
Tijekom pet godina emitiranja, emisija Soda Fountain se pojavljivala u brojnim glazbenim krojevima – ponekad tek kao izuzetno eklektična lista čiji se sadržaj proteže kroz brojna desetljeća suvremene popularne glazbe, a katkad svjesno uobličeni sklop pjesama koje se nadograđuju oko određene teme. No, sažeti takvu temu do jedne jedine zadane knjige je mnogo teže no što na prvi pogled izgleda.
Pitate se zašto? Pa, neovisno o tome zove li se ta knjiga Zločin i kazna, Svjetlost u kolovozu, Klaonica 5, Finneganovo bdijenje ili Začarani brijeg, poanta nije u šturom glazbenom ‘prepričavanju radnje’, niti pak u besmislenom kalemljenju glazbenih brojeva koji imenom ili spominjanjem referiraju na istu, već u specifičnom građenju zvučne kulise, odnosno prikladne atmosfere s ciljem dobijanja jedne ne previše koherentne a opet smislene cjeline koja na koncu može dočarati odgovarajući ambijent.
Stvari se dodatno kompliciraju ako je riječ o knjizi koja je na vas ostvarila nemjerljiv utjecaj i koju ste kao tinejđer potajno nosili u unutarnjem džepu kaputa, isčitavajući s njezinih već zgužvanih, stoput isčitanih stranica zaokružena poglavlja i podcrtane rečenice u svim mogućim situacijama kao što su npr. čekanje autobusa pod sivim ranojutarnjim jesenjim nebom, pauza između predavanja i laboratorijskih vježbi, pa i onih par minuta uranjanja u san kada se pročitane rečenice počnu izobličavati te nadograđivati skrivenim elementima iz podsvijesti, dok vi mahinalno rukom tražite prekidač noćne svjetiljke kako bi ga prebacili u ‘OFF’ stanje…
Uistinu, The Catcher in the Rye (kod nas pomalo nezgrapno prevedenog naslova Lovac u žitu) J.D. Salingera zasigurno spada među najnezahvalije primjere takve vrste. S jedne strane, ta knjiga – barem se tako govori – kazuje o gubitku djetinje nevinosti i neizbježnom prihvaćanju izopačenog i dvodimenzionalnog svijeta ‘zrelih’, odraslih ljudi, no ne dajte se zavarati. Holden, odnosno Salinger (u biti, je li Salinger ikada bio Holden i obrnuto?) nam žele reći nešto drugo. Možda tek sitni detalj o tome da nas antikonformizam i odanost vlastitim mjerilima kad tad dovode do cilja, kakav on već bio?
Lako moguće, ali i to je diskutabilno. Ova knjiga ne podliježe kritikama niti analizama, mada su je nažalost kritičari i analitičari rasčetvorili do profanosti. Catcher in the Rye nije nikakav jebeni putokaz, već prije DIY nacrt za građenje vlastitog putokaznog sklopa. Miljuni pogrešnih interpretacija i beskorisnih glorificiranja glavnog junaka (koji je ljudsko biće poput mene i vas) je dovelo do apsurdne situacije koja se odražava u činjenici da se među štovateljima ovog romana mogu naći i Charles Manson, Mark David Chapman (Lennonov ubojica), John Hinckley Jr. (počinitelj neuspjelog atentata na Ronalda Reagana), pa čak i serijalac Ted Bundy. Ne, nije riječ o opasnom štivu – sve su knjige potencijalno opasne. Problem je u nedostatku volje ili pak nesposobnosti po pitanju pravilnog tumačenja napisanog, čime Holden postaje tek još jedna od tih patvorenih, phony osoba kakvima obiluje svijet u kojem živimo.
Stoga nemojmo pretjerano filozofirati. Sve je tu, na pladnju – odskakanje od prosječnosti, bunt protiv autoriteta, osjećaj samoće, izoliranosti pa i nevoljenosti (sve to ipak bez gubitka onog svojeg ključnog JA), lažni prijatelji, isuviše blještav grad u isčekivanju Božića, konačni živčani krah kao eventualni surogat za izbavljenje… treba li tražiti više?
Iskreno se nadam da će ova dvosatna glazbena lista dočarati barem dio one atmosfere koja me redovito zapuhne čim s police izvučem te otvorim korice ovog nevjerojatno iskrenog i čistog književnog djela, kojeg danas bezobrazno guraju srednješkolcima pod obaveznu lektiru.
Sve ostalo su prazna naklapanja.
01 Belle & Sebastian – The State I Am In
02 Wilco – Far, Far Away
03 The Chordettes – Mister Sandman
04 The Smiths – This Joke Isn’t Funny Anymore
05 Lou Reed – Fky Into The Sun
06 Mazzy Star – Flowers In December
07 Drugstore – Gravity
08 Scott Joplin – Maple Leaf Rag
09 The Coral – Fireflies
10 Marshmallow Notebooks – I’ll OK It
11 AA Bondy – KIlled Myself When I Was Young
12 Beach Boys – You Still Believe In Me
13 John Zorn – La Flor Del Barrio
14 Leonard Cohen – Famous Blue Raincoat
15 The Clean – Safe In The Rain
16 Tom Waits – The Heart Of The Saturday Night
17 Belle & Sebastian – Fox In The Snow
18 M. Ward – Four Hours In Washington
19 Velvet Underground – Sunday Morning
20 Simon & Garfunkel – The Only Living Boy In New York
21 Galaxie 500 – Listen, The Snow Is Falling
22 The Wallflowers – 6th Avenue Heartache
23 Firewater – 7th Avenue Static
24 Soul Coughing – True Dreams Of Wichita
25 Patience & Prudence – A Smile And A Ribon
26 REM – Why Not Smile
27 The Dirtbombs – The Girl On The Carousel
28 Marc Almond – Nuit De Noel
29 Marianne Faithfull – Sparrows Will Sing
Anyway, I kept walking and walking up Fifth Avenue, without any tie on or anything. Then all of a sudden, something very spooky started happening. Every time I came to the end of a block and stepped off the goddam curb, I had this feeling that I’d never get to the other side of the street. I thought I’d just go down, down, down, and nobody’d ever see me again. Boy, did it scare me. You can’t imagine. I started sweating like a bastard – my whole shirt and underwear and everything. Then I started doing something else. Every time I’d get to the end of a block I’d make believe I was talking to my brother Allie. I’d say to him, “Allie, don’t let me disappear. Allie, don’t let me disappear. Allie, don’t let me disappear. Please, Allie.” And then when I’d reach the other side of the street without disappearing, I’d thank him. Then it would start all over again as soon as I got to the next corner. But I kept going and all. I was sort of afraid to stop, I think – I don’t remember, to tell you the truth. I know I didn’t stop till I was way up in the Sixties, past the zoo and all. Then I sat down on this bench. I could hardly get my breath, and I was still sweating like a bastard. I sat there, I guess, for about an hour.
/J.D. Salinger, The Catcher in the Rye/
autor: Vjeran Stojanac, 26/12/2018
Arhiva
Dvije su godine (skoro) protekle od prvog izdanja emisije Soda Fountain. Obilježeno je to s nekoliko specifičnih emisija – onom koja se pozivala na krajnji eklekticizam, onom drugom koja je u vidu glazbenih covera pokušala demistificirati famu o Beatlesima, te na koncu prošlotjednim vraćanjem u sedamdesete. Ovog puta ništa osim šarolike glazbene podloge u desetljećima dugom rasponu. Čisto zbog tradicije. Svaku tematiku ostavimo za neka nadolazeća razdoblja.
Ovog tjedna Soda Fountain kreće u prethodnom, dakle repriznom izdanju. Razlozi su višestruki – u prvom redu, zbog trajanja emisije eXit, nije reprizirana u subotnjem, večernjem terminu, a dio “krivice” je i na uredništvu koje nije stiglo na vrijeme odabrati novu temu te složiti pripadnu listu. Nadamo se da ćete imati razumijevanja za ovaj mali propust, te još jednom uživati u vremenskom putovanju u godinu 1967!
Kako popularna glazbena kultura referira na tematiku katastrofa, možete pokušati dokučiti kroz današnjih (nešto manje od) dva sata glazbe u već uhodanom terminu četvrtkom od 10.00 do 12.00 sati!
Pixies su koncem ’80-h spasili posrnulu američku nezavisnu scenu, a utjecajima drugih imena utkali su vlastiti fluid stvorivši osebujan i izvoran zvuk. Bili su dakle generacijski sastav. Dovoljno?
playlist
