KLFM

Ja mislin da se ona neće vratit ! ?

Na početku ovog izvještaja bilo bi primjereno zahvaliti svim izvođačima što su se odazvali pozivu KLFM radija da budu dio glazbene podloge koncertnog dijela projekta RADIOnaCESTI, projekta koji se razvio sa konkretnom vizijom i jasnim ciljem te napunio svoju treću godinu i osigurao budućnost i dovoljno mjesta za daljnji osobni napredak. Primjereno je zahvaliti se i domaćinima Inicijative Vakuum iz grada nam prijatelja – Varaždina, koji su nam stavili na raspolaganje sve potrebno da se uopće dogodimo u tom mirnom i pristojnom gradiću.

Gracìn (ST)

– čovik koji pošćije životne radosti i patnje –

Postavlja se pitanje je li moguće objektivno suditi o autorskom radu nekoga koga poznaješ izvan svjetala pozornice, o nekome s kim si ˝u dobre˝? Smatram da jest i to ne nužno u pozitivnom tonu. Našeg dobrog i dragog Tomislava Gracìna upoznao sam nedavno, prije otprilike godinu dana, spontano, preko KLFM radijskog kolektiva čiji je i on član. I da, znao sam da nešto ˝sviri˝, ali sve do Radija na cesti u Varaždinu nisam bio u prilici čuti ga uživo. Upravo iz tog razloga našao sam za potrebito i nužno sam dužan napisati kratak osvrt na Gracìnovu varaždinsku koncertnu sekvencu.

Neću tajiti, Tomo je prije svega ˝čovik˝, i u tom svjetlu kad sagledavam njegov kantautorski rad prepoznajem jednaku iskrenost i emociju koju čupa iz nutrine, daje je nesebično, bez uljepšavanja, onakvu kakva jest, kao i onda kada se zajedno s njim veseliš, kritički promišljaš, raspravljaš ili, ne daj Bože, ljutiš. Da sam kojim slučajem Tomu čuo prije kojih 15-20-ak godina, bez obzira na poznanstvo, sigurno mi ne bi legla većina njegovih pjesama, ako ne i sve. Sazrijevanje ili kako bi mladost rekla – starenje, je proces kojega razumiješ tek kad ti se isti sustavno pokrene cjelokupnim organizmom. Razumijem Gracìna dok svira i imamo sličan ako ne i jednak stav na pjevane teme i upravo zato govorim afirmativno jer njegova iskrenost i ovozemaljski pristup je nešto što rijetko nalazim kod današnjih ˝mužikanata˝. Njegove pjesme nisu naručene niti su silovane da budu, one su nastale na putu, u prirodi, u posjeti ili doma i to se čuje, to se prepoznaje. Svaka od njih vraća na mjesto i vrijeme kada je nastala. Jedini nezemaljski trenutak je upravo ta teleportacija u trenutak sa svim onim istim detaljima, ambijentom, arhitekturom, trenucima i akterima koji su sudjelovali, onda i sada. Možda je u ovoj, kao i nekoj izvedbi prije, različita bila neka od boja kojom su ˝piturani˝ određeni dijelovi pjesme, ali nitko od nas se ne budi s jednakim osjećajima svaki dan, tko kaže suprotno – laže! Laž nije ono što je prisutno u Gracìnovu sricanju i gitarskom prebiranju kako na akustičnoj tako i na električnoj gitari. Čak se i u onom hvatu koji je bio najbolji izbor, ali svaki put pretežak za gledanje i smještaj prstiju na vratu gitare, nije čula ni trunka pogreške, dapače.

Zrelost u interpretaciji ponekad iznimno teških, a ponekad svakodnevnih tema, tema koje su se dogodile i opet će, sveprisutna je. Gracìnov vokal je jednostavan, neki bi rekli običan. Njegov glas ne posjeduje fine rezbarije i rasponske modulacije, glas je to koji smjelo naglašava dramu priče i kojemu se lako prepustiti jer sa sigurnošću diše ono o čemu govori. Osobno držim kako se i ja i Tomo bolje snalazimo u njegovoj lirici na materinjem jeziku iako anglosaksonski izleti imaju izražen senzibilitet, no kada čujem one ˝domaće˝ poželim da je sve opjevano na hrvatskom.

Istini za volju, priznajem da nisam poslušao zadnje dvije ˝kompozicije˝ sa Gracìnova varaždinskog nastupa, zbog organizacijskih obaveza, i upravo uz sve napisano i to je razlog zbog kojih sam rezervirao termin za prvi sljedeći nastup Gracìna, kada i gdje on god bude bio pa da onda i zaokružim ovu priču. Veselim se tome, nastupao samostalno ili sa pratećim bendom.

Razmišljanja i rasprave su bile kako bi se Gracìn trebao odlučiti kojim smjerom dalje: samostalno-kantautorski ili uz pratnju benda. Ja ne bih uopće vodio raspravu o tome jer ˝ova [njegova] muzika˝ odsvirana sa bendom na zadnjih par samoizdatih singlova i albumu i ˝ova [njegova] muzika˝ odslušana i odgledana u Varaždinu, a o čemu već dosadno raspredam, ima podjednaki šarm i, ako baš želite, ljepotu, svaka na svoj način. Takova odluka bi značila samoukidanje osnovne slobode, kako umjetničke, tako i ljudske, a ˝čovik˝ koji nije slobodan nije ni ˝čovik˝!

Ove subote preslušat ćemo prvijenac “Mono” iz 2014.g., a u iščekivanju novog albuma dogodine, 2017.

NLV (PU)

– psihodelični pop s okusom mediterana –

NLV su puležani: Nikol Ćaćić, Luka Šipetić i Vedran Grubić.

Prepustimo li se i pokretima dočaramo ljepotu izraza, fraza, melodije i svekolikog ambijenta NLV nastupa upravo bi gestikulirali baš kao i Nikol te subotnje večeri u malom, ali zvukom ispunjenom klubu Vakuum. Opisati nastup NLV izjednačio bi sa povratkom kući u moj Split pod dojmom kulturnog i društvenog – community ozračja i vidjeti stihove Tina Ujevića ispisane na boku golfa četvorke. Neprocjenjiv je to i jednak osjećaj kao povratak u topli dom ovijen mirisom tek ispečenih kolača gdje gdin Sinatra iz zvučnika profinjeno plete uz prateću mu orkestraciju. Pišem u euforiji, sa produhovljenim notama glazbenih trenutaka koji su tada i zabilježeni u audio formatu, a upravo me taj podatak neizmjerno veseli jer ću sve imati mogućnosti ponovno čuti i ponavljati trenutke koji su nam obilježili izniman i zanimljivo vremenski vruć vikend. Siguran sam kako ćemo te iste trenutke prepričavati još mnogo puta i opet će nam biti toplo oko srca, a trbušni mišići i čeljust izbijeni od radosti i pretjeranog smjeha.

Sve je ovo napisano pod dojmom iz prvih redova malobrojne, ali odabrane publike, tik uz svjetla čarobne vilinske prašine, uz glazbenu podlogu koja miri. Napisano je iz daha bez kojeg su me NLV ostavili, dok sam gutao svaku kretnju, ritmički udarac o gitaru, minijaturu ili suzvuk različitih vokalnih oktava kao kakav halapljivi sladokusac pušten sa lanca sa jedinim ciljem: ˝opušteno uživati u esenciji glazbene interpretacije˝.

NLV stvara lijepu i intimnu glazbu, a reproducira je iskreno i bez predrasuda. Zapetljane harmonijske strukture često otplove iz okvira, a pritom se ne čini kako pretjeruju ili se nameću superiornošću tehniciranja i izričaja. Emotivna rijeka kojom plove dok utiru korito na putu do ušnog kanala ne čini štetu, ne plavi niti je isušena. NLV želim čuti u punom sastavu, sa ukupnim bendom koji je sudjelovao na stvaranju albuma koji je izašao prije puna tri dana i premijerno ga slušamo ove subote u sklopu JSRC radijskog bloka. Dokazali su da znaju i mogu sami, sljedeći korak mora biti velik i mnogobrojan, mora biti rizičan i mora biti uskoro da zaborav ne proguta izvrsnost!

ESC Life (ZG)

– pop-punk sa korijenjem Ramonesa –

Ante, Elvis, Naranča i Sanjin, upravo ih abecednim redom ističem jer je svaki od njih zaslužio biti spomenut prvi, moderni je nagibni vlak koji ˝piči˝ tračnicama nostalgije za onim dobrim starim vremenima živih svirki kad je sve prštalo od entuzijazma, kad se istinski sviralo, jer svirati se mora!
Preslušajte album Access All Areas iz 2015.g., ako već niste sram Vas bilo!, ove subote od jedan iza podne putem Jam sessions revival collectiva na streamu KLFMa.

Premali je audio format, koji god slušali, za ovaj bend, a što uživo shvatite već od prvog takta pjesme benda Journey – Don’t Stop Believin’ sa albuma Escape (1981.)  koja nas uvodi u njihov nastup, preko nanovo aranžirane pjesme Hero of the Decade do obrade Hüsker Dü, momci nižu pjesme bez izražajnijih pauza, u 1-2-3 maniri. Kad krenu, čista energija para zrakom i ne staje. Access All Areas kao da je snimljen na 33 okretaja, a uživo je odsvirano na 45.

Biti ću iskren, Access All Areas mi nije sjeo ˝na prvu˝, zvuk je prečist, prefin, fali mi ˝šporkice˝ uz ovakav izričaj ili sam ja navikao da tako treba biti, no to je stvar produkcije i osobnog ukusa i o toj temi nećemo ovdje. Uživo pak, slušajući iz prvog reda, zvučni zid vas pomete, obuzme, a opet nije izgubljena čistoća i ekspresija sadržana na ploči. ESC Life ne probija zvučni zid, dolazi tik do tog trenutka i onda vas zadržava pred njim sa osmjehom kao kod malog djeteta. Na svojim nastupima predstavljaju se sa ˝mudima˝ veličine koja nije pristojna za spominjanje i opis. Netko će reći da su matematički točni, do boli uvježbani, ali iznad svega ESC Life je kemijski spoj ljudi koji glazbu i glazbala vole, poštuju, poznaju i ne srame se to pokazati!

 Tracklist: