KLFM

Platinum

Ako je jedna stvar sigurna to je da RLS crew ima vrlo visoko mišljenje o Action Bronsonu. Uz svo ovo ludilo koje nam je donio ožujak ostaje dojam da smo Mr. Wonderfula malo zapostavili. Iako mu ovo teoretski nije prvi album nego “major label” debi može se reći da mu je ovo prvi ozbiljniji projekt i kao takav zaslužuje posebnu recenzijicu.
Ako ste nas slušali ovih par tjedana od kada je album dostupan upoznati ste s našim općim oduševljenjem ovim albumom. Možda i nema baš puno smisla pisati mišljenje o albumu kada je sve već zapravo rečeno u emisiji ali evo svejedno.

Osnovna stvar koja me zanimala prije nego što je album izdan je može li Action Bronson evoluirati i unaprijediti svoju muziku bez da žrtvuje svoj osebujan karakter koji je zapravo veliki dio cijele pojave Action Bronsona. Ako ste ga ikada prije slušali, a nadam se da jeste ako čitate ovo, znate da mu je muzika izrazito zabavna i da ima jednu respektabilnu prisutnost na pjesmama ali ono što ga je kočilo u odnosu na druge repere je jednodimenzionalnost tema o kojima repa. U principu to nije ništa loše i može se čak i reći da je to sastavni dio njegovog šarma ali ipak je riječ o nijansi koja razdvaja dobrog repera od odličnog, ta sposobnost da tu i tamo izađe iz tih površnih i plitkih tema i kaže nešto više. Bronsolino nikada nije bio naročito dobar u ovome, imao je čak par pokušaja, ali većina njegovih pjesma se svede na lifestyle repanje. Tako da je pitanje ostalo može li svojim prvim ozbiljnim albumom od kojeg se očekuju nekakvi brojevi, hitovi, popularnost i slično zakoračiti u svijet ozbiljnijih tekstova ili odvesti svoj zvuk u nekom novijem smjeru a da pri tom ostane zanimljivi, pametni, debeli, bradati kuhar iz Flushinga.

Album je veliko, debelo DA na moje sumnje u njegove sposobnosti širenja svog zvuka. Doima se da si dozvoljava spajanje s muzikom preko koje repa. Stavlja samo jedna ili dva versa kao dodatak pjesmi gdje bi prije bez problema odradio tri i bio čitav fokus pjesme. I uz sve to naravno da album zvuči veoma Bronsonasto, svoj tim vrhunskih producenata kojeg je okupio u ovih par godina koliko je na sceni je održao na okupu i za ovaj album i to je možda i najvažniji element cijelog albuma. Sve ono zbog čega ste do sada voljeli ovog albanskog umjetnika je još tu, njegove smiješne linije o zaboravljenim njemačkim autima iz 80ih i nepredvidivi stihovi o nezgodama s promiskuitetnim ženama potaknutim velikim količinama opojnih sredstava. Sve je tu, ali i dosta više od toga, Bronson se osvrće na neke propale veze između njega i majke njegove djece i općenito na probleme muško ženskih odnosa.
Za jedan album prvijenac koji traži nešto ozbiljniji pristup umjetnosti stvaranja muzike mislim da je ovo savršeni smjer u kojem je Bronson krenuo sa svojim stvaralaštvom. Dokazao je da je vrijedan svakog grama hypea kojeg je stvorio oko sebe i nadmašio je sva očekivanja ali još uvijek ostavlja slušatelje uzbuđene i nestrpljive za njegove buduće projekte.