KLFM

Mark Lanegan Band

Nimalo neočekivano, zagrebački je nastup Marka Lanegana – i to treći u nešto više od tri godine – još jednom potvrdio njegov godinama i osobnom žrtvom građen kultni status, kao i činjenicu da se one istinske veličine, unatoč općim predrasudama i te kako znaju nositi s parametrom vremena.

Dok je koncert održan koncem listopada 2013. u kinu zagrebačkog SC-a akcentirao akustičniji pristup, kakav je i odgovarao živoj promociji albuma Black Pudding (odrađenog sa sad već konstantnim suradnikom Duke Garwoodom), te kolekcije covera nazvane Imitations, ovo je posljednje uprizorenje ‘dark Marka’ iznova materijaliziralo onaj mračni, agresivni moment karakterističan za album Blues Funeral i pripadnu turneju, a koji se u širem smislu provlači kroz zadnjih desetak godina Laneganova samostalnog stvaralaštva; dakle praktički u  ostvarenjima realiziranim nakon vanvremenskog Field Songs iz 2001. (uz izuzetak kolaboracija s Isobel Campbell koje su ipak plovile nekim mirnijim vodama).

Jedan od očitijih razloga povratku energičnijem izričaju jest način na koji je Lanegan koncipirao i utjelovio zasad posljednji album, Phantom Radio. Iako spojnice sa prošlošću nisu izbrisane – uostalom, takav je ‘obliviate’ u dotičnom slučaju nemoguć, pošto je tijek vremena svoje ožiljke urezao ne samo u Markovu fizičku pojavu, već i u formu i sadržaj njegove glazbe; ovaj album svejedno dobrim dijelom zalazi u područja dosad nezamisliva kako mračnom geniju, tako i njegovoj sljedbi. Svejedno, ispod lako uočljive krinke koja jamči istinitost Laneganove tvrdnje kako je u vrijeme nastajanja Phantom Radija uglavnom slušao krautrock i post punk, uočavaju se jasni obrisi jednog već davno formiranog kostura.

Posjetitelji koncerta održanog 27. veljače u prostoru zagrebačke galerije Lauba su se u navedeno mogli osobno uvjeriti, pošto je ponuđeni izbor skladbi odavao ne samo neupitnu eklektičnost materijala s aktualnog albuma, već je dobrano prošarao zadnjih petnaestak godina Markove karijere; od neizostavnih One Way Street i Low sa spomentog Field Songs, preko udarnih brojeva s Bubbleguma (Metamphetamine Blues, Hit the City, te When your Number isn’t Up s kojom je nastup i započet) i Blues Funerala (Quiver Syndrome, Riot in my House, Graverdigger Song), pa do nosivih stubova Phantom Radia kao što su Harvest Home, Torn Red Heart, Death Trip to Tulsa, te posebice znakovita, zamalo autobiografski himnička I am the Wolf, inače autorska kolaboracija s Duke Garwoodom, koja je na velikom finalu prethodila odjavnoj The Killing Season.

Vodeći se  obrascem ustaljenim još početkom turneje, Mark je nesebično, ali i lukavo čitav show koncipirao podjelivši vrijeme između samostalne prezentacije pratećih glazbenika te vlastitog nastupa. Time je izbjegnuta uglavnom radikalna dvojnost nametnute predgrupe i glavnog imena, neizbježna u sličnim situacijama. Večer su načeli iznenađujuće dobri Faye Dunaways,  da bi idućih četrdesetak minuta pripalo Duke Garwoodu – uostalom, sličan je model primjenjen u slučaju spomenutog nastupa u kinu SC, a Garwood, mada na trenutnke mračniji od same zvijezde večeri definitvno spada u one manje poznate, možda i zapostavljene kantautore čije se djelo tek treba vrednovati.

Nisu nažalost izostale niti već uobičajene ‘optužbe’ o Laneganovoj scenskoj izoliranosti, no Mark je jednostavno Mark, tako da njegov karakteristični scenski nastup prihvaćate ili ne. Isti se može, u skladu s žestinom i tempom kompozicija promatrati i kao niz uspona i padova – na koncu, poznavatelji Markovog turbulentnog životopisa neće u tome nači ništa neočekivano. U bitnoj su mjeri sveukupnoj slici doprinjeli još neki elementi,  poput već poslovičnog plavičastog zastora i reflektora uglavnom crvenkastih nijansi, što je još jedna konstanta Laneganovih nastupa zadnjih par godina, no ne treba zaboraviti ni atmosferu same galerije Lauba, koja sa svojom neizbježnom KuK patinom austrougarske konjušnice, te primjetnom mekoćom koja izvire sveprisutnih ciglenih i drvenih konstrukcija nameće kao idealan prostor za buduće događaje sličnog karaktera.

Mark Lanegan danas više nije onaj buntovni predvodnik The Screaming Treesa, niti ambiciozni i pomalo nihilistički nastrojen kantautor iz ranih devedesetih koji je vlastitu samostalnu karijeru uspio izgraditi paralelno s djelovanjem u matičnom sastavu. Također, zadnjih je godina zaplivao hiperprodukcijskim vodama bez ikakvog primjetnog gubitka na kvaliteti nauštrb kvantitete  bilo da je riječ o samostalnim uradcima ili kolaboracijama s drugim glazbenicima.

No, isto se tako uspješno odhrvao potpadanju pod nekakav omekšani kantautorski stereotip kakav je, primjerice, progutao njegove uzore poput Leonarda Cohena ili Nicka Cavea. Ukoliko ste pohodili ovaj iznimni događaj u Laubi, shvaćate istinitost i težinu ovih riječi, a ukoliko pak iz nekog razloga niste; nemojte se pretjerano zabrinjavati: nevidljiva ali jasna konekcija između Marka i ovdašnje publike je jača no što se na prvi pogled može pretpostaviti.

Nadajmo se stoga uskoro novom ukazanju.

Lista pjesama:
01 When Your Number Isn’t Up
02 Low
03 The Gravedigger Song
04 Harvest Home
05 Quiver Syndrome
06 One Way Street
07 Gray Goes Black
08 Deepest Shade
09 Hit The City
10 Ode To Sad Disco
11 Riot In My House
12 Harbourview Hospital
13 Floor To The Ocean
14 Torn Red Heart
15 Black Rose Way
16 Sleep With Me
17 Death Trip To Tulsa

Bonus:
18 Methamphetamine Blues
19 I Am The Wolf
20 The Killing Season