Jugoslaviju smo ubili, ali Yugoslava nikad

23:00–1:00 Ponedjeljak 20–21.1.2020.

KUPEK

Nije ovo knjiga samo u kojoj, mi koji smo rođeni u Jugoslaviji, možemo naći sebe u ormaru, niti sopstvene roditelje. Je, između ostalog je i o toj vrsti katarze, ali ovo je knjiga koja je i više nego lična enciklopedija Jugoslavije, ali i života, erosa i tanatosa jer kad umre i posljednji čovjek rođen u toj Jugoslaviji ona će i dalje postojati na jednom drugom nivou.

“Dajte mi Jugoslaviju, gde je bilo i posla i zabave, i gde smo sve mogli, daj mi da liči na život.” Ana Vučković. Kraj druge decenije 21. veka.

Je, Jugoslavija je za mnoge bila život, ali i smrt. Baš kao i brojne druge države, kako god se one zvale, reći ćete. Rođeni ste i umrli u nekoj državi i u tome nema ama baš ništa posebnog. Nema osim ako niste rođeni i ako niste strastali sa jednom državom, u njen nastanak i napredak ostavljali dijelove sebe i samim tim se i poistovetili sa njom. I osim ako ta država nije umrla prije vas. I osim ako, u međuvremenu, niste dobili potomka ili potomku rođenog ili rođenu u toj državi.

Ana Vučković je autorka knjige “Yugoslav” i neću vas okrivljavati ako izjavi sa početka ovog teksta ne dopišete da se u toj Jugoslaviji moglo spavati na klupama u parkovima kad poželite, da se sa jugoslovenskim pasošom moglo putovati širom svijeta, da ste bili prepoznavani i poštovani gdje god da ste došli i da su nas zbog svega toga i uništili. Nas, tako nevine i poštene. Sad bi ovdje ostavili prostor za Borisa Malagurskog da nastavi dalje, ali nećemo. Jer to ne zaslužuje. Jer to “Yugoslav” ne zaslužuje. Taj roman zaslužuje puno više.

Srđa Popović je govorio da je Jugoslavija naša moralna obaveza. Jedan drugi mislilac, ili bar ga tako neki predstavljaju, na pitanje da “zašto baš Jugoslavija”, odgovara da ako neko osmisli neki drugi naziv, da neće imati nikakvih problema sa tom promjenom, baš kao što ni ako neko ospori Darwinovu teoriju i ponudi drugu, logičniju i prihvatljiviju, neće više bananu u usta staviti.

To je bila ideja koja je vrijedila truda. I teško je to reći ali čak i života. A to znaju naše bake i djedovi. Teško je to danas i pojmiti.

Danas je “Yugoslav” incident. Čak i subverzija. Pričati o Jugoslaviji danas je subverzija i to je jedan nivo priče, a drugi… Drugi je autorki, a trebalo bi da je tako i svima nama, puno važniji. To je odnos sa roditeljima, a nama koji smo rođeni u toj Jugoslaviji, ti roditelji i jesu Jugoslavija. Oni su njena personifikacija.

Prvo su predstavljali neke vrijednosti koje nam nisu bile bliske, koje su nam nametali pa ih nismo ni podnosili. “Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”, opšta je parola. I, ne zamarajmo se ružnim stvarima, posebno smrću.

“Zadovoljstvom protiv smrti. Sadržajima protiv besmisla”, Anine su parole iz knjige koje su joj se nametale. I, normalno je biti kontra njih. I onda oni koji su ti ih nametali umru. I šta onda? Šta osim ljutnje jer nas nisu pripremili na to, jer su nam skrivali i tu stranu života?

Onda uđemo u ormar, u koji smo se kao djeca skrivali od roditelja trudeći se da se sakrijemo što bolje da nase ne nađu. Uđemo u taj ormar i nađemo njih. Nađemo tatu. Istog onog koji nas je kao čuvao od smrti, od sahrana, istog onog koji je samo pao pokošen istim tim od čeg nas je čuvao. I budemo ljuti jer nas je lagao jer nam nije dozvolio da o smrti razmišljamo kao o nečem sasvim prirodnom, baš kao i o seksu.

Piše negdje u knjizi da je devet mjeseci potrebno da bi se zaboravila osoba. Njegov glas i pojedinosti koje su nam značile, baš kao što je potrebno devet mjeseci da bi se stvorio novi život.

I to je ta vječna igra erosa i tanatosa. A za nju smo svi sposobni. To je ono što smo naslijedili od predaka sa drveta i iz oceana. I to nije nikakva mudrost. A u toj igri onom muškom dijelu društva nametnute su i neke obaveze. Nemogućnost ispunjavanja često prouzrokuje i prerane odlaske.

“Ti roditelji – kasne pedesete, rane šezdesete, ta prelomna imao pa nemao generacija, koja se seća svega, ta nonšalantna generacija, a i neka ih, neka je njima bilo lepo, pokušali su da nas od svega sačuvaju, da naprave da nam bude kao njima, ali nisu glavno uradili, nisu sebe sačuvali.”

Da li smo sposobni suočiti se sa onom čuvenom jevrejskom kletvom “imao, pa nemao” i iz toga izaći, ako ne jači, ono barem jednako jaki? Teško. Teško, ako ni zbog čega ono bar zbog protoka vremena. A ako tome dodamo i patrijarhalnu sredinu u kojoj je ta uloga oca nametnuta kao uloga vođe onog čopora koji je imao zadatak da obezbjedi hranu za svoju “ćeliju društva”, onda dođemo do onoga o čemu je i Tanja Šljivar pričala u jednom nam intervjuu:

“Ali ono što je stvarno problematično i tužno je da se muškarci susreću sa gomilom problema. Ne prepoznaju ni kad su nasilnici ali ni kad su žrtve patrijarhata. Užasno im je teško i ne mogu ni da zamislim kako bi mi bilo da moram sa tim da živim. To znači da moramo zajedno da se borimo i težimo nečem drugom.”

Do tog saznanja oni koji ostanu iza očeva dođu tek kad prevaziđu određene faze žaolovanja. I to ne svi. Ana je to shvatila. Baš kao što je kao mala, leteći avionom iznad Jugoslavije, shvatila da ona nije nacrtana i zacrtana, jednako kao što to nije ni danas. Niti je mogla vidjeti granice Jugoslavije, baš kao što ni danas to ne možemo, ali prevaziđimo već te zacrtane barijere. Jugoslavija o kojoj mi pričamo je ona Jugoslavija Ante Perkovića i ona predstavlja prije svega – ljubav.

Ta ljubav i zajedništvo mora postojati prije svega u nama, a granice? Njih možemo shvatati samo kao prirodno stanje i omeđene su morem, rijekama, planinama… Na kraju, svi smo barem sposobni da na imaginarnoj mapi nacrtamo imaginarne linije i tako omeđimo i odvojimo jedne od drugih. I to radimo vrlo uspješno, ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o van toga, ovo je priča o toj Srđinoj “moralnoj obavezi” koja se zvala Jugoslavija.

I zato ne zaboravite kao neki od nas da tražite od autorke potpis jer vrijedi, ali prvo morate nabaviti knjigu.

KUPEK i PArtizanska knjiga vam istu daruju ako poslušate 260. KUPEK izdanje u kom je Ana Vučković i gošća. Samo treba da nas slušate i odgovorite na jedno, jednostavno pitanje.

A KUPEK možete slušati 20.01.2020. godine od 23h, a ako kojim slučajem budete imali pametnija posla, čujemo se već narednog dana na KUPEK mixcloud kanalu.

autor: dejan kozul, 20/01/2020

ana vučković, Dejan Kožul, jugoslavija, KUPEK, partizanska knjiga, yugoslav