Razlog tome jest tematsko sagledavanje britanske New Romantic scene, trenda koji se pojavio na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete i kojega se prije može pojmiti u vizualnom nego glazbenom obliku. Uspostavljen na naslijeđu glam veličina poput T. Rexa i Roxy Music, ovaj trend, začet u londonskim klubovima “Billy’s” i “Blitz” preuzima Bowiejevu ‘auru’ iz berlinske faze i potonjeg albuma ‘Scary Monsters (and Super Creeps)’, a svojom se kićenom, mada plastičnom lepršavošću svojski odupirao sivilu u koje su Britaniju obojale rane godine mandata Margareth Tatcher!
Uistinu, nije postojala nekakva specifična glazbena forma koja bi definirala New Romanticism (iako su određeni pravci poput synth popa često vezivani uz njega). Primjerice, vrlo je teško pronaći veće sličnosti između ključnih aktera trenda poput Simple Mindsa, Japana ili Ultravoxa – dok prvi svoju zvučnu sliku grade na naslijeđu glama i krautrocka, Japan se pored neizbježnog glama uz očito forsiranje T. Rexa pak oslanja na stvaralaštvo Davida Bowieja, ali i prekooceanskih uzora poput New York Dollsa. Ultravox su opet posebna priča. Ukoliko se ipak može pronaći nekakav zajednički element, pronaći ćete ga u lepršavom zvuku klavijatura, pa i nekakvom nejasnom optimizmu, mada ni to ne mora biti pravilo. Ultravox ga, recimo, krši.
Jedno je sigurno: taj pomalo ‘fancy’ izgled kojeg su forsirali pioniri Novog Romantizma – David Sylvian, John Foxx, Steve Strange i drugi ponajviše duguje Bowiejevim transformacijama tijekom ‘berlinske faze’, kao i u vrijeme albuma koji je uslijedio nakon nje; Scary Monsters (and Super Creeps).
Ovo je dodatno potvrđeno video uratkom za pjesmu Ashes to Ashes koji ne samo da je na vizualnoj razini definirao novoromantičarsku estetiku, već se u njemu kao epizodist javlja i Steve Strange, frontman sastava Visage!
Pored čitavog tog Bowiejevog utjecaja te neupitnog statusa Ultravoxa kao prvoboraca Novog Romantizma, pomalo paradoksalno djeluje činjenica da se manifestom pokreta smatra album New Gold Dream Simple Mindsa. Iako su skladbe poput Someone Somewhere in Summertime, Promised You a Miracle ili Glittering Prize jako dobro zabilježile aktualni trenutak, te je 1981. već postojao poveći broj autora i sastava koji su djelovali po sličnom obrascu. Čak bi bilo logičnije spomenutu titulu dodjeliti jednom Empires and Dance ili posebice blizancima Sons and Fascination/Sister Feelings Call, no to nas odvodi u domenu spekulacija.
Ultravox u vrijeme izlaska albuma ‘Vienna’, nakon odlaska Johna Foxxa (zamjenio ga je Midge Ure).
(intro: Simple Minds – Theme For Great Cities)
01 Duran Duran – Wild Boys
02 Tears For Fears – Shout
03 Japan – Quiet Life
04 Soft Cell – Torch
05 Heaven 17 – Let Me Go
06 Spandau Ballet – True
07 ABC – All Of My Heart
08 Human League – Darkness
09 Ultravox – Visions In Blue
10 Adam And The Ants – Stands And Deliver
11 John Foxx – Europe After The Rain
12 Nik Kershaw – Wouldn’t It Be Good
13 Dead Or Alive – You Spin Me Round
14 Simple Minds – Sweat In Bullet
15 Culture Club – Church Of The Poison Mind
16 A Flock Of Seaguls – Nightmares
17 Paul Young – Love Of The Common People
18 Classix Nouveaux – Is It A Dream
19 Duran Duran – Union Of The Snake
20 Ultravox – New Europians
21 Visage – Fade To Grey
22 Simple Minds – Someone Somewhere In Summertime
23 Japan – Nightporter (outro: Ultravox – Just For A Moment)
Od pokreta koji se primarno definira u modnom a tek potom u glazbenom smislu, logički je očekivati da svoje stožere postavi u trendy noćnim klubovima. Upravo tako – Novi je romantizam praktički začet 1978. u klubu Billy’s u londonskom Dean Streetu. Pored lokacije koja je podrazumijevala samo središte mondenog Sohoa, za ovaj je klub bila bitna i hipoteka prošlosti, pošto su u njemu početkom sedamdesetih često nastupali Bowie, Roxy Music i T. Rex.
Uslijed navale gostiju kao posljedice rastuće popularnosti, voditelji programa – bili su to Steve Strange i DJ Rusty Egan relociraju klub u Great Queen Streetu, Covent Garden, krstivši ga novim imenom, Blitz. Upravo je u tom klubu Bowie ‘regrutirao’ Strangea i ostatak castinga za spominjani video Ashes to Ashes, a među stalnim posjetiteljima su pored Strangea i ostatka sastava Visage, koji su slovili kao neka vrsta rezidencijalnog benda bili i Boy George (Culture Club), Marilyn, Martin i Gary Kemp (Spandau Ballet), Alice Temple, Princess Julia, Martin Degville i Tony James (Sigue Sigue Sputnik) te brojna druga danas zvjezdana imena, iako su tih poznih sedamdesetih bili poznati tek kao Blitz Kids.
Blitz Kids: Fade to Grey
Početkom je osamdesetih Novi romantizam već ‘okupirao’ čitavu Britaniju, a po riječima Midge Urea ta se revolucija zbila kroz svega nekoliko tjedana. Posve je jasno zbog čega je jedan takav trend uspio zapaliti naciju – svojom je kićenošću, lepršavošću i sintetičkim šarenilom jasno odskakao od aktualnog sivila koje je u to vrijeme praktički protkalo sve pore Ujedinjenog Kraljevstva. Godine 1979. je u fotelju prve ministrice zasjela Margaret Thatcher i torijevci su započeli svoj kontraproduktivni pohod ‘obnove britanskih tradicionalnih vrijednosti’. Rezultati su svima jasni – zatvaraju se rudnici u Midlandu te brodogradilišta na estuariju Clydea, štrajkovi i sukobi radnika s policijom postaju svakodnevna slika, a brojka nezaposlenih se približava iznosu od četiri milijuna. U takvom je okružju čak i lažni, plastični okvir Novog romatizma pružao kakvo takvo utočište i mogućnost za barem kratkotrajni bijeg iz stvarnosti.
Očekivano, jedan takav pokret nije imao velikih izgleda na dulje staze. To što je glazbeno temeljen na poprilično nejasnom i nedefiniranom pojmu ‘novi val’ – rečeno je, uostalom, kako nije bilo moguće definirati nekakv čvrsti stilski okvir – pomalo mu se naplatilo kao protuusluga. Čitavo su to vrijeme pojedini sastavi poput Echo & the Bunnymen, Teardrop Explodes, Joy Division, Bauhaus, Big Country ili U2 odbijali potpisati novoromantičarsku pristupnicu, ostajući dosljedni rock korijenima. Na koncu će isti odnijeti prevagu, što će biti jasno već 1983., kada autori nominalnog manifesta Novog romantizma, Simple Minds snime čistokrvni rock album s vidljivim U2 utjecajem. Ako bi pak trebalo definirati određeni termin u smislu ‘smrti’ pokreta, onda je to neupitno 13. srpnja 1985., dan kada je održan čuveni Live Aid. Taj je veličanstveni humanitarni događaj iz ropotarnice povijesti izvukao neka zaboravljena glazbena imena, a na Wembleyju su trijumfirali predvodnici mladih rock snaga; U2.
Novi je romantizam sada bio mrtav.
Ipak, nije zgorega prisjetiti se jednog perioda i pripadnog mu prije vizualnog nego soničnog pravca koji je unatoč određenim manjkavostima i nezaokruženom koneptu ipak ostavio i danas uočljiv trag na glazbenoj sceni.
Prvo srpanjsko izdanje emisije Soda Fountain opet je tematske naravi. Pošto dan emitiranja, četvrtak, pada uoči Dana Nezavisnosti Sjedinjenih Država, tema se sasvim jasno nazire. Dio slušatelja će je prihvatiti bez suvišnog premišljanja, dok će ona druga, možda i brojnija skupina prepoznati svojevrsnu provokaciju. Većina je uvijek u pravu, no gledajte to sa svjetlije točke – jedno mamurno jutro će vam uljepšati eklektički i estetski posložena glazbena lista!