KLFM

Isle of Wight, 1970.

Glazbeni festival održan koncem kolovoza 1970. na engleskom otoku Wight kod Southamptona pametnim je planiranjem rasporeda i termina promjenio percepciju i realizaciju takvih manifestacija u pozitivnom smislu, a istovremeno je zbog izbora vodećih imena djelovao i kao generacijska prijelomna točka.

Festivali su relativno novovjek i poprilično nezahvalan trend prezentiranja glazbe. Iako u pravilu okupljaju zvučna, popularna imena, takva se upravo zbog svoje naravi izgube u lavini sebi sličnih. Istina, takve manifestacije novijeg datuma nešto su više na oprezu, pazeći na rejting te stilsku raznolikost kako ‘headlinera’, tako i onih sastava čija je svrha, barem na prvi pogled, tek popunjavanje prostora. Stoga su, primjerice, Reading, Lollapalooza ili Roskilde, pa i naše SuperUho primjer na tuđim greškama dobro naučene i odrađene lekcije.

No, u svojim su začecima festivali često figurirali kao bez imalo logike i smisla nabacana hrpa aktualnih izvođača, čiji su loše tempirani nastupi (ponekad i u bizarnim ranojutarnjim terminima) osiguravali tek kontinuitet i popunjenost blokova, uglavnom nauštrb kvalitete i doživljaja. Prerazvikani Woodstock odličan je primjer za spomenuto, a po stupnju kaosa ne zaostaje ni Monterey serijal iz istog razdoblja.

Ipak, onaj koji se od 1968. anualno održava na britanskom otoku Wight nešto je bolje sreće. istina, imao je i taj događaj svojih loših momenata, no festival održan tijekom Bank Holidayja (koncem kolovoza) 1970. izdvaja se po pitanju više parametara, a onaj najbitniji jest savršeno odmjeren izbor i raspored nastupajućih imena.

Bitan element u slučaju petodnevne manifestacije jest i vrijeme održavanja sagledano u širem kontekstu. Godina 1970. bila je prekretnica u glazbenoj povijesti, svojevrsni trenutak čišćenja koji je reducirao tada bujnu underground scenu s obje strane oceana, odbacujući metodom prirodne selekcije one slabije, s manjim predispozicijama za uspjeh, otvarajući tako vrata istinskim zvijezdama koje će obilježiti upravo započeto desetljeće.

Takva se situacija reflektirala i na scheduleu festivala na Wightu. Pojedini su izvođači upravo ondje izveli svoj labuđi pjev (The Doors, Jimi Hendrix…), neka tada relativno svježa imena u usponu su se tu konačno afirmirala  (Jethro Tull), a već dokazani majstori samo su potvrdili svoj kultni status (Leonard Cohen, The Moody Blues…). Također, ta je manifestacija djelovala kao odskočna daska za neke novoformirane sastave koji su upravo s te pozornice krenula u svoj višegodišnji križarski pohod – ovdje mislimo na imena poput Free, te posebice na svježe formiranu supergupu Emerson, Lake & Palmer, sastavljenu od bivših članova King Crimsona, The Nice i Atomic Roostera.

Te je godne festival održan između 26. i 31. kolovoza, odlično tempirajući vikend i već spomenuti Bank Holiday, tradicionalni britanski blagdan tijekom kojega su, kako se iz imena da naslutiti, banke zatvorene, a običnim se radnicima omogućuje dan do dva plaćenog dopusta. Time je osigurana pristojna posjećenost – naravno, u okvirma kakve jedan ne baš pretjerano velik otok može podnijeti, a lokalni su ugostitelji, hotelijeri i prijevoznici zadovoljno trljali ruke. Nije zgorega spomenuti ni detalj kako publika iza sebe nije ostavila za tadašnje festivale uobičajenu after-sliku sastavljenu od gomile smeća i fekalija. Možda je u pitanju tipična britanska uštogljenost, no vjerojatnije je da su lanjske postapokaliptičke vinjete Yasgurove farme ostavile traga u kolektivnoj svijesti, a time i ponašanju prisutnih.

Jedan od pretpostavljenih problema bilo je i nepredvidivo englesko ljeto, sa svojim ćudljivim izmjenama sparina i kiša, tišina i vjetrovitih dana. Upravo je vremenska prognoza zamalo odgodila čitav događaj, i to zbog najave poprilično jakog vjetra koji bi mogao dovesti do rasipanja zvuka, pošto je sama lokacija festivala relativno ravna visoravan u središtu otoka. Ovdje se spasonosnom pokazala nedavno nabavljena scenska oprema sastava Pink Floyd, koji inače nije participirao u događaju; pošto su članovi uzeli kratki ljetni odmor u pauzi između dvije promotivne etape albuma Atom Heart Mother. No, istini je bliža činjenica da su (uz rijetke iznimke) bježali od festivala kao vrag od tamjana, što im se, s obzirom na status i ne može zamjeriti.

Naravno, jedan uspješno organizirani koncert u smislu pravilne raspodjele headlinera, tj. ključnih imena definitivno je rijetkost za dato razdoblje, odnosno kasne šezdesete i rane sedamdesete. Isle of Wight 1970. je u tom slučaju definitivno pobrao lovorike i postavio temelje na kojima će se slične manifestacije održavati u narednim godinama. Štoviše, iako ne danas pretjerano razvikan, taj festival i nakon 47 godina (uz povremene prekide) ide dalje!

Prisjetimo se, dakle, kako su festivali zvučali na početku desetljeća našeg rođenja, i to konkretno kroz ovaj specifični primjer koji je udario nove, i danas korištene standarde!

I ta sam kraj, bitno je napomenuti kako je veći broj izvođača koji su te 1970. nastupili na Wightu odlučio svoje tonske zapise s festivala objaviti kao samostalne, službene ili poluslužbene nosače zvuka. To su, dakle: