KLFM

GENESIS / Duke (1980.)

Ovotjedno izdanje Nezaboravnih vatri je nešto drugačije i svojevrsni je uvod u emisiju Minibar, koja će uskoro doći na vaš najdraži server. Preselit ćemo i sve što smo dosad nakucali na blogu, a bit će i video sadržaja.
Budite blagi prema našoj pilot emisiji koja je tehnički nedorađena, možda prespontana i pod blagim utjecajem vatrene vode… Ali nama je bila prijeko potrebna kako bi iduće bile bolje, a bit će. Želimo da bude što bolja, jer nam je cilj da zabavimo i vas, i sebe, i prenesemo entuzijazam i ljubav prema svim tim pločama koje su vam ispred nosa i svoj toj muzici koju je gotovo nemoguće pohvatati. Uskoro ćemo se družiti s vama i veselimo se tome.

za vas uvijek otvoren,
Minibar

Dakle, Duke!
Kada ste autor koji se nalazi u nekakvoj vrsti stilske tranzicije, morat ćete se naći u točki u kojoj imate pozornost i jednih i drugih, osim ako niste pobornik metode okretanje na ručnoj, a javnost upravo tako (erm… krivo) percipira karijeru popularnog prog rock benda Genesis.
Genesis je zapravo svoju kožu mijenjao postepenije nego što se misli, a Duke je bio upravo ta točka u kojoj imaju i ovce i novce.

Između odlaska Petera Gabriela i Dukea nastalo je nekoliko sjajnih albuma, Trick Of The Tail, Wind and Wuthering i solidni …And Then There Were Three, koji zvuče poprilično slično – Mali Ivica Zamislio Genesis. Glasovi Gabriela i njegovog bubnjara, koji će uskoro postati velika zvijezda, toliko su slični da mnogi fanovi koji nisu opterećeni čitanjem rubrike vijesti u glazbenim časopisima nisu ni primjetili da pjeva druga osoba.

…ili druga životinja.

E sad, svi smo gledali i čitali Američkog Psiha i znamo za legendarnu scenu recenziranja glazbe, a mnogi su od nas i zapamtili što je glavni lik rekao o cijenjenom bubnjaru koji se na vrhuncu bubnjarske karijere neočekivano uhvatio mikrofona:

Do you like Phil Collins? I’ve been a big Genesis fan ever since the release of their 1980 album, Duke. Before that, I really didn’t understand any of their work. Too artsy, too intellectual. It was on Duke where Phil Collins’ presence became more apparent. I think Invisible Touch was the group’s undisputed masterpiece.

PATRICK, IMMA LET YOU FINISH, ali Hewie Lewis and the News su sranje, a “Selling England by the Pound” remek-djelo

Opasni psihopat Patrick Bateman nije slučajno odabrao Duke kao prvi album Genesisa koji mu se svidio (ili je odlučio da mu se sviđa, ali sad se nećemo baviti psihoanalizom fiktivnih likova koji vole mahati sjekirom), ali ako ćemo picajzliti oko utjecaja promjene članstva na zvuk, tek nakon što je virtuozni gitarist Steve Hackett napustio bend, Genesis je počeo stvarati… minimalnije.

Dakle, album …And Then There Were Three prvi je album u kojemu je trio Collins/Rutherford/Banks sam sve snimio i ploča je prošla relativno nezapaženo (ukratko: manje uzbudljiva verzija starog), ali pop singl Follow You, Follow Me, koji simbolički zatvara album, prihvatili su i fanovi Genesisa i oni koje nije briga za petominutne solaže na Moog sintisajzeru dok gitarist istražuje što sve može njegova gitara s duplim vratom.

Zbog osobnih razloga došlo je do, za tadašnji diskografski tempo, dugačke pauze od dvije godine koja je poslužila kako bi svi osim Phila izbacili solo album, dok on za to vrijeme shvaća kako je nemoguće spasiti brak, pritom ne ispustivši iz ruku svih svojih 348 bubnjarskih angažmana. Raspad obitelji poslužio je kao gorivo za rad na Face Value, prvom solo albumu, i Duke, desetom albumu benda koji se našao u svijetu kojeg su u međuvremenu potpuno promijenili disco, punk, new wave i synth pop.

Face Value se prodao u više primjeraka nego ijedan Genesis ikad, što je malo ublažilo osobne poraze.

Osim što je produkcija u duhu tadašnjeg vremena, a prog pristup skladanju je ipak ostao relativno netaknut (pogotovo pri otvaranju i zatvaranju ploče), radi se o najraznolikijem materijalu do tad, pa tako imamo i eltonjohnovsku klavirsku baladu Misunderstanding, laganu Dutchess u kojoj se bend hrabro igra s kombinacijom bubnjeva i ritam mašine, new wave utjecaje i mnogo složenih, ali kratkih i pjevnih pjesama s kratkim refrenima, poput Turn It On Again, koje su nastale razbijanjem megapjesama.

Mega-čega?

Dvije megapjesme.

Ok, ne znam kako se zovu i to sam upravo sad izmislio, ali konceptualni albumi s pričom koja se provlači kroz (ponekad i cijeli) album i mnoštvom pjesama zalijepljenih u jednu česta su pojava kod bendova poput Genesis (pogotovo rani albumi, s Peterom i njegovih 70 stranica teksta po pjesmi), Jethro Tull, Rush itd. Popularnost tog načina skladanja (i konceptualnih albuma uopće) brzo je izašla iz mode i svima je postalo jasno da 1980. to možete prodati samo ako se zovete Pink Floyd.

Da stvar bude još kompliciranija, svijet popularne glazbe ulazio je u desetljeće u kojemu će bend morati imati ne samo dobar singl, nego i spot, a tu se naš trio ne samo snašao, nego je i obilježio osamdesete.
Da, doći će i Invisible Touch na red, jer izgleda da su došla vremena u kojima opet ima smisla da Land Of Confusion trešti iz svakog zvučnika.