Umro je Holger Czukay. Ostaje nam njegovo kreativno naslijeđe koje se možda najpristupačnije može prezentirati albumom ‘Future Days’ sastava Can iz 1973!
Ovotjedni izbor albuma za rubriku Nezaboravne vatre nažalost nije isključivo rezultat uredničkih sklonosti ka određenom ostvarenju, već i posljedica jednog tužnog događaja. Petog je rujna u 79. godini preminuo Holger Czukay, utemeljitelj i bas gitarist kultnog njemačkog krautrock sastava Can.
Holgerova je uloga u bendu bila mnogo slojevitija no što se može zaključiti na prvi pogled. S bubnjarem Jakijem Liebezeitom sačinjavao je ritam sekciju, u pravilu kičmu svakog glazbenog sastava, no funkcija međuigre udaraljki i bas gitare u ovom je slučaju ključna. Mnogo više od drugih kraut projekata (naglasimo da se taj donekle eksperimentalni trend može promatrati kao hibrid mnogobrojnih stilskih utjecaja – ambijentalne glazbe, minimalizma, jazza, funka, elektronike itd), Can je svoj izričaj temeljio na ritmičkoj repetitivnosti koja je predstavljala temelje za daljnje glazbene nadogradnje.
No, promatrati Holgera Czukayja isključivo kao bas gitarista bi bilo u najmanju ruku podcjenjujuće. Njegova je domena uključivala i instrumente sa klavijaturom, magnetofone i brojne druge sonične igračke. Štoviše, od sredine sedamdesetih se na scenskim uprizorenjima Cana rijetko javlja u ulozi bas gitarista, baveći se uglavnom dodatnim pozadinskim efektima, u prvom redu spomenutim magnetofonima i loopovima, nadopunjujući se tako sa klavijaturistom Irminom Schmidtom.
Can sredinom sedamdesetih: Jaki Liebezeit, Irmin Schmidt, Holher Czukay i Michael Karoli
Punoća se slike o Czukayjevom stvaralačkom geniju može dobiti razmatranjem njegovih kolaboracija s drugim glazbenicima od kojih je bitno spomenuti Jaha Wobblea, Connyja Planka, Davida Sylviana, Boba Humida te Briana Enoa. U tom se kontekstu mogu izdvojiti dva eksperimentalna, ambijentalna uratka koja je 1988., odnosno 1989. ostvario u suradnji sa Sylvianom: Plight & Premonition i Flux + Mutability.
Ovotjedni je izbor pao upravo na album Future Days iz razloga što tim ostvarenjem Can širi svoje početne horizonte ka fluidnijim prostorima (i to ponajviše Holgerovom zaslugom). Nekadašnja nervozna napetost ustupa mjesto ponekad i prenaglašenoj opuštenosti, no sastav time nije izgubio ništa od svojeg prepoznatljivog timbra. Nije zgorega spomenuti detalj da je časopis Rolling Stone smjestio Future Days na osmo mjesto ljestice najutjecajnijih progresivnih ostvarenja svih vremena.
Na koncu, činjenica da Can dolazi iz Kölna, grada koji je sedamdesetih nosio luč njemačke avangardne glazbe (sjetite se uostalom Karlheinza Stockhausena, kao i čitave ‘škole’ u to vrijeme okupljene u eksperimentalnim studijima radija Westdeutscher RundfunkKöln) dovoljno govori sama za sebe!
Ako bi čitav njemački avangardni zvuk sedamdesetih godina trebalo sažeti na jedno ime, ono bi glasilo ‘Holger Czukay’!
/Julian Cope/
Can:Future Days (United Artists, 1973.)
01 Future Days 9:30 02 Spray 8:29 03 Moonshake 3:04 04 Bel Air 19:53
Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djeovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.
Prvi u nizu velikih Radiohead albuma, koji ih je promovirao kao ultimativno novo ime britanske scene u devedesetima. Izvan kanona brit-popa i klišeja kako alternative tako i mainstreama. Album koji me podučio gitari i pjesmi. (demos)
Album koji je svakim svojim tonom oda hedonizmu, sexu i drogama. Istovremeno je jedna od najprodavanijih ploča svih vremena i materijal koji je promijenio tok POP glazbe.
Can sredinom sedamdesetih: Jaki Liebezeit, Irmin Schmidt, Holher Czukay i Michael Karoli
