KLFM

CALEXICO / Edge of the Sun

Izgleda kako Joey Burns, John Convertino i ostatak Calexica zadnjih godina u pravilu biraju određena egzotična mjesta specifične glazbene povijesti kao uporišta za nastajanje novih skladbi. Ovakav je model primjenjen i za album Algiers iz 2012., koji je većim dijelom nastao u istoimenom predgrađu New Orelansa. Stvaranje upravo objavljenog Edge of the Sun slijedi sličan predsložak, s tom razlikom što je ovoga puta odabrana povijesna četvrt Coyoacán miljunskog Mexico Cityja, gdje je započeto pisanje pjesama za album.

Nije to jedina sličnost između devetog i desetog (naravno, ne računamo li one brojne sountrackove, koncerne zapise i tour-only izdanja) albuma Calexica, no sagledan u cjelini, Edge of the Sun ipak djeluje raznovrsniji i dorađeniji od svojeg prethodnika. U stvari, jedina mana Algiersa se očitovala u nastojanju Burnsa i Convertina da praktički čitav svoj dotadašnji opus sažmu u nešto više od 45 minuta, ne vodeći računa o utjecajima i kronologiji. Tako smo dobili svojevrsni patchwork koji kao da je stvoren ubacivanjem vlastitog naslijeđa u miješalicu za cement, te lijevanjem dobijenog materijala u određene, dimenzijski slične kalupe čiji su sadržaj nazvali pjesmama. Možda ovakav doživljaj djeluje prestrogo, no eventualne se slične greške uglavnom ne ponavljaju na Edge of the Sun, što je i više no ohrabrujuća polazna točka.

Ugođaju raznolikosti je doprinjelai suradnja s brojnim meskičkim i američkim glazbenicima. Ima među njima već poznatih imena, dokazanih prijatelja Calexica, ali i nekih prethodno nepoznatih. Uglavnom, na listi suradnika se nalaze Sam Beam (Iron & Wine), Ben Bridwell (Band of Horses), Nick Urata (Devotchka), Neko Case, Carla Morrison, Gaby Moreno, Amparo Sanchez, glazbenici iz grčkog sastava Takim, te odlični Jacob Valenzuela.

Album otvara potencijalni hit singl, naslovna skladba Falling from the Sky. Slijede Bullets & Rockets, When the Angles played i Tapping on the Line, tri solidne skladbe koje nažalost nose teret ponavljanja već poslušanog, mada im to ne oduzima isuviše na prijemu i kvaliteti.

Ukoliko je Cumbia De Donde prvi kandidat za preskakanje, osim ukoliko vam ne treba zvučni background za karneval u Riu – uostalom, kolega Vedran Dračić ju je dobro opisao kao lošiju i blijeđu varijaciju na Güero Canelo (koji ja pak na jednom Feast of Wire itekako imao smisla), iduća je Miles from the Sea prvo istinsko remek djelo na albumu, melankolična balada koja priziva neka vrhunska ostvarenja iz ranije faze (rekoh već, istinske bisere ovog sastava ne treba tražiti samo na studijskim ostvarenjima, već i na uglavnom raritetnim turnejskim albumima, primjerice Travelall ili Tool Box).

Coyoacan je svojevrsna posveta mjestu gdje je dotična melodija rođena; istvoremeno atmosferički te glazbom i ritmom nabijen instrumental koji svoje korijene očito ima u vrhunskim kompozicijama poput Gypsy’s Curse ili El Picador (albumi Black Light, odnosno Hot Rail). Čak i ako pojedncima Beneath the City of Dreams izaziva negativne asocijacije na nesretno koncipirani Algiers, već iduća Woodshed Waltz sa svojim dursko-molskim promjenama u temeljnoj melodijskoj liniji prikazuje Calexico u onom najboljem izdanju. Vjerojatno je u pitanju još jedan budući hit, no vrijeme će pokazati!

Nažalost, u ovom trenutku dolazimo do najnakaradnieg trenutka albuma, pjesme Moon never Rises, očito namjenjene zgrtanju novca i podizanju atmosfere na koncertima. Uz dužno poštovanje, preslušavajući ovaj broj ne mogu odbaciti naviruća prisjećanja na najjezovitije trenutke osamdesetih, bilo da je riječ o preproduciranim pokušajima Phila Collinsa, manje uspjelim skladbama sastava Toto ili pak najgorim trenucima australskih Men at Work. Lucidnijim korištenjem instrumentarija, implementacijom drugačijeg ritma, te posebice izbacivanjem ženskog vokala, ova bi pjesma mogla stati uz bok jednima Tapping on the Line ili Miles from the Sea.  Ovako nam preostaje tješiti se da je problem najvjerojantnije u aranžmanu i produkciji, a ne Joeyovoj ili Johnovoj svjesnoj namjeri da pred sam kraj uprskaju pozitivan dojam o ovom albumu.

Srećom, tu je veliko finale, pjesme World Undone i Follow the River koje na više no dostojan način zatvaraju jedan dobar album koji je u svojem tkivu, eto, pretrpio ali i preživio dvije užasne prijetnje (neću ponavljati nazive). Dva za dva, rekli bi neki. Onako, okrutno i starozavjetno. Dok je World Undone možda tek još jedna od uspjelijih skladbi na albumu, koja će se zasigurno urezati u kolektivnu svijest Calexicovog ne baš tako malobrojnog fandoma, Follow the River, osim što odudara od praktički svih skladbi s albuma nosi i jednu pomalo mračnu notu, jednu od onih kakve nisu bile rijetke u začecima benda, prizivajući tako već zaboravljeni duh projekata kao što su Spoke, Aerocalexico ili The Black Light.

No, priča niti izdaleka nije završena. S novim albumom u rukama možemo odraditi onaj slušateljsko-audiofislki dio posla, uživajući (ili ponekad ne), te tražeći sitne izvođačke ili produkcijske zamjerke gutajući Edge of the Sun u zamraćenoj sobi i uz obaveznu čašu tekile ili barem margarite. Jer, calexico je, ba zadnjih godina u prvom redu koncertni sastav, pa će tek izvedba uživo svih ovim skladbama podariti one finalne nijanse potrebne za potpuno razumijevanje i saživljavanje s istima.

A dotad; ¡Hasta luego!

Calexico: Edge of the Sun (City Slang, 2015.)

01 Falling from the Sky – 3:23
02 Bullets & Rocks – 3:30
03 When the Angels Played – 2:25
04 Tapping on the Line – 3:28
05 Cumbia de Donde – 3:09
06 Miles from the Sea – 3:41
07 Coyoacán – 3:03
08 Beneath the City of Dreams – 2:35
09 Woodshed Waltz – 3:29
10 Moon Never Rises – 3:28
11 World Undone – 4:29
12 Follow the River – 3:55

           Vjeran Stojanac