KLFM

Brian Fallon: Painkillers (2016., Virgin/Island/EMI)

Bio sam klinac u srednjoj školi kada je skate punk bio na vrhuncu. Možda mi je tada to bilo i super s obzirom na adrenalin i nalet testosterona te prve susrete sa svime što me definiralo u budućnosti. Jedina stvar za koju smo tada živjeli bila je glazba, skate i koncerti subotom u dobro poznatom klubu, dok su ljeta obilježavala neizbježne vožnje zadnjom osmom sa Zvončaca prema kući. Nisam ni slutio da je to samo faza; mislio sam da će skate punk biti glazba koju ću zauvijek slušati. Ni u ludilu nisam pomišljao na Springsteena, Beatlese, Dylana ili nešto poput toga. Međutim, završi srednja, ekipa se razvodni te kreneš lagano na faks… Tamo te, pak, neke druge stvari zaokupe i zaninteresiraju (čak je i frontman Bad Religiona Greg Graffin u međuvremenu postao profesorom na UCLA-i). U tom razdoblju sam otkrio Elliot Smitha, Nikolu Sarčevića (Millencolin), kao i mnoge druge koji su nekoć palili i žarili (ni danas nije drukčije!) na binama derući se iz petnih žila stvari poput „Bro Hymn“ kalifornijskog Pennywisea ili neki od uradaka s “Change Today” T.S.O.L.-a. Možda upravo zato većina njih danas ima blago hrapavi glas; jedan od njih je i Brian Fallon, umjetnik stare folkerske škole New Jerseya čiji utjecaji počivaju na Creedence Clearwater Revivalu, folk ritmovima i očitom punkrock zvuku. Ta hrapavost glasa i akustična gitara nekako idu zajedno i tvore neobičnu te pomalo sanjarsku atmosferu.

The Gaslight Anthem je bend nastao u New Jerseyu na podlogama staromodnog glazbenog stila, no s praktičnom i dobro prianjajućom dozom punka u cijeloj priči te istančanim melodijama i rifovima. Također, taj iznijansirani zvuk jako dobro prija bendovima poput Bouncing Soulsa ili Social Distortiona, samo što su ga Anthemovci podigli na razinu više. Frontman Gaslight Anthema Brian Fallon bio je očigledno inspiriran starim stvarima poput oldtimera, zadimljenih blues i jazz klubova, noir filmovima, uopće prošlošću i književnošću Charlesa Dickensa, Shakesparea i ostalih.

Nakon odrađene Revival turneje sa zvučnim imenima poput Chuck Ragana (Hot Water Music), Davea Hausea, Jona Snodgrassa i Dan Andriana (Alkaline trio), Fallon kreće na turneju s Gaslight Anthem na kojoj najavljuje buduće stanje mirovanja, ali na svu sreću nastavlja svoj rad s Horrible Crowsima dočim svojim prvijencem “Painkillers” (2016., Virgin/Island/EMI) otvara još jedan prozor za svoje fanove. Na cijelom albumu se osjeti dašak prošlosti, kao i suočavanja sa stvarima koje ga možebitno muče ili koje je htio nekome reći. Jedina prilika da to izrazi bila je putem pjesama. Album je ispunjen idiličnim slikama SAD-a iz nekih ranijih godina koje jako slikovito opisuju ljude i događaje koji se spominju na albumu.

Priča počinje s “Wonderfull Life” koja podosta podsjeća na Springsteenov „Born to Run“, naglašavajući žudnju za nečim boljim, nečim novijim čak i ako to ne mora nužno biti najbolje. Sam prizvuk predstavlja veliki odmak od Gaslight Anthema, osobito stvari poput “Handwritten” i “Get Hurt”. Posljednja je i početag heartbreaka koji se provlači kroz cijelu ploču.

Odmah nakon toga dolazi naslovna “Painkillers” s laganim strummingom na gitari koji zvuči poput nekakave outro teenage serije u kojoj se glavni likovi nalaze i spremaju na put. Oni su toliko željni jedno drugog da se pripremaju na avanturu koja ne prolazi; ne na ljubav koja je trenutačna da bi zaliječila ranije boli, već na onu koja briše prošlost te započinje novu stranicu života. Očita referenca na „ono nešto“ je stih: „…could you be to me a love supreme…“. Navedeni citat je ujedno i naziv albuma John Coltranea kao jednog od ponajboljih saksofonista i influencera jazz-a.

“Among other foolish things” ima čak i referencu na pjesmu Modest Mousea (“The good times are killing me”) govoreći o heartbreaku koji čovjeka dovodi do poriva kako želi srce baciti u more (rečeno se može poistovjetiti s dalmatinskom mandolinom), opterećujući ga mimo svih ostalih stvari. Ipak, sve je jedna velika životna škola, pa tako i to.

Preko “Smokea” album uvodi u predivnu pjesmu “Steve McQueen” u kojoj Fallon uspoređuje generalni pogled na život sa snovima za koje smatra da im ništa nije nalik; oni su za njega svijet u žarkim bojama. Kao djeca svi ponekad sanjamo da budemo poput nekoga s TV ekrana, pa se tako i on u ovoj pjesmi opet retrogradno vraća priči o stanovitim lancima kojih se ne može otarasiti. Na koncu, glavni lik postaje Steve McQueen, sjeda u auto (Zeleni Ford Mustang 68 iz filma Bullit) i odvozi se u nepoznato paleći gume i ostavljajući neizbrisiv trag. Kao nastavak svega toga na nekom novom mjestu dolazi stvar “Nobody Wins” predstavljajući hommage nesreći glavnog lika koji umire od tužne pjesme.

Cause this life is only chains,
It’s nothing like the colors in my dreams.
I just want to be Steve McQueen.
With my horses of English racing green,
You and me in British racing green.

 

Najbolja pjesma na cijelom albumu je “Rosemary”. Ona sumira cijelu situaciju ovog velikog heartbreak-a te ju zaključuje mišlju kako se (i bez obzira na pogreške u životnim odlukama) sve ipak može, barem u neku ruku, vratiti na staro. Samo je bitno je sa sebe skinuti taj vjetrobran tugaljivosti te dopustiti promjeni da se približi. Polako, ali sigurno. Jer ako nešto ima rupu na sebi ili u sebi, ne mora značiti da je isprazno.

“Red lights” i “Long Rides” rezimiraju navedeno razdoblje promjena u kojem nastupa faza postupnog zacjeljenja; čak i kada je knedla u grlu dovoljan je samo jedan poziv dok je upaljeno crveno svijetlo na semaforu a da izmijeni tijek stvari te napravi blagi intro u “Honey Magnolia” u kojem je sve mans mans world baš kao u pjesmi James Browna. Ipak prava ljubav postoji; jer magnolijin pup je pun rupa (može se porediti s gore navedenim vjetrobranom), ali u proljeće je najljepši cvijet čiji miris opija svakog tko prođe pokraj njega. Tako i u pjesmi glavni lik sebe uspoređuje sa cvijetom magnolije koji inače na sebi nema trn, međutim njemu itekako ima postajući mu teretom i svojevrsnim štitom za budućnost.

Cijela priča se zatvara s “Mojo Hand” i melodičnom “Open All Night Long” koja nas vraća u doba čikaškog bluesa i lokalnih barova New Yorka.

Čitav album odiše snažnom rječitošću putem koje Fallon uspijeva u jednoj pjesmi izreći nešto što se netko ustručava cijeli život, istovremeno preispitujući kako samog sebe tako i druge oko sebe. I još jednom je definitivno dokazao kako je vrhunski kantautor koji ne reciklira nego iscrtava neko davno bolje i sanjivije vrijeme puno nostalgije i onoga osjećaja da je sve lakše uz glazbu i mjesta koja te vežu uz dobre uspomene. Za njega bijeg od nečega nije definitivna i konačna negativna činjenica jer uvijek postoji ona tanka linija, onaj trenutak kada se počinje ispočetka koristeći se samo dobrim i pozitivnim fragmentima pomno selektiranih misli, osjećaja i ljudi koji su sastavni dio čitave priče.