KLFM

Aircrash!

 

So it goes… ili, kako od jedinke postati tek broj u crnoj statistici

Vijesti o zrakoplovnim nesrećama promatrane sa sigurne udaljenosti fotelje pred TV ekranom donose nekakav morbidni osjećaj rastućeg interesa i uživljavanja u sva ta zbivanja oko katastrofe. Nije to ništa neobično u vremenu kada novovjeki ratovi u prvom redu postaju televizijska atrakcija sve zahtjevnijih konzumenata kod kojih se u ekstremnim slučajevima čak gubi granica između simulacije i stvarnosti, pa sve to postaje poprilično realistična zamjena za video igrice. Koliko god takav razoj događaja bio samo poljedica duha vremena i razvoja tehnologije, ratovi će uvijek biti tu, jer kako reče Vonnegut, nije ih moguće zaustaviti, kao uostalom ni ledenjake, a i na prikladan način čuvaju svijet od prenapućenosti. No, dok su žrtve rata, civilne ili vojne, na neki način predodređene ili barem upozorene na krutu stvarnost koja ih u svakom trenutku može lišiti egzistencije i pretvoriti u kolateralnu štetu, pojedinci nestali u neočekivanim katastrofama, naročito avionskim udesima jednostavno su zaustavljeni u vremenu. Bez ikakve prethodne najave.

Na trenutak zamislite da sjedite u ekonomskoj klasi Boeinga 737 u okviru relativno kratkog unutareuropskog leta. Dvije Pratt & Whitney turbine smještene pod konstrukcijom krila ne baš pretjerano glasno bruje, zuje i žamore, poput bijelog šuma sa djelimično utišanog televizora kojeg ste pred spavanje zaboravili isključiti. Ok, zajebimo sad tu preidealiziranu turističku idilu. U slučajevima tehničkog kvara, neminovnost ćete prihavatiti kroz nekoliko sekundi (ukoliko Vam ih Bog dodijeli), a ostatak vremena će biti potrošen na molitve, pomišljanja o svemu što iza Vas ostaje nedovršeno, te na ono klasično ‘samo da traje što kraće i da ne osjetim ništa’. Teroristički napadi ili poprilično rijetki sudari u zraku su uglavnom pitanje trenutka – nagli porast tlaka i sila zračnog udara će vas raskomadati prije no što živci do mozga uopće prenesu ikakvu informaciju o tome što se događa, i nećete biti podvrgnuti mučnom očekivanju kraja. Jedan moment, i sve zatim postaje statistika. Nad vašim će se ostacima za koji sat zabavljati netko iz međunarodne ergele istražitelja ovakvih udesa, kontemplirajući kako im ide na živce taj akridni mix poludogorjelog kerozina i spaljene ljudetine, odnosno ‘mirisa janjca na ražnju’, kako se jednom slikovito izrazio Frederic Beigbeder.

Nažalost, većina se takvih nezgoda zbiva u kritičnim trenucima pri slijetanju ili polijetanju, kada, slično kao i kod neočekivanog poniranja s ogromne visine, imate dovoljno vremena da si opsujete život, svece, majku, oca, te vlastitu škrtost što ste uknjižili let putem neke jeftine kompanije tipa Ryan Air ili Easy Jet. Preživite li, time gore za vas – neopisivi bolovi koji vas očekuju (barem do prve injekcije morfija) nisu ništa prema sučeljavanju sa trenutkom skidanja zavoja koji će vam dati uvid u vaš novi look, uključujući i sve ono što slijedi u narednim godinama – doživotni stres i posttraumatski sindrom. Ali, mudri ljudi kažu da je volja za životom jača i od efemernih detalja kao što je, primjerice, estetika.

Uglavnom, zrakoplovne nesreće ne štede nikoga, pa tako ni skladatelje i izvođače popularne glazbe, no zauzvrat istima nude pregršt zanimljivih tema. Time se, eto, bavi aktualno izdanje emisije eXit.

“Dan kada je umrla glazba”: prve tri žrtve zrakoplovnih nesreća u rock domeni.

Kao dijete sam bio uvjeren da pjesma American Pie – čiji mi autor tada nije bio poznat, a kasnije se ispostavilo da se radi o poprilično anonimnom DonMcLeanu – govori o vjetnamskom ratu. Dakle, posljednji pozdrav američkoj mladosti koja u nekom klimatiziranom dineru provodi sparno popodne uz pitu od jabuka i milkshake, neposredno pred odlazak u nepoznato, možda i u smrt. Kasnije sam shvatio da je tužna istina mnogo poetskija, mada na prvi pogled nije tako izgledalo. Jer, American Pie bijaše naziv Beechcraftovog B35 Bonanza modela zrakoplova, u kojemu su rane legende rock’n’rolla svoj tek započet put ka zvjezdanim visinama u nekom perverznom twistu zamjenile obrušavanjem ka zemlji. Da, zbilo se to u ranim noćnim satima, oko jedan ujutro tog ledenog trećeg veljače 1959. Mali je avion, pod zapovjedništvom pilota Rogera Petersona prevozio tri glazbenika u usponu i u tim trenucima vjerojatno ključna imena američke stasajuće r’n’r glazbe: Charlesa H. Holleyja poznatijeg kao Buddy Holly, Richie Valensa i J.P. ‘The Big Bopper’ Richardsona. Negdje u zračnom prostoru Iowe, Peterson je izgubio nadzor nad letjelicom (nema crne kutije pa nikad nećemo znati što se stvarno dogodilo). Pretpostavlja se kako je kvar visinometra naveo pilota na neke nepredviđene manevre, uslijed čega je zrakoplov počeo nekontrolirano ponirati, te na kraju udraio o tlo. U svakom slučaju, fraza The Day the Music died nije nimalo pretjerana. Tri su obećavajuće karijere ugašene u užarenom kršu metala i plastike na sleđenim poljima Iowe. Ne želim ulaziti u polemike sa samim sobom oko toga kako bi suvremena glazba izgledala uz ispravan visinometar na nesretnom Beechcraftu, no zasigurno bi stilska račvanja ranih šezdesetih tekla drukčijim koritima.

Bila je to tek prva u nizu avionskih nesreća koje će svoje žrtve uzimati iz miljea rock glazbenika. Dvadesetog listopada 1977., klipni je dvomotorac Convair CV-240 poletio iz Greenvillea u Južnoj Carolini prema odredištu, Baton Rougeu u Louisiani, prevozeći dio članstva te managera kultnog južnjačkog sastava Lynyrd Skynyrd. Najvjerojatnije zbog greške aerodromskog osoblja u Greenvilleu, utočena količina goriva nije bila dostatna za odrađivanje te inače ne pretjerano dugačke rute. Neposredno pred slijetanje pilot shvaća kako kazaljka na fuel indikatoru leži na nuli. Pokušava prizemljiti letjelicu manevrom ‘jedrilice’, koristeći postojeći impuls količine gibanja artefakta, no prevelika masa letjelice ovaj postupak čini neizvedivim. Convair se ruši u močvarnom području nedaleko Gillsburga, Mississippi, ugasivši pritom živote troje članova sastava; Ronnie Van Zanta, Cassie i Steve Gainesa, njihova managera Deana Kilpatricka, te pilota i kopilota Waltera McCrearyja i Williama Grayja. Članovi sastava koji nisu bili prisutni na kobnom letu nastavili su djelovati pod imenom Lynyrd Skynyrd, te tako na najprimjereniji način odali počast svojim poginulim kolegama.

Pomalo ironično, jedan od najvećih hitova Johna Denvera, također žrtve zrakoplovne nesreće je pjesma Leaving on a Jet Plane. Pravim imenom Henry John Deutschendorf, Denver je bio pilot amater sa više od dvije tisuće sati letačkog iskustva. Unatoč tome, jedan sasvim uobičajeni let zrakoplovom Rutan EZ Long završio je za njega kobno, poniranjem u Tihi ocean u blizini kalifornijskog Montereyja. Crni je niz nastavljan i prije i poslije – svoje su živote u takvoj interakciji četiri elementa skončali i Patsy Cline, Otis Redding, Steve Ray Vaughn te Bill Graham, uz sitnu digresiju – u slučaju ovog potonjeg riječ je o padu helikoptera. Nisu to svi ljudi iz glazbenog djelokruga koji su umrli na takav način, niti je lista takvih skončavanja zaključena. Štoviše!

Neka su druga glazbena imena iz njima znanih razloga na sasvim drukčiji način doprinjeli mračnoj mitologiji suvremene glazbe i zrakoplovnih nesreća – skladbama čija se tematika manje ili više temelji na njima. Još je Woody Guthrie napisao stihove (kasnije će ih uglazbiti Martin Hoffmann) Deportee (Plane Wreck at Los Gatos), koji govore o meksičkim sezonskim radnicima učestalo protjerivanim sa kalifornijskih voćnih plantaža. Nažalost, jedna će od tih ‘deportacija’ završiti tragično. 29. siječnja 1948., zrakoplov Dakota C47 se srušio u teško pristupačnom području kanjona Los Gatos kod Fresna u Kaliforniji. Guthrie je posebno bio iziritiran činjenicom da se mediji nisu potrudili prenijeti imena poginulih, referirajući na njih tek kao na ‘deportante’.

The skyplane caught fire over Los Gatos Canyon
A fireball of lightning that shook all our hills
Who are all these friends who are scattered like dried leaves
The radio said they were just “deportees”

Goodbye to my Juan, goodbye Rosalita
Adios mis amigos Jesus y Maria
You won’t have a name when you ride the big airplane
All they will call you will be “deportees”.

Ipak, kad se bolje razmisli, nema tu nekog ignorantskog stava američke javnosti oko sudbine i identiteta poginulih Meksikanaca. Aircrash je oduvijek bio jedan od najizravnijih načina za pretvaranje pojedinca u broj, što će posebno doći do izražaja u narednim desetljećima.

Dok Enoova skladba Burning Airlines Gives You So Much More tek ironizira naziv kompanije u okviru sasvim drugačije radnje, pristup Boba Welcha ostavlja znatno metalniji okus u ustima. Polazeći od tragične sudbine čuvenog ‘Leta 401’ kompanije Eastern Air, Bob gradi paranormalnu priču na stvarnim temeljima. Riječ je o Lockheedovom mlažnjaku koji se koncem 1972., prilikom neuspjelog slijetanja na aerodrom Miami International srušio u močvarama Evergladesa, uknjiživši više od stotinu mrtvih i sedamdesetak ozlijeđenih. Idućih su mjeseci u drugim zrakoplovima Eastern Aira viđani duhovi dvoje članova posade tragično skončale 401-ice, Dana Repoa i Boba Lofta, a aparacije su očito eskalirale do kritične razine, tako da je tvrtka pod prijetnjom otkaza pokušala zaustaviti širenje takvih priča među osobljem. Povukavši svojevrsnu paralelu ‘ukletog leta 401’ sa legendom o Flying Dutchmanu, Welch je stvorio znakovitu, emotivnu i poprilično jezovitu pjesmu čija sazvučja odzvanjaju u glavi minutama, pa i satima nakon slušanja.

Zrakoplovnih se nesreća dotakao i Gary Numan, pjesmom Aircrash Bureau sa jednog od njegovih boljih albuma iz zlatne ranije faze, Telekona (1980), no u novovalnom je okruženju značajniji (a neupitno i simboličniji) istup njujorčanke Laurie Anderson. Uvodna skladba From the Air sa njenog debitantskog ostvarenja Big Science (1982) može izgledati kao dobra zajebancija ili jedna od onih metaforičkih igara riječima od kojih ova štovateljica Williama S. Burroughsa nije prezala. Nije striktno naznačeno, ali pretpostavimo vedar i vjetrovit dan, uz svega par sitnih, razbacanih oblačića i Boeing 757 koji se približava La Guardiji ili J.F.K-u iz pravca Long Islanda. Kapetan zrakoplova se obraća putnicima sa molbom da preduzmu sve potrebne sigurnosne mjere s obzirom na moguće katastrofalne posljedice.

Good evening.
This is your Captain.

We are about to attempt a crash landing.
Please extinuish all cigarettes.

Place your tray tables in their upright, locked position.
Your Captain says: Put your head on your knees.

Your Captain says: Put your head on your hands.
Captain says: Put your hands on your head.
Put your hands on your hips.

Heh heh.

This is your Captain-and we are going down.
We are all going down, together.
And I said: Uh oh.
This is gonna be some day.

Standby.

This is the time.

And this is the record of the time.

Ova je pjesma aktualizirana u ljeto 2002, kada američki hip hop glazbenik Mr. Lif njene segmente koristi u vlastitoj skladbi Home of the Brave, u kojoj se kritički osvrće na određene mjere donesene nakon terorističkih napada jedanaestog rujna 2001. Zanimljivo, još je ranije Laurie poprilično nejasan i dvosmislen vlastiti tekst pojasnila u smislu pada zrakoplova koji se približava New York Cityju!

Posebno je znakovita i istovremeno jeziva skladba Firecracker s albuma Gold Ryana Adamsa. Detalji dovoljno govore: album s stiliziranom, obrnuto postavljenom američkom zastavom na naslovnici (i kojeg otvara pjesma New York, New York) je trebao objavljen upravo 11. rujna 2001., no objava je odgođena iz shvatljivih razloga, a u samom Firecrackeru možete pak pronaći prekognitivne stihove

So when does the plane go down?
‘Cause I’m gonna ride it ’til it hits the ground
Then go out with a fight.

Događaji tog kobnog rujna su potakli i Brucea Springsteena na stvaranje tematskog albuma The Rising (2002). Među znakovitim nazivima pjesama poput My City of Ruins, Into the Fire, Lonesome Day ili You’re Missing, izdvaja se Empty Sky, očito aluizija na prisilno spuštanje svih letjelica u zračnom prostoru SAD-a, te njegovu blokadu u narednim satima. U svakom slučaju, cijeli je album posveta jednom tragičnom događaju, danu kada je šačica vjerskih fanatika iskoristila zrakoplove kao dotad nezamislivo ubojito oruđe, te u konačnici lišila života tri tisuće nedužnih ljudi.

Ipak, daleko najrealističnija pjesma ‘aircrash’ tematike jest Black Box Recording sastava Firewater, s albuma Psychopharmacology, objavljenog nešto više od mjesec dana prije užasa 9/11. Kroz njene tri minute i četrdesetdvije sekunde, Tod Ashley je sa gledišta neimenovanog promatrača vjerno rekonstruirao slijed događaja koji vodi do neizbježne tragedije. Usredotočenost na male detalje poput bljeskanja upozorenja ‘No Smoking’ ili maske za kisik koja pada iz spremnika iznad sjedala doprinose atmosferi tiho, skoro neprimjetno nadolazećeg užasa, dok je sama slika zrakoplova koji gubi visinu dočarana nevjerojatno stvarno. Nema panike, čak ni krikova; sve se zbiva u uskovitlanoj tišini pogleda. Pjesma završava povratkom na lagani tempo – ono što se trebalo dogoditi, dogodilo se, a svijet se i dalje vrti.

Svakim se ulaskom u fuselage potencijalni putnik osjeća kao da sjeda u veliki, udobni duraluminijski lijes, apsurdan u svojoj klimatiziranoj prozračnosti, i tada mu glavom prolaze slike moguće kolektivne smrti… kvragu, neće imati ni vlastiti grob, a njegovi će karbonizirani ostaci biti izmiješani sa sličnima drugih putnika koje nikad prije najvjerojatnije nije ni vidio, a sad su, eto, spojeni u vječnosti. Drhtavica i praiskonski strah kojeg koktel alkohola, xanaxa i tramala može relativno ublažiti ali nikad potpuno izbrisati usmjeruju misli ka davno zaboravljenim, naizgled nebitnim detaljima. Olga koju ste istukli u vrtiću. CD-ovi koje ste otuđili iz fonoteke raspadajućeg radija u proljeće 2012. Veze koje ste raskinuli iz obijesti ili dosade. U zadnji tren odbačena ponuda za kartu i prijevoz na koncert Nirvane u Ljubljani (ne znajući da će uistinu biti jedan od zadnjih). Sto eura duga na koji je netko zaboravio a vi ste lukavo šutjeli. No, sad je već prekasno za ispravljanje greški iz prošlosti. Turbokompresorske jedinice pojačavaju svoj rad, i zrakoplov započinje rulanje po pisti. Pri određenoj brzini uzgon nadjača težinu letjelice, koja se odvaja od tla – poslije ove točke više nema povratka!

Tu postoji nešto sablasno tiho, a poradi same te tišine još i jezivije, jer na mjestima zrakoplovnih udesa čak ni ptičice ne cvrkuću. Od prve naznake moguće havarije, ako uopće ima vremena za tako nešto, trenuci postaju usporeni, zamalo zaleđeni. Svaki je scenarij potencijalno moguć – nalijetanje na drugi zrakoplov skriven maglom koja obavija uzletno slijetnu stazu (Tenerife 1977.), direktni sudar dvaju letjelica u zraku (Inex Adrijin DC9 i Trident British Airwaysa, zračni prostor zagrebačkog VOR-a, rujan 1976.), plameni inferno Boeinga 737 na pisti manchesterske zračne luke (1985.), holokaust letova 11 i 77 American Airlinesa te letova 93 i 175 United Airlinesa (11. rujna 2001.), misterij Boeinga 747 koji se dvanaest minuta po polijetanju sa J.F.K. Internationala srušio u more, navodno oboren vojnim projektilom ili čak od strane UFO-a, a u biti je bila riječ o eksploziji kerozinskih para uslijed iskrenja neispravnih instalacija (TWA 800, srpanj 1996.), predbožični horror iznad škotskog gradića Lockerbyja koji se naknadno naplatio njegovom glavnom redatelju, Gadafiju (1988.), obaranje malezijskog Boeinga (Let MH 17) nedaleko Donetska od strane ukrajinskog ratnog zrakoplovstva, ili pak Let 447 Air Francea koji je prvoga lipnja 2009. dvjestotinjak duša odvukao u plave dubine Atlantika, iz kojih su njihovi preci par stotina miljuna godina ranije ispuzali na kopno započevši svoj dugi razvojni put do Homo Sapiensa… Krug se ovim očito zatvara.

Imajte navedeno u vidu kada idući put predate prtljagu aerodromskom osoblju, te se uz pozadinsko zvukovlje nekog Enoovog ambijentala zaputite neonom osvijetljenim koridorima ka terminalu sa kojeg ćete pristupiti zrakoplovu koji će vas možda odvesti na sasvim neočekivanu destinaciju – pred samo lice Svevišnjeg. Ne događa se samo rock zvijezdama, nego i nebitnim marginalcima poput vas koji ste upravo pročitali nešto što ne mora, ali vrlo lako može postati vaš epitaf!

Slung from the hoary heavens
With disbelief suspended
On a shining pendulum of faith

Hanging half awake and dreaming
Of burning cities gleaming
Beneath a sky of ash and slate

And as the fuselage goes dark
You’re thinking ain’t it funny
Still owe some people money

It’s hard to keep from laughing
No smoking sign is flashing
Your mask descends without a sound

Your starboard hope receding
Even the sky is bleeding
You sure could use a smoke right now

And all the people wave their arms
But you can’t hear them screaming
You’re floating through the ceiling

There’s no gravity that can bring you down again
It’s almost over now
And you hope they don’t wake you up

Now the sun is shining
Somewhere the sun is shining
But it sure ain’t shining on you now.

/Tod Ashley, Black Box Recording/