KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Ленинград

‘Leningrad’ je ruski sastav koji, iako definiran kao ska punk, gradi prilično eklektičnu glazbenu sliku. No, bitan parametar njihova djelovanja jest i provokativnost koja ih tijekom u petnaestak godina postojanja redovito pretvarala u disidente i otpadnike. U svakom slučaju, nemoguće je naći glazbeno ime koje bi s više sarkazma i ironije progovorilo o problemima suvremene Rusije, ali i o običnim, sitnim životnim zadovoljstvima poput alkohola, droge ili prostitutki.

 

Korijeni Leningrada – ako ne najboljeg, onda definitivno najdisidentskijeg ruskog glazbenog sastava sežu u vrijeme kada se sedamdesetogodišnji partijski monopol polako, ali planski povlačio pred prividom višestranačja i kada se tadašnji SSSR relativno mirnim putem transformirao u Zajednicu Nezavisnih Država. Ako primijenimo balkanske etalone, to se zbilo možda isuviše mirno, uz premalo krvi i razaranja, ali hladni i proračunati Rusi očito nemaju ni trunke balkanske topline i srčanosti – ukratko rečeno, to su kukavice koje se boje zaklati susjeda, silovati mu ženu, kćer, kravu i mačku, ukrasiti ogradu bakinim crijevima, etnički očistiti par sela te zapaliti pokoji vjerski objekt. Istina, baš i nije išlo tako glatko – vojna je vrhuška, predvođena generalom Jazovom, pokušala još jednom zakrenuti vodu na svoj mlin, no demokratska je opcija očito bila jača i upravo je taj puč iz kolovoza 1991. označio početak lijenog procesa preobrazbe bivše partijsko-vojne tiranije u čudnovatu formu nazvanu ZND. Bivša je federacija postala tek savez labavo povezanih novostvorenih država, što je najvećoj od njih, Rusiji, samo stvorilo dodatne unutarnje probleme. Ta nekoć najbitnija od petnaest federalnih jedinica i sama je federacija, a unutarnji su odnosi veoma složeni pošto neke od ruskih republika posjeduju elemente državnosti, dok je većina ipak slobodna tek na papiru. Unutarnji će se problemi riješiti davanjem dovoljnog broja ministarskih portfelja bivšim KGB-ovcima i, eto, mir u kući, mir u dvorištu, mir u globalnom selu. Ukrajina i Bjelorusija fiskalno su izgubljene, no one će još desetljećima previrati u krvavim razmiricama rusofila i prozapadnih pristaša, a velike azijske republike uglavnom ostaju u savezničkom partnerstvu s bivšom državom. Stoljetno se savezništvo ne prodaje za male pare, pobogu. Jedini istinski gubitak kojeg je Rusija osjetila bile su baltičke države i Gruzija, mada je ova potonja bila bitna samo zbog stotinjak kilometara azerbajdžanskog naftovoda koje je Majčica u međuvremenu povratila putem određenih balkanskih teritorijalnih ustupaka. Eto, tako je ukratko izgledala bajkovita Rusija početkom devedesetih – bez Cara i boljara, bez svemoćne Partije koja se ovom prigodom transformirala u mafijaško-obavještajne ćelije, bez Jesenjinove i Pasternakove patetike i praporaca u snježnoj vijavici, bez breza pod kojima matroške pjevaju dok na Volgi ispiru rublje a lišće treperi na proljetnom lahoru, bez četrnaest bivših republika SSSR-a, ali s jasnom vizijom skretanja gospodarstva s industrijske na energetsku domenu. Po uklanjanju preliberalnog Jeljcina, privid demokracije zamijenjen je monopolističkom vladavinom jednog čovjeka i njegove novostvorene stranke, a bilo bi licemjerno izostaviti činjenicu da se iza Putina kriju ostaci KGB-ove mašinerije, transformirani iz obavještajne službe u beskrupuloznu mafiju.

Članovi Leningrada, Ilja Rogačevskij i Sergej Šnurov s sviojim omiljenim instrumentima Članovi Leningrada, Andrej Antonenko i Sergej Šnurov s sviojim omiljenim instrumentima

U takvom je, eto, ozračju mladi sanktpeterburški glazbenik Sergej Šnurov zvani Šnur utemeljio sastav kršten nazivom koji je više od sedam desetljeća krasio njegov grad. Padom SSSR-a koji je podržavao i iz proračuna sufinancirao isključivo tzv. ozbiljnu glazbu te dopuštao zabavne melodije i slične lake note, pripadnici malobrojnih ali kvalitetnih ruskih rock snaga smatraju kako konačno dolaze na svoje. No, ako je odmah po uspostavi ZND-a tako i izgledalo, uskoro se pokazalo kako u stvari nema nikakvih promjena – stvari mogu tek postati nešto gore. Negdašnje su komunističke vlasti tvrdile kako u sazvučjima i stihovima rocka vrebaju eksponenti trulog kapitalističkog Zapada, iako je istina drukčija. Rock’n’ roll u širem smislu bio je na tapeti i zapadnih sila koje su ga proglasile nametnutim medijem kojeg boljševici koriste kako bi zapadnu mladež zadojili komunističkom ideologijom. Paradoks? Ni najmanje. Čak je i savršeno logično, pošto su se obje strane bojale elemenata bunta i oponiranja vlastima te mogućnosti kohezije mladih naprednih snaga, elemenata kakve je taj vid glazbe neupitno posjedovao… Nekoć, prije techna, Guette i ostalih humpa cumpa sranja.

Šnur u prvom planu Šnur u prvom planu

Izgleda kako je na glazbenoj sceni kasnih devedesetih Šnur bio jedini antikonformist, usamljeni borac protiv novoruskog kvazielitizma, novopečenih oligarha, Putinovih dupelizaca i sličnih tranzicijskih zombija. Dogodilo se ono neizbježno – iznošenjem stvarnog, neušminkanog stanja sagledanog nadolje po vertikali, od predsjedničkih odaja do samoga dna neke pokrajnje ulice, dotični se zamjerio svemu onome što je sebe vidjelo kao nositelja postkomunističkog prosperiteta. Netrpeljivost između bivše špijunčine a sada predsjednika države (potom i vlade, pa opet države) Putina i sastava Leningrad, odnosno Sergeja Šnurova, već je antologijski dio ruske rock povijesti. No, to je tek vrh ledene sante, pošto se bend vrlo brzo našao i na tapeti čitave vladajuće stranke Ujedinjena Rusija, a riječ je o korumpiranoj organizaciji koja već čitavo desetljeće čvrstom rukom drži vlast te vedri i oblači svih devet ruskih vremenskih zona. Tako je primjerice uvaženi stranački moćnik i dugogodišnji gradonačelnik Moskve, Jurij Mihajlovič Luškov, poznat kao najvatreniji mrzitelj i protivnik sastava Leningrad. Taj se još krajem prošlog tisućljeća zarekao kako taj bend neće svirati u metropoli dok on drži fotelju prvog čovjeka Moskve, a svoje je obećanje zdušno provodio u djelo. Vlasnici klubova koji su se usudili organizirati koncert Leningrada suočili bi se s nenadanim problemima poput prekida nastupa zbog povećane razine decibela u zraku (čak i kad bi klub bio zvučno izoliran), porasta iznosa reketa koji se plaća lokalnim moćnicima ili pak problema s električnim instalacijama koji bi u blažoj varijanti značili prekid dotoka struje, a u težim klub i ne bi dočekao jutro pošto bi izgorio uslijed iskrenja neispravnih vodova. Luškovljev izgovor jest Šnurovo prečesto poigravanje zvonkim slavenskim riječima kao što su pička, jebavanje majke, kurvetina, kurac i slično – istini na volju, naslovi pojedinih skladbi Leningrada su Kurve, Narkoman, Alkoholičar i sl. – no to je prodavanje magle. Možda nešto više istine ima u činjenici da je Šnur u par navrata pokušao prezime aktualnog predsjednika vlade tumačiti latinskim korijenom, no to nije ništa novo – prisjetite se kako je Kubrick u svojem Dr. Strangeloveu nazvao otok na kojemu bijahu smješteni sovjetski dalekometni nuklearni projektili! Usput, ako se nađete usamljeni i bez ljubavi u ledenoj i sivoj Moskvi, evo male pomoći – kurva se kaže blyadi.

Sergeja Šnurova dotakla se i opskurna organizacija poznata po štancanju najveće prevare u povijesti čovječanstva, Protokola sionskih mudraca – Ruska pravoslavna crkva i to navodno zbog njegovog otvorenog prezira prema ‘obiteljskim vrijednostima’. Ovo ipak treba uzeti s dozom rezerve. Vjerojatnije je Šnurov došao na tapet iz mnogo prozaičnijeg razloga – čovjek ima previše krvnih zrnaca koja podrijetlo vode od Mojsija. Ubij ćifuta! Pa oni su ubili Isusa i obitelj Romanov, doveli komunjare na vlast 1917., drmaju svjetskim bankama i medijima, a još su i američki igrači. Fuj!

Leningrad Leningrad

Glazbena pozadina Šnurovog stvaralaštva nije toliko jednoobrazna i banalna kako to izgleda na prvi pogled. Kritičari su Leningrad svrstali u ska punk, no i budali je jasno kako je to tek temeljna forma na koju se nadograđuju drugi utjecaji, od ruskog folka preko klezmera, jazza, reggaea, hard rocka, hardcorea, kabaretske glazbe pa do bluesa i world musica. Utjecaji Šnurovih omiljenih izvođača poput Toma Waitsa, Poguesa ili pokojnog Joe Strummera su, naravno, također uočljivi iz aviona. U desetak godina postojanja (Leningrad je formalno raspušten koncem 2008.), Leningrad je snimio više od petnaest odličnih albuma, od kojih jedan i sa britanskim cabaret bandom The Tiger Lillies, a svoj su obol dali i soundtracku kultnog filma Everything Is Illuminated. Ako i nije bilo nekakvog uočljivog stilskog razvoja, to je samo iz razloga što je bend već pri prvom deklariranju imao predefiniran stav i zvuk. Uostalom, sa svojih 14 članova, od čega dobar dio otpada na duhače i pozadinske vokale, Leningrad nije imao preširok manevarski prostor koji bi omogućio dodatne varijacije. Pa ni Nirvana se stilski nije baš razvijala (sve je stvar produkcije), a nadzirati dva pijana i drogirana kretena znatno je lakše nego zavesti red među trinaest takvih. Svaka čast Šnuru, pokazao se kao dostojan lider! Valjda je svojom žrtvom olakšao križni put nadolazećim ruskim rock’n’roll snagama, mada letimičan pogled na lokalnu scenu i kretenarije tipa Tesla Boy ili Pussy Riot i ne ulijeva previše nade. Jedna od posljednjih objavljenih pjesama vremenski se poklopila s predsjedničkim izborima 2008. kada je Putin u savršeno odigranom spinu pljunuo na ruski Ustav (koji ne dopušta više od dva uzastopna četverogodišnja predsjednička mandata) kandidirajući tragikomičnu berluskonijevsku figuru, svojeg patuljastog potrčka Medvedeva na predsjedničko mjesto, a sebi dodijelio ono premijersko. Neposredno pred istek svojeg mandata, Medvedev mijenja Ustav produžujući trajanje jednog mandata predsjednika s četiri na šest godina, a na predsjedničkim izborima održanim koncem 2012. pobjeđuje, pogađate, Vladimir Vladimirovič Putin. Maleni Medvedev je očekivano (zar je moglo biti drugačije) nagrađen pozicijom premijera Ruske Federacije. No, bila je riječ o Šnurovoj pjesmi koja se zvala, simptomatično, Kanjdidati=pidorji (Kanditati=pederčine)!

ClipboardPomalo je maglovito zašto Šnur nije doživio sudbinu jedne Galine Starovoitove, Oleksandra Litvinenka, Ane Politovskaje, Borisa Berezovskog, Anatolija Sobčaka, Jurija Šekočikina i sličnih koji su stali na put Velikom vođi? Tvrditi kako je rock bezazleno izražajno sredstvo pomalo je stupidno, dok teorija o popularnosti Šnura i Leningrada kao prepreci za ‘uklanjanje’ također djeluje glupo, barem u okvirima Ruske Federacije. Valjda ima neke istine u povezanosti međunarodnog rock lobbyja i masonerije, što je očito preveliki zalogaj čak i za nezaustavljivog Putina. Bog će ga znati…

Ipak, svega tri godine nakon razlaza Šnur iznova okuplja Leningrad u manje-više izvornoj postavi. O stilskom razvoju već je rečeno, no teško se otrgnuti dojmu kako su skladbe na tri post-reunion albuma (Henna i Večiti Ognj iz 2011. te Riba iz 2012.) ipak bistrije i temeljitije producirane, a nekoć je neizbježan sonični kaos ustupio svoje mjesto bitno sređenijim skladbama. No, ako ste se ponadali kako je Leningrad postao ulickano pop sranje, teško se varate – novopridošli ženski pozadinski vokal Alisa Vox-Burmistrova kako kroz stihove pjesama, tako i kroz opservacije između istih često spominje pušenje stanovitog penisa. Po reakcijama konzervativne ruske javnosti, to je izgleda nelegalno, kao i pušenje marihuane.

I za kraj, jedna Šnurova izjava iz 2003. usmjerena k medijima koji su je, očekivano, uljepšali tradicionalnim ruskim alatom, cenzorskim škarama:

Mi smo sasvim normalni dečki koji pjevaju o običnim stvarima kao što su jebavanje djevojaka, ispijanje enormnih količina votke, ušmrkavanje prahova svjetlih nijansi, pušenje trave i tako to. Zlo je na licima onih koji nas napadaju!

Ah, kako li je široka slavenska duša!

autor: Vjeran Stojanac, 31/10/2014

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Thin White Rope/Echo & the Bunnymen (plus jedno sjećanje…)

16/05/2013.

Pripremite se za sucem sprženi, no svejedno tamni izraz jednog od najboljih, no nažalost zaboravljenih sastava osamdesetih; Thin White Ropea! Na početku ćemo se prisjetiti prerano otišlog genija Iana Curtisa koji bi, da je živ, danas bio stariji za Isusove godine, a emisija završava osvrtom na Echo & the Bunnymen, odnosno njihove čuvene BBC sessione (naravno, kod Johna Peela, gdje drugdje?)

Bill Callahan – Have Fun with God / Son Volt – Live ’99 / Nirvana – Live at Reading ’92

24/01/2014.

U ovotjednom eXitu Vas očekuje zadnje ostvarenje Billa Callahana, te dva hvale vrijedna koncertna zapisa iz devedesetih – nastup Nirvane na Reading Festivalu 1992., te kompilacijska snimka svirki sastava Son Volt iz 1999. Treba li tražiti više od toga?

Road Movies II

03/06/2016.

Road Movie – te se dvije riječi stapaju u jedan pojam te iniciranima pobuđuju slike praznih prenoćišta, sumornih zalazaka sunca, stopiranja, izgubljenih ljubavi, nedostatka volje i definiranog cilja… Ili je barem takav stereotip uvriježen. No, posebno je zanimljivo kako je upravo “film ceste” više od ikojeg drugog žanra povezan, praktički isprepleten s popularnom glazbom i doslovno neodvojiv od nje. Ukoliko vas ova tema zanima, pročitajte najavu te preslušajte pripadno izdanje emisije eXit!

Ray Manzarek / Trobecove Krušne Peći

24/05/2013.

Odlazak Ray Manzareka, klavijaturista i utemeljitelja sastava The Doors, te ponovno okupljanje kultnih Trobecovih Krušnih Peći prigodom promocije sabranog materijala iz osamdesetih, središnje su teme ovotjednog izdanja emisije eXit.

Tjedna rotacija

Arhiva

BLACK MIDI / Cavalcade

LCD SOUNDSYSTEM / Sound of Silver (2007)

BAD DAUGHTER / Favourite Game

SUBB-AN / Rebel Rave

NEW ORDER / Live at Alexandra Palace

KOIKOI / Pozivi u stranu