KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Wovenhand, Pogon Jedinstvo, Zagreb

Nakon dva abuma prožeta uzlaznom energijskom crtom, i laiku je jasno da je David Eugene Edwards ne samo simbolički ustao s vjernog drvenog stolca, već je, odbacivši auru propovjednika iz sjene doslovno krenuo u napad. Sasvim je nebitno s kime ovog puta ulazi u duhovni okršaj, jer jedno je neminovno – mnoga će se razvikana imena, skrivena pod lažnom maskom ‘spasitelja rocka’ posramiti one čiste i čvrste snage i žestine koja pršti iz izričaja suvremenog Wovenhanda!

 

Nakon dva abuma prožeta uzlaznom energijskom crtom, i laiku je jasno da je David Eugene Edwards ne samo simbolički ustao s vjernog drvenog stolca, već je, odbacivši auru propovjednika iz sjene doslovno krenuo u napad. Sasvim je nebitno s kime ovog puta ulazi u duhovni okršaj, jer jedno je neminovno – mnoga će se razvikana imena, skrivena pod lažnom maskom ‘spasitelja rocka’ posramiti one čiste i čvrste snage i žestine koja pršti iz izričaja suvremenog Wovenhanda!

Na samom početku nameće se jedna nedoumica bez rješenja: Woven Hand ili Wovenhand? Odgovor ne zna ni individua koja stoji iza čitavog projekta, kantautor i pjesnik David Eugene Edwards, pošto čak i naslovnice regularnih nosača zvuka barataju s obje varijante. Netko će kazati da ta finesa i nije toliko bitna, i slažem se s tim. No, to je tek prvi u nizu upitnika koje je nemoguće izbjeći ukoliko se upuštate u analiziranje opusa i živih nastupa spomenutog propovjednikovog unuka i odanog pentekostalca.

Tek da se zna – ovo je već peta po redu materijalizacija Wovenhanda na ovim prostorima u razdoblju od nepunih sedam godina, što dovoljno govori o njihovoj popularnosti i prihvaćenosti od strane prvotno male ali vjerne jezgre domaćih štovatelja, čiji broj očito iz sezone u sezonu rapidno raste!

20140523_223131Peti dakle hrvatski nastup Wovenhanda, odrađen u sklopu festivala Žedno Uho, možda i nije donio neke radikalne pomake, bar što se zvučnog i vizualnog doživljaja tiče, no u potpunosti je ispunio očekivanja prisutnih koji su ovog puta nahrlili u nešto većem broju, pa je i koncert, prvotno predviđen za Močvaru, prebačen u dvostruko veći prostor obližnjeg Pogona Jedinstvo. Toj je odluci zasigurno kumovala i atmosfera saune koju ste mogli doživjeti na prethodnom uprizorenju Edwardsovog mračnog genija, kada je bitno veći broj ljudi no što ga sama Močvara može tolerirati, u kombinaciji s tropskim temperaturama, čitav show pretvorio u kupanje u znojnoj izmaglici i borbu za dašak zraka – sasvim apokaliptički, u skladu s vovenhendovskom retorikom.

Istina, i ovogodišnji se susret s Davidom Eugeneom Edwardsom poklopio s razdobljem visokih temperatura, točnije njegovim početkom (Zagreb: 30 °C, osjećaj 32 °C), što je, izgleda, neminovnost u slučaju dotičnog glazbenika i njegovog sastava. Ipak, hladni Beck’s i nešto komotniji prostor ublažili su preklanjske simptome, pa je i koncert bilo moguće odslušati u koliko-toliko normalim okolnostima. Eventualne bi se zamjerke mogle uputiti pomalo ‘prljavoj’ zvučnoj slici i nedostatku prostora garderobe u kojoj bi posjetitelji mogli pohraniti višak odjevnih predmeta, no to su sitni detalji koji vam ne bi trebali pokvariti ukupni doživljaj, osim ukoliko niste perfekcionist ili neka slična vrsta stidne uši.

Uvodna kompozicija Hiss, jedna od stožernih osi nedavno objavljenog albuma Refractory Obdurate je najavilia osamdesetak minuta one čvrste i beskompromisne energičnosti koja je zadnjih godina pomalo nenadano ali vrlo suptilno i uspješno prožela zvuk Wovenhanda. Praktički zanemarivši stariji materijal – pored sklabi s rečenog Refractory Obduratea (Masonic Youth, Refractory, The Corsicana Clip...) isprekidanih povremenim izletima u tkivo prethodnika The Laughing Stalk (Longhorn, Closer, Maize…), Edwards se u prošlost vraća tek u rijetkim trenucima, prilikom izvođenja Kicking Bird s albuma Ten Stones iz 2008., te pri početku koncerta, kada je neočekivano pružio donkele izmjenjenu verziju kultne Horse Head Fiddle, vrijednog i neprežaljenog relikta iz opusa njegovog prethodnog sastava 16 Horsepower.

Za potpuno razumijevanje događaja i pripadne mu aure ipak treba malko zagrabiti u nedavnu prošlost i prisjetiti se prethodnih scenskih uprizorenja Woven Handa. Sastav je utemeljen 2002. i Edwardsu je trebao poslužiti kao svojevrsni ispušni ventil koji bi mu omogućio kretanje u širim i slobodnijim formama od onih kakve mu je nametao njegov tadašnji sastav 16 Horsepower, a te su novootkrivene glazbene vode podrazumijevale zanimljiv kolaž alternativnog countryja, punka, neofolka, ambijentalne glazbe, klasičnog rocka i brojnih drugih naizgled nespojivih trendova. Ipak, zvuk prvih nekoliko albuma (očekivano, i nastupa koji su pratili njihove promocije) balansirao je na rubu teatralnog i komornog. Nije zgoreg spomenuti i taj danas već antologijski prvi hrvatski koncert (Teatar &TD, 05. lipnja 2007.), kada su, najvjerojatnije po volji samog sastava, u dvorani ostavljena sva sjedaća mjesta, a kako mu je to i bio običaj još od početka bavljenja glazbom, sjedio je i David Eugene Edwards.

Ukoliko je živahni Terraneo (2011.) zbog svoje festivalske naravi zahtijevao nešto ležerniji i energičniji pristup, onda je Edwarsovo ‘ustajanje’, odnosno odbacivanje poslovičnog stolca na spomenutom ‘sauna’ koncertu iz 2012. već dio jednog šireg, razrađenog plana koji se u prvom redu manifestira na soničnoj razini. Počevši od albuma Threshingfloor (2010.), Wovenhand lagano napušta krajolike kojima dominira onaj gotovo religiozni ambijentalni trans, hvatajući konce jednog rockerskijeg i svakako žešćeg modela. The Laughing Stalk (2012.) takve naznake pretvara u činjenice, a zasad posljednji uradak, upravo promovirani Refractory Obdurate nastavlja zacrtanom stazom.

Wovenhand danas zvuči kao punokrvni rock sastav koji u svojoj jasnoći i čvrstini brodi između ne toliko jasno definiranih obala punka i bluesa (između ostalog, molim lijepo!), no i to je dovoljno da baci na koljena i odvali edukativni šamar razvikanim ‘rock spasiteljima’ kao što su Jack White, The Black Keys i slična imena koja u usporedbi s Edwardsovim genijem pogonjenim ničeanskom voljom i karakterističnim protestantskim zanosom djeluju kao školarci koji na maturalnom izletu prčkaju po instrumentima s kojima, da prostite, ne znaju što bi, osim da ih uguraju tamo gdje Sunce ne sjaji.

Taj u zvuku tako očito radikalan, a opet postupan zaokret podvučen je još jednim za mnoge bendove riskantnim, ali, kako se pokazalo, pozitivnim potezom. Edwards je pročistio navalne linije Wovenhanda, eliminiravši dugogodišnje suradnike poput Petera Van Laerhovena i Pascala Humberta, od kojih ovaj potonji (čuli ste za Lilium?) predstalja dvodesetljetnu sviralačku uzdanicu, još od ranih ’16 Horsepower’ dana. No, Edwards valjda zna što radi, a čak i ako neki njegovi potezi djeluju nagli i nepromišljeni, pomirimo se s činjenicom da je on gazda u vlastitom bendu.

Jedna utješna vijest za sve one koji s natruhama nostalgije promatraju one rane, mistične godine Wovenhanda koje se naizgled gube u magli povijesti: Edwards i sastav povremeno, ovisno o mogućnostima i namjerama, i dalje održavaju nastupe u takvom ambijentu i duhu. Dovoljno se prisjetiti veličanstvenog uprizorenja u crkvi u nizozemskom Roepaenu s konca 2010. ili godinu dana kasnije održanom koncertu u novosadskoj sinagogi. David je, na koncu, nepredvidiv kao i njegovi stihovi, na prvi pogled prožeti dubokom vjerom u Iskupitelja, što im opet ne priječi trenutna zalaženja u pustare sumnjičavosti, straha i nepovjerenja. Koliko je, dakle, iskren u svojoj namjeri preobraćenja u iskonskog punk rock propovjednika?

Znam da je odgovor na to pitanje prožet potencijalnim dvojbama i preispitivanjima, no, nije li i sam Iskupitelj, raspet i trpeći nadljudske muke, u jednom trenutku zavapio Oče, zašto si me ostavio? Taj je trenutak slabosti oprošten, pa ne vidim razloga da mi kao odani sljedbenici i iznad svega smrtna ljudska bića nemamo razumijevanja za moguće dvojbe i stilska lutanja čovjeka u čiji umjetnički duh ne samo da vjerujemo, već ga i duboko proživljavamo?

 

Vjeran Stojanac

 

 

autor: Vjeran Stojanac, 25/05/2014

, , ,

Vezane objave

Arhiva

Roger Waters – The Wall; stadion Poljud, Split

24/07/2013.

Dugo očekivano uprizorenje Watersovog ‘The Walla’ na splitskom Poljudu potvrdilo je pretpostavku da se djelo namjenjeno dvoranskom izvođenju jako teško transformira po stadionskom obrascu. No, većini prisutnih to nije smetalo, Pravi se problem krije negdje drugdje, točnije u namjerama Rogera Watersa da od djela koje izvorno opisuje njegovo duševno rastrojstvo, razvod, probleme sa kolegama u bendu itd napravi antiglobalistički i antiratni spomenik samome sebi.

Gorki Žuvela. Plakati. Galerija umjetnina u Splitu.

03/04/2017.

4. travnja u 19 sati u Galeriji umjetnina u Splitu otvara se izložba “Gorki Žuvela: Plakati”.

In Memoriam – Peter ‘Sleazy’ Christopherson (27.02.1955. – 24.11.2010.)

26/11/2010.

Šest godina nakon Jhonna Balancea, u isto zamiruće doba godine, napustio nas je i Peter Christopherson, čime je Coil drfinitivno postao dio glazbene povijesti.

Beantown Hardcore

24/01/2014.

Početak 80-ih godina obilježili su mnogi zanimljivi događaji, mnogi pričaju kako su “80-e bile godine”. Tih godina, eruptirao je vulkan…

Tjedna rotacija

Arhiva

PERFUME GENIUS / Set My Heart On Fire Immediately

BADLY DRAWN BOY / The Hour of Bewilderbeast (2000)

KHRUANGBIN / So We Won’t Forget

KENNEDY / Shine A Light On

THE STYLE COUNCIL / Home and Abroad (1986)

ŽEN / Blender