Woody Guthrie Revisited!

10:00–12:00 – 8.12.2016.

Brojeći dane do inauguracije stanovitog Donalda Trumpa, ‘Soda Fountain’ pokušava iznova napraviti Ameriku velikom. Nije li podsjećanje na Woodyja Guthriea i njegov doprinos najbolji način za rečeno?

Ovog se tjedna Soda Fountain vraća uhodanom tribute to konceptu – prisjetite se, na taj smo način već odali počast djelima velikana poput Serge Gainsbourga, Neila Younga, The Clasha, Jacquesa Brela, Hanka Williamsa, The Beatlesa te Townesa Van Zandta.

Nije nimalo upitno zašto je ovoga puta izbor pao na Woodyja Guthriea. Njegov je pomalo rasplinuti i još uvijek ne do kraja sistematiziran, no zato iznimno bogat opus nadahnuo brojne glazbenike u rasponu od prvih protestnih kantautora, preko samozatajnih folk introvertista pa zatim garažnih proto i post punk imena, sve do lučonoša suvremenog alternativnog countryja. Stoga ne čudi što Woodyjeve otiske nalazimo u skladbama Boba Dylana, Phila Ochsa, Neila Younga, Townesa Van Zandta, Stevea Earlea, The Byrdsa, Brucea Springsteena, U2, The Long Rydersa, Green On Red, Son Volta, Wilca, Billyja Bragga i brojnih drugih autora.

Woody Guthrie would have turned 100 on July 14, 2012.

This Machine Kills Fascists

(intro: Woody Guthrie On The Dust Bowl)
01 Woody Guthrie – Dust Storm Disaster (Great Dust Storm)
02 Bruce Springsteen – I Ain’t Got No Home In This World Anymore
03 Ramblin’ Jack Elliott – Talkin’ Dust Bowl)
(intermezzo: Arlo Guthrie – Free In Every Moment)
04 Emmylou Harris – Hobo’s Lullaby
05 Judy Collins – Roll On, Columbia
06 Billy Bragg – Against The Law
07 Bruce Springsteen – Deportee (Plane Wrack At Los Gatos)
(intermezzo: Robert Ryan – Narration)
08 The Byrds – Pretty Boy Floyd
09 Woody Guthrie – Blowin’ Down This Road Feelin’ Bad
10 Scott H. Biram – We Shall Be Free
(intermezzo: Peter Glazer – Payback)
11 John Mellencamp – Do Re Mi
(intermezzo: Arlo Guthrie – Regular Fires)
12 Joel Raphael – Rangers Command
13 Bruce Springsteen – Vigilante Man
14 Joan Baez – Hobo’s Lullaby
15 Billy Brag & Wilco – Ingrid Bergman
16 Tom Paxton – Biggest Thing Man Has Ever Done
(intermezzo: Craig Werner – It Ain’t About Being Perfect)
17 Woody Guthrie – Greenback Dollar
18 The Indigo Girls & Ani Difranco – Ramblin’ Around
19 Arlo Guthrie – Dust Storm Disaster (Great Dust Storm)
20 Uncle Tupelo – Do Re Mi
21 Ramblin’ Jack Elliott – 1913. Massacre
(intermezo: Tim Robbins – Born Naked)
22 Woody Guthrie – Jolly Banker
23 Bob Dylan & The Band – The Grand Coulee Dam
24 Wilco – Airline To Heaven
25 Willie Nelson – Philadelphia Lawyer
26 Pete Seeger – Buffalo Skinners
27 Bruce Springsteen – This Land Is Your Land
(intermezo: Fred Hellerman – What A Song Is)
28 Steppin’ In It – Pastures Of Plenty
29 The Byrds – Deportee (Plane Wreck At Los Gatos)
(intermezzo: Will Geer – Narration)
30 Arlo Guthrie – East Texas Red
31 U2 – Jesus Christ
(outro: Woody Guthrie – This Land Is Your Land / Peter Fonda – Narration)

woody-guthrie-nyc-videosixteenbynine1050

Istina, Woody nije bio jedini folk kantautor koji je djelovao u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Ipak, specifičan splet okolnosti ga je postavio rame uz rame sa onim suvremenicima koji danas figuriraju kao istinske ikone tog vremena i čiji je upliv u suvremenoj glazbi najblaže kazano krucijalan (ovdje se uz nejga logički nameću imena poput Roberta Johnsona i nezaobilaznog Hanka Williamsa). Možda bi Guthrie uistinu ostao tek jedan među jednakima da se zvijezde nisu poklopile u neponovljivoj konstelaciji, čija zemaljska projekcija slijedi ovu priču:

Woodrow Wilson ‘Woody’ Guthrie je rođen 14. srpnja 1912. u Okemahu, okrug Okfuskee, savezna država Oklahoma. Relativno rano napušta rodni grad, i sa gitarom u ruci putuje diljem Sjedinjenih Država. Radeći svakakve poslove kako bi preživio, Woody je spoznao samo dno, što je više nego uočljivo po njegovim izrazito angažiranim tekstovima. Polazeći od naslijeđa Walta Whitmana i Carla Sandburga, Guthrie ispisuje pjesmaricu o siromašnima, lutajućim najamnim (hobo) radnicima, obiteljima sa Srednjeg zapada kojima su pješčane oluje zamele polja i sve uništile, o običnim amerikancima miljama udaljenim od udobnosti njujorških raskošnih stanova na višim katovima zgrada iznad banki na Park ili Lexington aveniji, o svim onim malim ljudima koji unatoč razvikanim ikonama administracije, vojske i tajnih službi predstavljaju onu pravu, iskonsku Ameriku.

Velika ekonomska kriza na prijelazu sa 20-ih u 30-te godine XX. stoljeća je ostavila traga. Srednji zapad je proživljavao sporu transformaciju; vrijeme cowboya i outlawa je prošlo, a bogati Istok više nije uvozio stoku željezničkim linijama iz Abilenea, Santa Fea i Kanzas Cityja, već ju je planski uzgajao na licu mjesta. Pošto zemlje Srednjeg zapada (sjeverni Texas, Oklahoma, Kanzas, Nebraska…) još nisu bile industrijski formirane, većina ljudi živi od poljodjeljstva. No kako vrag nikada ne dolazi sam, upravo su to razdoblje obilježile užasne pješčane oluje. Obiteljima čija su polja bila zametena ostala bi samo jedna solucija: spakiraj se i seli negdje gdje će biti možda bolje. Razlog više je ležao u činjenici da je zbog prethodnog zaduženja, izravne posljedice ekonomske krize, veći dio imovine stanovnika tog područja bio pod bankarskom hipotekom, a pješćane su oluje samo pogoršale ionako tešku situaciju.

Iako u vrijeme Dust Bowla već navelike putuje Amerikom, uzdržavajući se kako teškim fizičkim poslovima tako i glazbom, ova tragedija ostavlja traga na Woodyjevu stvaralaštvu. Štoviše, zbir pjesama o pješčanim olujama koje zatiru njegov rodni zavičaj, nastajao od sredine tridesetih do početka četrdesetih zasigurno je središnji i ključni dio Guthrieva opusa. No, nad Amerikom se tada nadvija nova sjenka posvemašnjeg užasa – prekomorsko nacističko zveckanje oružjem. Rat je više nego neizbježan, tako da se fokus Woodyjeve tematike prebacije na izrazito domoljubno područje. Pred japanskim i njemačkim fanaticima svi su Amerikanci jedinstveni; bilo da je riječ o aristokraciji New Englanda, njujorškim židovskim bankarima, policajcima i varogascima irskog ili talijanskog podrijetla, siromašnim radnicima iz prigradskih slumova Chicaga, Detroita i Pittsburgha, bivšim južnjačkim zemljoposjednicima ili žrtvama Velike Krize i Dust Bowla, koje su ostale bez ikakvih prihoda i imovine.

Negdje u to vrijeme Woody konačno uspijeva odbaciti teške najamne poslove, te počinje živjeti isključivo na račun vlastite glazbe, točnije od nastupa po radijskim postajama te od snimanja materijala za folk arhive (tipičan primjer jest Washington Congress Library Recording). Ova mu promjena omogućuje da se definitivno skrasi na jednom mjestu, tako da će četrdesete i prvi dio pedesetih provesti sa obitelji u Los Angelesu, nakon čega se seli na već čuvenu lokaciju Mermaid Avenue na njujorškom Long Islandu. Sve do svoje smrti u bruklinškoj bolnici, trećeg listopada 1967, Woody ostaje vjeran vlastitim idealima. Skrašen na Long Islandu, no i dalje često putujući između istočne i zapadne obale, on posjećuje radničke prosvjede i sindikalne skupove, a kao deklarirani komunist dospjeva i na čuvenu listu ‘vještica’ ozloglašenog senatora Josepha McCarthyja.

1103px-woody_guthrie_wide-6695e7e2a52a1dd80fcafa03b4dcb78a2e96ce06-s900-c85

Po tematici svojih tekstova, bio je prvi protestni pjevač, po načinu života prvi beatnik. Američke outlawe koji su već postali nekom vrstom western legendi, Woody tretira kao duhovnu braću i borce za pravdu, što se najbolje može vidjeti po tekstovima pjesama Pretty Boy Floyd ili Billy The Kid. Iako zbog zdravstvenih razloga (teški alkoholizam) nije mogao pristupiti američkoj vojsci u II. svjetskom ratu, obilazio je vojnike smještene u bazama na istočnoj obali pred odlazak na europsko bojište, i podizao im moral svirajući na staroj akustičnoj gitari na kojoj je bilo ispisano: This Machine kills Fascists. Kada je 1956. zbog zdravstvenih razloga znatno reducirao svoje bavljenje glazbom, iza sebe je već imao tristotinjak autorskih skladbi, kao i veći broj obrada tradicionalnih pjesama.

Sredinom zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, Woodyjeva je kćerka Nora izašla u javnost sa informacijom o daljnjoj očevoj ostavštini – riječ je o još uvijek nepreciziranom broju stihova. Neke je od njih dotična gospođa ponudila na uglazbljivanje; naravno, isključivo autorima koje je sama odabrala. Tako su se na prijelomu milenija pojavila dva odlična albuma; produkt glazbene suradnje britanskog socijalno angažiranog kantautora Billy Bragga i američkog sastava Wilco, Mermaid Avenue Vol. I & II (toponim iz naslova jest zadnja adresa Woody Guthriea; bajkovita aleja u priobalnoj zoni Long Islanda). Nekoliko godina poslije (2006.), Nora je dio očevih tekstova temeljenih na židovskom kulturnom naslijeđu ponudila bruklinškoj klezmer skupini The Klezmatics, što je rezultiralo također odličnim albumom Wonder Wheel. Vrlo je vjerojatno da Woodyjevo poetsko naslijeđe ovim nije iscrpljeno, te da će u skoroj budućnosti konačno na svoje doći i neki također zaslužni guthrijevci poput Dylana, Springsteena ili Earlea.

Koliki je stvarni značaj Woody Guthriea za današnju američku glazbu jasno je i laiku. Vjerojatno nema benda ili kantautora koji mu na neki način ne duguje bar natruhe zahvalnosti za utjecaj i viziju. Nažalost, izgleda kako se još nije pojavio dostojan sljedbenik. Ne znam koliko je Steve Earle bio vidovit kada je 1997. napisao pjesmu Christmas in Washington, ali početkom XXI. stoljeća Woody je očito aktualan više nego ikada prije.

So come back Woody Guthrie
Come back to us now
Tear your eyes from paradise
And rise again somehow

 If you run into Jesus
Maybe he can help you out
Come back Woody Guthrie to us now!

/Steve Earle, Christmas in Washington/

powered & provided by ©eXit

06/12/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , ,