Willard Grant Conspiracy

20:00–22:30 – 14.1.2017.

Ove subotnje večeri uz emisiju eXit možete otploviti mističnim poljima suvremene americane uz zvučni predložak relativno zapostavljenog, enigmatičnog projekta Willard Grant Conspiracy,

Sastav Willard Grant Conspiracy tek je nominalno kolektiv, pošto se u pravilu može svesti na jednog stalnog člana, pjevača, glavnog autora i gitarista Roberta Fishera te neke povremene suradnike poput gitarista Paula Austina u periodu između 1995. i 2000. te čelista Davida Michaela Curryja (od 2008.).

Iako utemeljeni u Bostonu, vrlo se brzo relociraju u kalifornijski gradić Palmdale. To očito nije bilo dovoljno Fisherovom avanturističkom duhu, koji je neko vrijeme živio u Europi (točnije u Sloveniji), da bi se potom vratio u Boston te na koncu završio u neprežaljenoj kalifornijskoj pustinji. Ostatak članstva također nije striktno vezan uz neka prostorno bliska boravišta, pošto u postavi ima ljudi iz Londona, New Yorka, Nizozemske, pa i Japana. Iako s naizgled labavom postavom, WGC su, kako tvrde na svojim web stranicama, čvrsto povezan bend s jasnom vizijom i ciljem.
Glazba ovog sastava mogla bi se opisati kao akustični folk rock (sam bend forsira naziv post rock – folk, što opet govori kako glazbenici osobno nisu kompetentni imenovati vlastite stilove; dovoljno se naime prisjetiti da su Moffat i Middleton glazbu Arab Strapa krstili sličnom kovanicom post folk... no kritičari još i manje imaju prava i pojma), kojom dominiraju Fisherovi apokaliptični tekstovi kao i njegov izraženi bariton. Ukratko, sastav koji bi svojom pitkošću i melodioznošću, no istovremeno i dubinom pojedincima mogao biti izvrstan uvod u putovanja skrivenim stazama suvremenog američkog post – rock folka.

Prvi je album, 3AM Sunday at Fortune’s Otto snimljen uz postavu koja još nije imala striktni naziv (ime Willard Grant Conspiracy će doći kasnije), i mada pati od nekih dječjih bolesti poput rasplinutosti, odnosno nekoherentnosti materijala, jako dobro naznačuje pravac kojim će sastav krenuti. Zato je iduće ostvarenje, Flying Low (1998.) već punokrvni WGC manifest kojim započinje niz izvrsnih albuma (slijede Mojave iz 1999. te Everything’s Fine iz 2000.).
Po odlasku suutemeljitelja Paula Austina, inače uz Fishera jedinog stalnog člana, Willard Grant Conspiracy naizgled zamrzavaju djelovanje, no riječ je tek o punjenju kreativnih baterija. Naime, 2003. izlazi dotad najbolji uradak sastava, Regard the End, album prožet apokaliptičnim baladama gotskog štimunga, čijem ambijentu dodatno doprinosi pridodana orkestracija.
Fisherovo relociranje u Sloveniju rezultira snimanjem zbirke već uglavnom objavljenih pjesama u novom ruhu (Green, Green Grass of Slovenia, 2004.), a dvije godine kasnije Willard Grant Conspiracy objavljuju Let It Roll, album koji možda nije dosegao magičnost prijašnjih radova, no treba imati na umu kako je sjena uspjeha prethodnika tada još visila nad novostasajućim materijalom koji se uobličavao tijekom relativno kratke turneje. Iako je sastav proveo dosta vremena po studijima u Sloveniji i Nizozemskoj, pored većeg broja odličnih skladbi (From a Distant Shore, Skeleton, Mary of the Angels, Lady of the Snowline), Let It Roll jednostavno nije mogao doseći previsoko postavljene standarde, osim uz mogućnost realizacije u formi blijede kopije vrhunskog Regard the End.

Odjeci albuma Regard the End konačno se gube na Pilgrim Roadu (2008.), realiziranom u suradnji sa škotskim kompozitorom Malcolmom Lindsayjem. Ovaj je album zamišljen kao konceptualno djelo, a prezentiran je spektakularnom turnejom koja je uključivala čak jedanaest dodatnih glazbenika, što je priličan presedan imamo li u vidu uglavnom minimalističku scensku pojavu benda.

Neke od skladbi s Pilgrim Roada će se u bitno jednostavnijoj formi naći na Paper Covers Stone iz 2009., djelu polukompilacijskog karaktera koje također donosi i izvrsnu obradu Waitsove The Ocean Doesn’t Want Me. Iako je Fisher svjesno nastojao kreirati zvuk koji će biti suprotnost monumentalnosti prethodnog albuma, velik broj suradnika ostaviti će traga na konačnoj slici – između ostalog, iznova susrećemo Davida Michaela Curryja (tada već stalnog suradnika Roberta Fishera), a svoj je doprinos dao i kantautor Steve Wynn, utemeljitelj kultnih Dream Syndicate.

Četiri godine stanke, što je dotad najdulje izbivanje Willard Grant Conspiracyja sa scene, te Fisherov povratak u kalifornijsku pustinju – tako bi se mogao okarakterizirati Ghost Republic iz 2013., zasad posljednje djelo Fishera i kolektiva.
Album je u potpunosti akustičan, a gitaru (ili ponekad duel gitaru) će tu i tamo dodatno ukrasiti tek zvuk violončela. No, s godinama iskustva na području zvanom Willard Grant Conspiracy, ovo nam i ne predstavlja neko veliko iznenađenje, zar ne?

WGC_bandIpak, zato je tematika albuma vrijedna detaljnije analize.
Fisher je na službenom siteu sastava ostavio podulji i mjestimice konfuzan zapis o svojem viđenju petogodišnje pauze s naglaskom na povratak u ambijent nativne kalifornijske unutrašnjosti te na novi materijal nastao pod takvim utjecajem.

Navodi toponime poput Lancastera, Quartz Hilla, Littlerocka, Pearlblossoma. To je sparušena zemlja zvečarki, Jošuinog kaktusa i po njemu nazvanog motela Joshua Tree Inn, neuglednog pustinjskog pansiona. U tom kontekstu, četrdeset godina kasnije naziv pjesme Parsons Gate Reunion zadobija jedno sasvim drukčije, dublje značenje.

Dalje ka istoku – Mojave. Dolina smrti, mjesto s najvišom zabilježenom temperaturom na planeti, na kojemu kamene gromade misteriozno mijenjaju svoj položaj, ponekad i desetak metara kroz jednu noć… Kažu da su za to odgovorne enormne temperaturne razlike tijekom 24 sata, odnosno tanak sloj leda koji se pred zoru formira između stijene i tla, anulirajući trenje.
Mono Lake, poluslano jezero s karakterističnim stršećim formacijama. Tu su u jesen 1974. članovi dizajnerskog studija Hipgnosis snimili danas već antologijsku fotografiju ukočenog skakača sa zamalo sasvim simetričnim odrazom u vodi, sliku koja čini prikaz jednog od četiri elementa na omotu albuma Wish You Were Here Pink Floyda.

Zatim Bodie, grad duhova visoko u Sierri. Nekoć rudarsko središte, danas tek prikaza zaleđena u vremenu. Doba zlatne groznice je prošlo.
To su premise, temelji. Album Ghost Republic je izgrađen na njima.

Spominje Fisher i knjigu istog naslova, kao i budući film. Očito je da se iza pojma Ghost Republic krije više no što se na prvi pogled da naslutiti.
Ukoliko bi ovaj zadnji i punu godinu dana nakon objave i dalje nedokučiv album trebalo izraziti kroz par upečatljivih pojmova, najskladnije bi se uklopili sljedeći:

pustinjagradovi duhovaneuhvatljivi horizontisamoća generirana tišinom ili obrnutovisoko iznad granice drveća + duboko ispod crte razine moramisteriozne stijene koje se gibaju pred zoru uslijed nedokučive prirodne sile motel iz kojeg još uvijek vreba sablast Grama Parsonsalunarni kalendarGhost Republic.

A dalje? Ne ulazeći u prognoze, malo je vjerojatno da će kroz nekoliko sljedećih godina Fisher objaviti neko uistinu bitno djelo protkano vlastitim životom, a razlog toj kretivnoj paralizi biti će monumentalna i možda predugačka sjena Ghost Republica. Na koncu, nije li se slično zbilo i nakon danas već antologijskog Regard the End?

U svakom slučaju, taj je album načeo jedno još nedovršeno, neispričano poglavlje. Daljnji će potezi Roberta Fishera valjda naznačiti pravac koji će pratiti priču.

pustinja

13/01/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , ,