Will Carruthers: Spaceman u Zagrebu

Will Carruthers je možda najpoznatiji kao basist kultnih “Spacemen 3”, “Spiritualized”, “Spectrum” i “Brian Jonestown Massacre” a nedavno i zanimljivog islandskog art projekta “Dead Skeletons”. No, malo je poznato da se, pored svega ostalog Will bavi i spisateljstvom! U utorak, 14. rujna, u zagrebačkom će Vynil Baru s početkom u 18.00 h promovirati svoju najnoviju zbirku tekstova “A Book of Jobs”, a više o toj britanskoj kreativnoj legendi i njegovu djelu možete doznati iz priloženog intervjua Kristine Mavar!

 

Kristina Mavar je osoba koja će sebe prije opisati kao zanesenjakinju i zaljubljenicu u glazbu, nego novinarku ili kritičarku. Zadnjih nekoliko mjeseci na zagrebačkom web radiju 808 uređuje i vodi emisiju PSYCH’O’FUCK’ , koja, kako se iz samog naziva da isčitati, preferira ostvarenja koja krasi psihodelični predznak, iako smatra da je prefiks “psych” pomalo iskorišten i profaniran.

To što sebe ne smatra novinarkom možemo shvatiti kao znak samozatajnosti, no bitno je napomenuti da je Kristina već intervjuirala brojna štovana imena – spomenimo tek Christiana Blanda iz The Black Angels, Tonyja Malacaru iz Mystic Braves, bendove New Candys iz Italije, The Holy Spirit of Nothing iz Austrije, Cosmonauts (CA), Heaters (MI), Matta Adamsa iz The Blank tapes te Olivera Ackermanna iz A Place to Bury Strangers.

 

Zagreb, 08/06/2015 24:00

Will Carruthers je bio legendarni basist u tri najutjecajnija indie rock benda krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, Spacemen 3, Spiritualized te Spectrum. Svirao je i na turnejama sa The Brian Jonestown Massacre od 2008. do 2010. a zatim i sa islandskim art bendom Dead Skeletons. Povrh takve zavidne glazbene karijere , on je pjesnik i pisac, izrađivač knjiga i knjigoveža, ali i građevinski radnik. Radio je stvarno neobične poslove kroz godine sviranja sa različitim bendovima, da bi nekako spojio kraj s krajem jer nikada nije uspio živjeti od muzike i sviranja. Kako opstaju umjetnici raspeti između umjetničkih nastojanja i rada na kojekakvim poslićima radi suštog preživljavanja je općenito veliko društveno pitanje danas, naročito kad su u pitanju rock muzičari jer ih svega nekolicina uspjeva živjeti od toga što rade. Veliki biznis u muzičkoj tzv. ‘industriji’ stavlja nezavisne umjetnike u nezavidan položaj. Smatram da je Will napravio veliku stvar i po tom pitanju. Vlastitim je rukama napravio i uvezao knjigu kratkih priča o neobičnim poslovima koje je radio, uz poneku dogodovštinu s turneja. Knjiga je briljantno duhovita, prepuna pronicljivih zapažanja i zapravo je dokument jednog vremena i jedne velike nepravde jer ako samo na trenutak zamislimo naše živote bez muzike, svijet ne bi bio ni približno isti i vjerojatno se nitko više ne bi mogao sam boriti protiv depresije, jer nema bolje samopomoći od dobre muzike. I šta bi bilo sa našim sjećanjima? Naše bi uspomene bile sive bez muzike, bez one pjesme koja nas podsjeća na neku ljubav ili one pjesme koja nam svaki puta kad ju čujemo vraća miris onog predivnog ljetnog dana. U svijetu bez muzike ništa ne bi bilo isto. A vjerojatno bi još gori bio svijet u kojem bi bilo samo muzike iza koje stoje velike izdavačke kuće i veliki biznis.

Will u knjizi kaže da je od svoje muzičke karijere dobio tinitus, prijatelje i priče. Brojne prijatelje i pregršt priča. A još nije otkrio mjesto niti način gdje bi mogao kupiti niti prijatelje, niti priče, tako da ne žali ni za čim.

WillCarruthers-LillyCreightmore-1110008

Will Carruthers (photo: Lilly Creightmore)

 

Tina: Dobra večer, drago mi je da si moj gost u emisiji ‘psych’o’fuck’, dobrodošao!.

Will: Dobra večer Tina, hvala ti na pozivu.

Tina: Ti i ja smo prvo postali facebook prijatelji i onda smo se nakratko uspjeli sresti u Austinu na Levitation festivalu i to je bio jedan čudan susret, zar ne?

Will: To je bio jako čudan susret. Jedan od čudnijih koje sam ikada doživio. Nitko me nikad nije potapkao po ramenu i pitao da li znam gdje sam.

(Nakon uzaludnog pokušavanja da dogovorimo ovaj intervju jer smo konstantno bili online i offline u različito vrijeme, zadnji dan festivala sam se odlučila vratiti na mjesto gdje sam upoznala Joela Giona i neke druge glazbenike BJM-a, Tonya Malacaru iz grupe Mystic Braves da se raspitam o Willu, gdje bih ga mogla naći. Prišla sam gospodinu koji je sjedio, sa francuskom kapom, pognute glave, tako da nisam vidjela lice i pitala:” Oprostite, znate li možda kojim slučajem gdje je…” i u tome trenutku je dotični gospodin podignuo glavu i to je bio Will, i rekla sam smeteno ‘upravo sam te htjela pitati da li znaš gdje si’..uglavnom, smijeh, tipično za zadnji dan festivala kad više ne znaš tko ti glavu nosi).

Uglavnom, tada nismo napravili intervju iako smo se uspjeli sresti. Ovaj je bio zakazan i otkazan, pa ponovo zakazan tako da se iskreno nadam da je sada konačno došlo naše vrijeme.

Tina: Ti si u Reykjaviku otkad si se vratio iz Austina. Kakav je život pod svjetlima Sjevera? Kako su tvoji dragi prijatelji i što je toliko posebno i magično u Reykjaviku i Islandu?

Will: Pa, teško je reći što je toliko posebno oko nekog mjesta, nije li? Teško mi je za opisati magična i posebna mjesta, no pokušati ću. Što volim ovdje? Jednostavno sam završio ovdje sa prijateljima preko Brian Jonestown Massacra i Dead Skeletonsa. Imao sam probe sa Dead Skeletonsima, tri godine prije toga sam prvi put posjetio Island. Isto sam tako i upoznao puno svojih islandskih prijatelja dok sam živio u Berlinu. Nekako sam se odlično slagao sa tim ludim vikinzima. Ne plaše se lako, strah ih je jedino vjetra. Strašno je vjetrovito tu, pa ih razumijem. Osjećam se dobro živjeći ovdje. Voda je dobra, zrak je čist, umjetnička scena je živa i širi se, ima puno glazbenika, puno ljudi koji vole izrađivati stvari, i ovdje je krajolik prekrasan. Sve sami vulkani i to je ludo! A i gljive su dobre.

Tina: Iz daljine imam osjećaj da su ljudi veoma dragi.

Will: Smatram da su veoma izravni. Ukoliko im se sviđate, daju vam do znanja da je tako, ukoliko im se ne sviđate, isto tako će vam to natuknuti. Lijepo je znati takvo što. Volim svoje ovdašnje prijatelje.

Tina: Tvoji fanovi su uglavnom upoznati sa uzbudljivim vremenima koje si proveo u grupama Spacemen 3, Spiritualized i Spectrum, no primjetila sam da si napuštao bendove dok albumi nisu bili još završeni kako bi išao raditi na gradilište. Tvoja hvaljena nova knjiga “Knjiga Poslova” je u potpunosti izrađena rukama. To je zbirka od 21 autobiografske priče o vremenu koje si proveo sa raznim bendovima i istovremeno o duboko realnim situacijama kada si između turneja radio razne poslove. Reci mi malo, molim te, o pisanju i o grafikama koje se nalaze u knjizi, kao i općenito o tom neobičnom procesu vlastoručne izrade knjige.

Will: Knjige. Napravio sam ih sam jer sam teška osoba. Naime, ozlijedio sam nogu u jednoj nezgodi za vrijeme hrvanja sa bubnjarom Dead Skeletonsa na Islandu pa nisam mogao hodati. Istegnuo sam ligamente u koljenu te nisam mogao ići raditi na gradilište kao što sam to inače radio nakon što bih završio sa turnejom. Jer je jako teško bilo zarađivati za život kao glazbenik. Napravio bih album, odradio bi turneju, vratio se i pitao se kako da sada zaradim za život. Nikad nisam planirao imati karijeru, tako da sam radio puno privremenih poslova. Tako sam počeo raditi na gradilištima. Jer je fleksibilno. No poslije ove turneje sa Dead Skeletonsima nisam mogao ići raditi zbog koljena. Imao sam gotovu zbirku pjesama i pomislio sam kako bih mogao izraditi knjigu. S obzirom da imam iskustva u radu s rukama, to mi se činilo kao dobra ideja. Potražio sam upute na YouTube-u. I bilo je lakše je no što sam očekivao. Čak niti ne zahtjeva neke posebne alate. Napravio sam alate od starog IKEA namještaja. Za tiskanje sam koristio linoleum jer je najisplativiji. Trebaš samo dijetlo za rezbarenje. Napravio sam otiske od linoleuma, zaljepio ih zajedno i uživao u rađenju knjige. Lijepa je to tradicija i sada mogu napraviti knjige koje bi u suprotnom bile pre skupe da plaćam štampanje, uvez i sve. Trebao sam 100 knjiga i da sam ih naručio, ne bih ih mogao platiti. Osim svega, to što ih izrađujem sam mi pruža mogućnost da ih napravim onakve kakve ja želim.

Tina: Bila je jedna književna večer na kojoj si čitao iz ‘Knjige poslova’ u Berlinu točno prije Austina i još jedna u Reykjaviku nedavno. Kako je bilo?

Will: Bilo je dobro. Čudno mi je nastupati pred ljudima bez sviranja. Osjećam se kao da stojim gol pred ljudima i govorim im kako je to ribati wc školjke ili guliti jaja. Smješno je, to je način na koji sam izdržao kroz sve te poslove. Humorom. Ako se možete odmaknuti od situacije i nasmijati se apsurdu vlastite situacije onda čak postane i zabavno. Nadam se da su priče smješne. Meni su vraški smješne sada kada ih se sjetim.

Will Carruthers (photo: Lilly Creightmore)

Will Carruthers (photo: Lilly Creightmore)

Tina: Tvoj je stil života očito boemski, čak bi se usudila reći da živiš poput bitnika. Kako te je primio Berlin, gdje si proveo prošlih 7 godina?

Will: Otkad živim u Berlinu, bio sam omamljen sprejom, srce mi je bilo slomljeno, bio sam toliko pijan da sam obnevidio i vjerojatno sam ja kriv za većinu toga. Mislim da je Berlin sociopatski grad. Ono što vidiš u njemu nekako se odražava na tebi. To je barem moje mišljenje.

Tina: Družiš li se sa Antonom?

Will: Viđam ga, dobri smo prijatelji. Ponekad izađemo zajedno na večeru. Dosta sam povezan sa berlinskim umjetnicima. Poznati režiser Uli Schueppel je moj jako dobar prijatelj. On je napravio poznati film “Road To God Knows Where” o Nick Cavu i Bad Seedsima i njihovoj turneji po SAD-u 1986., a ove godine je prikazan na festivalima. Također mi je objavljena pjesma u knjizi Alise Resnik “One Another” za koju je ona dobila Europsku izdavačku nagradu za fotografiju.

Tina: Što misliš o ekonomskoj/egzistencijalnoj poziciji umjetnika u modernom svijetu, ravnoteži između umjetničkih nastojanja i napornog rada. Čak ako im karijera ide relativno glatko, rok muzičari često profućkaju svoju priliku.

Will: Mislim da moraš profućkati svoje prilike. Pa to je rock and roll, nije li? Ako pak kapitaliziraš na svojoj karijeri i razgovaraš sa računovođom svakih pet minuta, to baš i nije rock and roll, zar ne? Bilo bi lijepo imati vilu sa bazenom MOŽDA, ali meni tako dobro ide NE IMANJE stvari da bi bilo šteta potratiti svu tu praksu. Tko je sretniji, bogati ljudi ili siromašni? Bogataši završe u zatvorima koje su sagradili za siromašne. I onda grade druge zatvore kako odvojili siromašne od bogatih iz zatvora kojeg su sagradili za siromašne. Radili su istraživanja, u zemljama gdje nije velika razlika između siromašnih i bogatih i svi su sretniji. Znaš, kada nije grozno biti siromašan i kada bogati nisu super super super bogati. Tada su svi sretniji. Ja bih radije bio bogat. Samo da vidim kako je to. Bar na trenutak. Uvijek možeš nazad, zar ne?

Tina: Misliš li da bi moderno društvo trebalo nešto poduzeti u vezi toga? To je poznata priča koja se odvija stotinama godina? Nije li licemjerno da se grozimo što Van Gogh nije imao za jesti a istovremeno dopuštamo da umjetnici često žive na rubu egzistencije?

Will: Ne znam što bi trebali napraviti po tom pitanju. Mislim da bi umjetnici trebali biti tolerirani. Ako date nekom krov nad glavom i topli obrok, niste mu zagarantirali sreću ali definitivno se može izbjeći očaj. Možda kada bi se društvo samo pobrinulo za siromašne, samim tim bi se brinulo i o umjetnicima. Postoji ta rasprava o tome ako date ljudima smještaj i hranu da onda ljudi neće imate volje raditi. Ja osobno baš i ne vjerujem u to. Industrijske revolucije su sve seljake preselile u gradove kako bi mogli raditi u tvornicama. I sada nema posla u gradovima jer su sve tvornice preselili na daleki Istok ili gdjegod. I sada nema posla u gradu, a krive se siromašni. Znaš što me izluđuje? Ja sam graditelj, zar ne? Bez problema bih mogao izgraditi kuću; proveo sam pola svoga života gradeći kuće za druge ljude. I misliš da imam kuću!? Kada bih samo imao mali komadić zemlje, izgradio bih prekrasnu kuću! Bilo bi to pravo umjetničko djelo.

Tina: Napustio si školu sa 16 godina, zar ne? Zašto si to učinio?

Will: Kada sam imao 16 godina, zaposlio sam se u tvornici metala. U Birminghamu, živio sam iznad irskog puba.

Tina: Zašto si to napravio?

Will: Zato jer sam se dosađivao u školi. Nije mi bila više interesantna. Nisam više uživao u njoj.

Tina: Iako si napustio školovanje tako rano, ostavljaš dojam načitanog i obrazovanog đentlmena i vrlo si vješt s riječima, elokventan i duhovit. Pretpostavljam da si puno čitao?

Will: Ah, vrlo si ljubazna. Ne bih rekao da sam načitan, ali volim čitati. Zanima me učenje.

Tina: Uživam čitati tvoje Facebook postove. Već sam ti rekla da te špijuniram na fejsbuku…

Will: Svi špijuniraju sve. Svi su slavni. Kakav je osjećaj biti slavan? Za mene malo paranoičan. Razgovarao sam sa ljudima i pitam ih što žele; biti bogati i slavni? Te dvije stvari nisu cilj, zar ne? To su sredstva do cilja. Ako ne znate svoje odredište, zašto uopće krećete na put?

Tina: Tko su ti najdraži pjesnici?

Will: Jedan od mojih najdražih pjesnika je W. Blake zato jer mi je on zapravo bio inspiracija za ovakav podhvat jer je on bio tiskar po struci i ručno je izrađivao svoje knjige. I on je argument protiv onoga, ako nisi specijaliziran za to, nisi dobar u tome. Volim W. Blaka, volim i J. Clara. On je bio pjesnik iz Northamptonshira, iz Helpstona. Pisao je prekrasno o prirodi i o seljacima. Volim i Fernandoa Pessou, Sylviu Plath. Koga još volim? Imam knjige sa sobom, pa možemo vidjeti što čitam. Uspio sam zgrabiti prvo izdanje “Dnevnik lopova” od Jean Geneta u SAD-u. To mi je jedna od najdražih knjiga. Imam još i pjesme Pabla Nerude koje sam kupio na Islandu. Imam i “10 najboljih savjeta za putovanje po Islandu”. Imam “Velikog Gatsbyja” F. Scott Fitzgeralda. Vladimir Nabokov, Michael Lowry… Isto tako imam zbirku pjesama i slika koje sam dobio od jednog čovjeka u baru ovdje u Reykjaviku. Zove se Bjarni Bernhardur i strašno mi se sviđaju njegove pjesme.

Tina: Zanima me tvoja suradnja sa Brian Jonestown Massacrom i Dead Skeletonsima. Možeš li mi reći kako ste se vi svi upoznali?

Will: Upoznao sam Jona (Saemundur – Nonni Dead) preko Antona (Newcombea iz The Brian Jonestown Massacre). Antona sam upoznao preko Spacemen 3, pa je sve nekako povezano. Prvo sam upoznao Rickya (Miami iz The Brian Jonestown Massacre). Došao je u Rugby jako rano. U ranim 90-ima. I onda sam ga upoznao na turneji sa Spectrumom. Prvo u San Franciscu zatim je bio na turneji s nama 2000. godine. Tada je svirao gitaru u Spectrumu. Preko njega sam upoznao Antona. Čak prije MySpaca, kada nitko nije imao mobitele. Uz pomoć magije sinkroniciteta i moći glazbe da spoji ljude.

Tina: Što kažeš, da li postoji mogućnost da sa Dead Skeletonsima i možda čak sa The Brian Jonestown Massacre imaš neki zajednički projekt u budućnosti?

Will: Bilo je govora o split singlu. Ja sam se povukao iz glazbe na neki način. Zato jer su mi uši oštećene i prestar sam da sjedim u kombiju i jedem grickalice. Bio sam predugo u bendovima. Ne znam, volio bih reći ne, ali jednostavno ne mogu.

Tina: Što misliš o glazbi u današnje digitalno doba i uopće o glazbenom biznisu danas?

Will: Mislim da je možda danas i najbolje i najgore vrijeme za glazbenike. Zato jer je muzičarima teško živjeti od svog rada ali je s druge strane puno lakše plasirati muziku i puno je lakše do muzike doći. Eto, ja imam studio u ovom laptopu preko kojeg upravo razgovaram s tobom. Ako želiš raditi glazbu, lako je. Ako želiš zarađivati od glazbe, teško je. Kvaliteta glazbe ispašta jer se ne ulaže toliko energije u nju. Nitko ne ulaže niti novac niti vrijeme u muziku kao nekada. I zato mislim da je u nekom pogledu glazba propatila, ali mislim da je istovremeno i dobro vrijeme za biti glazbenik, jer kvragu, zašto ne?

Tina: Što misliš o internet radio formatu?

Will: Mislim da je to odlično! Ista stvar. Daje ljudima glas. Evo, ja sam izdao dva CD-a u potpunosti sam. Promovirao ih sam. Snimio sam, što je puno posla ali uspio sam. Baš kao s knjigama. Volim internet zbog toga. Zbog toga kako mi sada možemo razgovarati za radio emisiju. I pričamo o knjizi koju sam ja sam napravio i koju mogu prodati. To nisu veliki iznosi. Ali dovoljno za život. I ljudima je sada štošta moguće. Nekako je čudno. Eto, nisam zaradio novac od glazbene karijere. Ali ono što sam dobio su prijatelji iz cijelog svijeta. I nisam našao nigdje na ovom svijetu gdje se mogu kupiti dobri prijatelji. Uvijek se treba sjetiti takvih stvari. Poneka budeš plaćen na čudan način.

Tina: U vezi psihodelije, šta bi ti rekao?

Will: Psihodelija, što je to? Jako sam pažljiv sa psihodelijom. Čuvam ju za posebne prigode. Pobrinem se da sam na nekom lijepom mjestu sa svojim prijateljima i onda možda pustimo psihodeliju.

Tina: Jedno standardno pitanje, može li psych rock biti jednako moćan kao što je bio u 60-ima?

Will: Znaš što, zanimljivo da si to spomenula. Baš sam neki dan bio na jezeru, jezero Þingvallavatn. To je poprilično veliko jezero. Slušali smo Jimi Hendrixa. I moram reći da pod određenim okolnostima, kada su svjetla Sjevera na pravom mjestu na nebu, Jimi Hendrix i dalje zvuči jednako dobro kao i u 60-ima.

WillCarruthers-LillyCreightmore-0071

Will Carruthers (photo: Lilly Creightmore)

Tina: Grupe koje slušaš, cijeniš i poštuješ? Primjetila sam da nemaš baš nešto od psihodelije na fejsbuku.

Will: Volim soul glazbu. Volim staru glazbu, koju su stvarali mrtvih ljudi. Trenutno volim slušati Marc Bolana, ploču “Electric Warrior”. To je jedna poprilično psihodelična ploča. A što se tiče novijih psych sastava, volim The Lucid Dream, uživam u Föllakzoidu… Vidio sam ih na Psych Festu. Ne slušam puno nove glazbe. Pitam se koliko je zdravo da svi slušaju svačiju glazbu? Ne kažem da je loša ideja pogledati druge bendove, ali ako svi počnu zvučati isto onda je to dosadno. U Spacemenu 3 smo slušali vrlo mali broj bendova iz našeg vremena. Takav je bio Rugby, jer je bio mali grad i nisi mogao biti u svojoj garage rock sceni. Nije bilo dovoljna velika. Bio bi samo jedan od vas. Znaš kako je to u malim gradovima. Bio je po jedan goth, jedan rockabilly, i jedan panker. Po jedna osoba za svaku pojedinu od subkultura mladih. Ljudi su se više-manje slagali. Nije bio veliki grad iako je bilo više od jednog hipija. Ne slušam baš previše takve glazbe. Cijenim grupe koje to rade dobro i prepoznam kada je to dobro napravljeno. No idem li ja i slušam puno? Ne, ali to je možda zato što sam star. Prestao sam slušati novu glazbu. Ustvari, rijetko sam slušao novu glazbu, čak i kada sam bio mlad.

Tina: Imam jedno osobno pitanje, barem ja mislim da je osobno. Kada si u jednom intervjuu odgovorio na pitanje zašto si napustio Spiritualized i prestao se bavit glazbom općenito, odgovorio si, citiram, “ pogledao sam u budućnost i odlučio sam otići na dugu šetnju.” Na šetnju od nekoliko godina. A zatim, kad smo se sprijateljili na facebooku, jedan od tvojih prvih postova bio je o I Ching hexagramu. U tom trenutku sam se sjetila te tvoje rečenice iz navedenog intervjua i bilo mi je jasno da prakticiraš i proučavaš I Ching – Knjigu promjena. Da li sam bila u pravu?

Will: Samo sekundu. (Čuje se zveket kovanica). Što je bilo pitanje? Duboka tama guta Toplinu i Svjetlost. Superiorna Osoba pokazuje svoju briljantnost tako što je zaštićena pod velom među masama. Ostani dosljedan svome cilju unatoč vidljivim preprekama ispred. Namjerno ste ozlijeđeni. Udarac po udarac će samo eskalirati sukobe u ovom ratu. Apstiniraj od osvete. Pokaži svima koji gledaju da si iznad toga. Tugujući fazan ima ozlijeđeno lijevo krilo. Agent tame rani čovjeka u lijevo bedro. Čovjek i dalje pomaže drugima na sigurno uz pomoć snage svoga konja.’ Promjenjivai druga linija… Oh, volim ovaj dio. Nebo i Zemlja zagrljeni, rađaju Mir. Superiorna Osoba služi kao primalja, predstavljajući novorođeni dar ljudima. Mali odlazak, veliki pristup. Uspjeh. Dobra sreća.’ Naprosto ne može biti bolje od ovoga! Sve je skladno. Jedina stvar u vezi heksagrama “Mir” jest, da se i on, mora mijenjati. Tako da je to odgovor na tvoje pitanje. Da, uživam u I Chingu. smatram to veoma nježnim proroačnstvom. Ne koristim ga često. Ali ponekad kad imam poteškoće pomaže mi da bolje razumijem sebe, te da nađem miroljubiva rješenja za probleme koje imam u životu.

 

11/09/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,