Wesleyeva teorija

– – .

Mali breakdown finala od prošlog petka, odnosno najboljih 5 hip hop projekata koji su izašli u 2015.

I treću godinu za redom završavamo sada već tradicionalnim odbrojavanjem najboljih 10 albuma godine. I kako tradicija nalaže ni jedan album nismo htjeli ostaviti zanemaren pa je sve skupa završilo podijeljeno na više dijelova, nećemo lagati na to su utjecale i neke novogodišnje “obaveze”. Pa evo i u pisanom obliku mali breakdown finala od prošlog petka, odnosno najboljih 5 hip hop projekata koji su izašli u 2015.

5. Vince Staples – Summertime ‘06

Za nekoga tko je svoje prve hip hop korake odradio u sjeni u to vrijeme veoma popularnog Odd Futurea, polako gradeći hype, Vince Staples definitivno nije razočarao. Gradio je nekakav buzz mixtapeovima koje je redovito izdavao svake godine i sa svakim se sve više i više udaljavao, zvukom a i ponašanjem, od kampa iz kojeg je izašao. 2014 potpisuje za Def Jam i nedugo nakon toga izdaje “Hell Can Wait EP” koji definitivno potvrđuje da je riječ o jako talentiranom mladom reperu koji definitivno ima svoj glas i tehnikom se odvaja od tog nekog ostatka underground repera tog vremena. Na leđima tog EP-a očekivanja za “Summertime ‘06” su bila velika, kao njegov debitantski album i to za Def Jam koji je ponovno stao na noge vođen vizijom No I.D.-a (koji je osobno sudjelovao u produkciji velikog dijela ovog albuma). Album je izdan kao dvostruku album, s 20 pjesama što se na prvu ruku možda čini previše ali u kontekstu dva albuma od kojih svaki ima po 10 stvari nije strašno, takav format ga čini lakše “probavljivim”. Sve karakteristike koje su Vinca odvojile od konkurencije na početku karijeru su prisutne i na albumu, naravno dorađenije i tehnički vrhunski izvedene, što se uostalom i očekivalo. Vince pokazuje da je “no bullshit” tip repera, rime jasne i bez nekakvih preseravanja ali istovremeno maštovite i kreativne. Tehnički je jako precizan i čvrst, ne zalazi u neke eksperimentalne zvukove s pjevanjem kao što je danas trend nego radi ono što zna najbolje i to radi odlično. Produkcija, po meni jedna od najjačih karakteristika albuma, je fenomenalno odrađena. Zvuk tematski prati ono o čemu Vince repa i to jedno s drugim zvuči savršeno. Kao što se i moglo pretpostaviti glavna tema albuma je život u Long Beachu, zloglasnom dijelu Los Angelesa iz kojeg Vince potječe. Za razliku od ostalih repera koji repaju o svojim kvartovima Vince se postavlja iznimno objektivno u tu sredinu te stvari prepričava jednostavno i realno. Ne razbacuje se pridjevima, ne govori tko je loš, a tko dobar, ne bavi se moralnošću nekih stvari u kojima je prisiljen sudjelovati nego jednostavno prenosi ono što vidi oko sebe. Točno onako kako to on vidi. I time postiže efekt surovosti i realnosti, skoro kao da gledate jedan od onih dokumentaraca o životinjama. Otvara vam prozor u neku drugu stvarnost i kada shvatite što se tamo stvarno događa to ne može ne ostaviti jak dojam na vas.

4. Apollo Brown – Grandeur

Mislim da je ovo prvi put od kako radim ove top liste da imam dva producenta u top 5 albuma. Apollo Brown, producent iz Detroita poznat po svom prepoznatljivom old school sample-heavy zvuku, nas je napokon iznenadio svojim samostalnim albumom. Kako to inače bude kada producenti izdaju albume svaka pjesma je puna raznih featurea koji nisu nužno tematski povezani (zapravo često nisu nikako povezani) pa nakon svih ovih koncept albuma (npr. “Summertime ‘06” ili “B4.Da.$$”) koji su izašli ove godine to može zvučati malo nedorađeno, ili nekome možda kao dašak svježeg zraka. U principu ja takvim projektima pristupam drugačije i prvenstveno gledam zvuk albuma jer je to zapravo jedini element u kojem je autor mogao od početka do kraja napraviti nešto konkretno, i naravno pojedinačno svakog repera koji gostuje na albumu. Ljubiteljima Apollovih ranijih projekata ovaj album zapravo neće biti ništa novo, isti taj zvuk zbog kojega ga volimo je još tu i usudio bih se reći dorađeniji nego prije. Od repera tu se može naći sve i svašta ali ni jedan reper koji se pojavljuje na ovom albumu ne ostavlja dojam da je tu zalutao ili da je svoj dio odradio bez uloženog truda, uostalom producent Apollovog kalibra to ne bi ni dozvolio. Svi, pa čak i veterani hip hopa kojih ima na ovom albumu, su odradili svoje vrsove na rubu svojih mogućnosti što je definitivno veliki plus. Neka od imena koja se pojavljuju su Oddisee, M.O.P., Chino XL, Evidence, Vinnie Paz, Your Old Droog, Freddie Gibbs i naravno pokojni Sean Price. Nema neke velike filozofije oko ovog albuma, ljubiteljima prijašnjih radova Apollo Browna ga definitivno preporučujem, možda je riječ o njegovom najzrelijem i najkonkretnijem albumu, a onima koji nisu upoznati s njim bih ga isto preporučio jer ako čitate ovaj tekst i došli ste sve do ovdje pretpostavljam da vas zanima takav hip hop i nema nikakvog razloga da vam se ne svidi.

3. The Alchemist – Israeli Salad

Još jedan veliki producent se ugurao na top 5 listu ove godine. Riječ je naravno o velikom Alchemistu koji nas je svih ove godine iznenadio svojim kratkim instrumental albumom “Israeli Salad”. Rijetko uopće slušam instrumental albume ali na ovog sam naletio gubeći vrijeme na Facebooku na stranici čiji muzički izbor poštujem pa sam ga odlučio poslušati, a i činjenica da Alchemist ima album za kojega do tog momenta nisam ni znao da postoji me zaintrigirala. Alchemist je jedan od onih producenata koji se dugotrajnim i kvalitetnim radom pretvorio u neku vrstu brenda kvalitetnog ali i drugačijeg hip hopa. Svi umjetnici iz tog nekakvog njegovog uskog kruga ljudi s kojima surađuje su jako talentirani ali najbitnije od svega svi imaju nekakav polu old-school polu moderan zvuk koji karakterističan za Alchemista. Pa bili to neki od trenutno velikih imena tipa Action Bronson ili Schoolboy Q ili netko od manje poznatih repera, ako je Alchemistovo ime tu negdje s pravom možete očekivati malo vrhunske muzike. “Israeli Salad” nije nikakva iznimka, naprotiv definitivno potvrđuje tu teoriju i samo dokazuje nenormalnu količinu talenta i vještine koji Alchemist ima. Malo je teško riječima opisati album s obzirom na to da na njemu nema ni jedne jedine rime. Ima 20 pjesama na albumu koji sve skupa traje otprilike 35 minuta, ali dok ga slušate to se uopće ne primjećuje jer se svaka pjesma stapa sa sljedećom pa zapravo imate dojam da slušate nekakav jam session. Koncept albuma je prilično jasan. Inspiriran brojnim putovanjima u Izrael i motiviran ogromnom kolekcijom ploča izraelskog funka, soula i jazza koju je uspio prikupiti odlučio je napraviti instrumental album semplirajući isključivo te ploče. Rezultat je taj prepoznatljiv Alchemistov sample-based hip hop zvuk ali je cijelo vrijeme prisutna nota te neke (nama) neobične muzike koju je koristio radeći ovaj album. I to se pokazalo kao odlična kombinacija.

2. Action Bronson – Mr. Wonderful

Ako ste slušatelj emisije činjenica da je Action Bronson ovako visoko na top ljestvici vas ne bi trebala iznenaditi. Još od samog početka emisije ga ja i Ante redovito puštamo. Lani nije izdao niša, a preklani je njegov mixtape “Blue Chips 2” bio na trećem mjestu iste ove ljestvice. “Mr. Wonderful”, iako to teoretski nije točno, je Bronsonov prvi “pravi” album izdan za neku ozbiljniju izdavačku kuću. Album je najavljen nizom nevjerojatnih mixtapeova koji su ga stavili u kontekst s najjačim aktualnim reperima. Na svakom mixtapeu je radio s isključivo jednim producentom iz pažljivo odabrane grupe producenata koji su taj Action Bronson zvuk oblikovali u ono što je danas. Za svoj prvi ozbiljni album je odlučio odbaciti tu formulu pa je uzeo po par stvari od svakoga da bi napravio nekakav reprezentativan kolaž svih svojih dotadašnjih projekata. Pa se tako s produkcijske strane na albumu pojavljuju imena kao Alchemist, Statik Selektah, 40, Oh No, Party Supplies i Mark Ronson. Sve ono što je krasilo njihove pojedinačne projekte s Bronsonom je još uvijek tu, soulful i laid-back beatovi preko kojih Bronson repa svoje standardne nebulozno duhovite rime kao i odavanje počasti raznim žanrovima na koje jako rijetko nailazimo u hip hop poput psihodeličnog rocka. Ni ovaj put se nije razbacivao gostovanjima na albumu pa tako imamo Chance the Rappera s jednim od najzločestijih tekstova ikad, Bronsonovog rođaka i twitter legendu Big Body Bes-a i newyorškog repera koji je u jednu ruku zaslužan za Bronsonovu karijeru Mayhem Laurena. Sve što ste voljeli kod Bronsolinija je na ovom albumu, reference na zaboravljene sportaše osamdesetih, food porn repanje o kulinarskim pustolovinama u kojima se zatiče svakodnevno, shit talkanje, priče o albanskoj rodbini i naravno hvalisanje količinom preparate marihuane koju na dnevnoj bazi konzumira. Moj najveći strah prije izlaska ovog albuma je bio da će ga izdavačka kuća isforsirati u nešto što on nije jer je način na koji on vidi muziku dosta nekonvencionalan ali to je otklonjeno već na prvoj stvari albuma gdje se Bronson pojavljuje s nekim odvratnim off key pjevanjem, pjesma se dva puta praktički raspadne i čujemo Bronsona kako psuje iznerviran svojim vokalnim nesposobnostima, onda naravno počinje repanje i sjetite se zašto vam je Bronson jedan od trenutno najdražih ljudi. Ukratko ako ste poslušali bilo koji od njegovih brojnih mixtapeova i pomislili da je dobar nema razloga da ne poslušate ovaj album.

1. Kendrick Lamar – To Pimp A Butterfly

Slično kao i s prošlim albumom ako ste nas slušali prošle godine ovo vam ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje, čak ako imalo pratite hip hop ili glazbu uopće ovo vam ne bi trebalo predstavljati nekakvo iznenađenje. Puno toga se očekivalo od Kendricka nakon njegovog prošlog albuma “Good Kid Maad City”, a vjerojatno se najviše očekivalo da neće ispuniti očekivanja. Sam si je visoko podigao ljestvicu i netko kome od prvih značajnijih koraka u karijeri tepaju da je “spasitelj” i da će vratiti smisao i društvenu relevantnost u hip hop nije lako izdati skoro ništa, a pogotovo follow up album nakon univerzalno priznatog i obožavanog “Good Kid Maad Citya”. Ali evo nas na početku 2016. i “To Pimp A Butterfly” je na vrhu svih lista imalo priznatih blogova, stranica, časopisa i sl. Sat i dvadeset minuta velikih kompleksnih ideja, jedan od najambicioznijih projekata u povijesti hip hopa i neprocjenjiv dodatak u hip hop nasljeđe. Album koji je isprovocirao bezbroj članaka, kolumni, recenzija i natjerao na razmišljanje brojne kritičare do te mjere da čak i danas, 8 mjeseci nakon njegovog izlaska, izaziva razna mišljenja i reakcije. Mislim da nije pravedno da ovdje u okvirima top ljestvice preduboko ulazim u analizu albuma jer ću nešto zasigurno izostaviti ali od prvih nota albuma i sempla stvari “Every Nigger is a Star” Borisa Gardinera pa do kraja albuma i otkrivanja njegovog razgovora s pokojnim Tupacom Shakurom Kendrick se dotiče toliko relevantnih i socijalno bitnih tema da je pokušaj analize albuma gotovo jednako ambiciozan kao i sam album. S produkcijske strane album je sve samo ne normalan. U produkciji su sudjelovali sad već standardni Sounwave pa Flying Lotus, Boi 1-Da, Thundercat, LoveDragon, The Antydote i još poneki nepoznati poroducent. Produkcija crpi inspiraciju iz brojnih žanrova od Isley braće pa do modernog južnjačkog hip hopa, zapravo se može reći da je Kendrick uspio uhvatiti sve zvukove hip hopa u jedan album. Jedna tema koja se proteže baš kroz čitav album je naravno pitanje Afro-Amerikanaca u Americi, gdje se Kendrick osvrće na trenutno po njemu gorući problem u Americi i to ne radi u onom klasičnom “udžbenik iz sociologije” stilu nego se surovim i realnim tekstovima baš obrušava na sve probleme i na kraju čak i na sebe i ostale crnce pozivajući ih da poduzmu nešto. Polagano otkrivanje jedne od poruka albuma kroz kratke clipove na kraju svake pjesme je jedan od tih kreativnih detalja koje ne vidimo često u hip hopu i jako je zanimljiv efekt koji postiže time. Sa svakom odslušanom pjesmom te kratke porukice nam počinju imati sve više i više smisla i na neki način po malo gradi napetost da bi na kraju albuma to kulminiralo dijalogom između Kendricka i Tupaca koji je sastavljen od zaboravljene snimke Tupacovog intervjua s početka devedesetih u kojem on jezivo točno opisuje stanje u današnjoj Americi. Ako i ne volite hip hop, ako ste slučajno naletjeli na ovaj tekst i bar malo držite do vlastite glazbene kulture svakako bi trebali poslušati “To Pimp A Butterfly” samo zbog već sada neospornog utjecaja kojeg ima na glazbu općenito i zbog njegovog sociološkog značaja.

15/01/2016

autor: petar

Tags: , , , , , , , , , , , ,