Uzdizanje tame: Mercury Rev, 13.11., Lauba

Osobno ću i dalje odlaziti na koncerte, dokle god budem mogao, i u Parizu i u Londonu i gdje god da se zateknem, a ako moram umrijeti u nekom terorističkom napadu, onda bih volio da to bude na nekom koncertu, a ne kod kuće, ili u podzemnoj željeznici. Ali dok je ovakvih pozitivnih koncerata, kakav je bio ovaj Mercury Reva, na kojem je od prve do zadnje pjesme vladala atmosfera dobrote, mekoće i ljubavi, nikakav terorizam mi ne može ugođaj pokvarit.

 

Toga sam dana u Zagrebu bio na poprilično događaja, a kruna je bio koncert Mercury Reva u Laubi. Ono što se u međuvremenu događalo u Parizu nije ostavilo odmah traga, no i o tome na kraju teksta.

Naravno, kad dođem u Zg, obavezno obiđem prodavaonice ploča, nažalost, cijene u većini nisu u skladu s kupovnom moći naših ljudi, a ne bi ih se posramio ni London ili Bruxelles (premda ćete tamo rijetko naći neočuvane ploče u prodaji).

Naravno, bio sam i na Interliberu, no ove godine, za razliku od prošle, nisam se baš razbacivao novcima, a da iskreno kažem, nisam imao baš ni zašto. Ponuda knjiga bila je čak i manja nego lani, ono što sam lani našao na sniženju mogao sam naći i ove godine (skoro sve), tako da sam ostao na par novih stripova Fibre (iz serijala Opskurni gradovi) i na dva autorska broja Siriusa B u kojemu imam kolumnu. A i da budem iskren, nije mi se dalo tegliti teret jer sam odmah poslije Interlibera požurio u Arenu na sajam hrane i vina. I tamo, naravno, nisam kupovao vino (jer, pogađate, niti imam više mjesta u kući, a niti ga nisam mogao nositi na koncert), osim što sam ponešto probao (ako vam padne pod ruku, kušajte Rozićev plavac Mili, polusuhi, , Libertas plavac iz Putnikovića, dobitnika Sabatine ove godine, te Radovićev Aurelius i Dingač). Kupio sam nešto sira, i to je uglavnom to. Onda sam poslao kvragu Cameo taxi, i s drugom firmom otišao u Laubu, još malo pod dojmom vina, od kojih je najslabije imalo 14,5% alkohola, dok je najjače imalo i preko 17%.

905664_525234097661028_4666935092698141862_o

Mercury Rev, Lauba, 13/11/2015 (foto: SuperUho – Tomislav Sporiš)

U Laubu sam stigao taman na nastup američke kantautorice Nicole Atkins, čiji zadnji album nije loš, no nekako je preproduciran, a uživo, sama s gitarom zvuči puno zanimljivije. Kratki nastup bio je kombinacija starijih i novijih stvari, no publike pred binom nije bilo baš u zavidnom broju. Samozatajna Nicole ipak je uspjela natjerati dio nazočnih na singalong s novom stvari I don’t know what county is, but I know what country was. Odjevena poput svećenice Mjeseca zvučala je u određenim trenucima poput Paule Fraser iz nikad prežaljenih Tarnation, što sam joj poslije koncerta u kratkom razgovoru i rekao, premda nikad nije čula za band, no kad sam rekao da uživo izgleda i zvuči kao southern gothic, rekla je da joj je to i bio cilj. Nicole ima iza sebe tri albuma i niz EP-a, no ovako, sama s gitarom, zvuči zanimljivije nego na ijednom od njih.

Bilo je svojedobno rasprava je li Lauba baš dobro mjesto za koncerte, ali nakon odgledana dva, Marka Lanegana u veljači i Mercury Reva, mogu samo reći da je prostor idealan za srednje velike koncerte do 1500 posjetitelja. I zvučno, i ugođajem, i veličinom, prostranošću i prozračnošću.

Mercury Rev slušam od prvog albuma, Yerself is Steam. Chasing a Bee bila mi je jedna od najdražih stvari početkom devedesetih, s psihodeličnom lijenom atmosferom, flautom i najbučnijim gitarama ikad u jednoj rock pjesmi. Naravno, i Bakerov duboki, napušeni glas pridonosio je čaroliji. Nakon izvrsnog drugog albuma, Boces, Baker je otišao, a grupa se na sljedećem albumu See You on the Other Side tražila. Jedan od gitarista, Jonathan Donahue, prihvatio se mikrofona, što je na sljedećem albumu, vjerojatno jednom od najboljih albuma desetljeća, Deserter’s Songs, donijelo potpuni glazbeni i ugođajni zaokret. Blago psihodelična americana, zapakirana u dream pop, putovanje kroz povijest glazbe, vrsno odsvirana i producirana, bila je putokaz i drugim bandovima sličnog usmjerenja, ponajprije Flaming Lipsima i Grandaddyju, koji su vrlo brzo nakon Reva snimili svoja remek djela, The Soft Bulletin i The Sophtware Slump. Deserter’s Song bio je na mnogim listama najboljih ostvarenja godine, pa i desetljeća, no bio je to i zdanji pravi komercijalni uspjeh banda (zapravo i jedini). Ako samo pogledate veličinu članka o Revu na Wikipediji i usporedite ga s Lipsima ili Grandaddyjem, vidjet ćete da je Mercury Rev ostao kult bend s jednim značajnim albumom.

No, meni osobno, Mercury Rev su oduvijek bili najbolji bend tog psihodeličnog americana/dream pop žanra i stvarno sam se obradovao novom albumu The Light in You, koji je kvalitativni povratak na album nasljednik Deserter’s Song, All is Dream.

Koncert su započeli s Queen of Swans i odmah dali do znanja što možemo očekivati. Zvuk sa zadnjeg albuma, vrhunsku svirku i začuđujuće siguran Jonathanov visoki vokal (ni jednom mu glas nije pukao).

Povremeno se klavijaturist pretvarao u flautista, te atmosferu još više približavao nekoj sanjivoj psihodeličnoj dolini. Cijeli je koncert, premda sastavljen od pojedinačnih pjesama , imao tu neku idilično sjetnu notu, posebice pjesme Autumn is in the Air (meni najdraža s novog albuma), te stare Endlessly i Holes s Deserter’s Song. U Frittering imali smo napokon i duel gitara, te nešto žešći zvuk.

Prvi dio koncerta završili su s Opus 40, a tada je uslijedio bis. Dvije odsvirane stvari bile su naravno, Goddess on a Hiway i na kraju The Dark is Rising koje je obje publika otpjevala s bendom. The Dark is Rising posebice je ledila krv u žilama, jer je dio publike tada saznao i za zbivanja u pariškom Bataclanu.

12095131_525234080994363_6552661273305873925_o

Mercury Rev, Lauba, 13/11/2015 (foto: SuperUho – Tomislav Sporiš)

Sve u svemu bio je to izvrstan nastup benda koji se napokon vratio. Vratio se albumom koji je kombinacija dream popa i blue eyed soula (kako kaže i stih iz pjesme Are You Ready), mali korak naprijed za Mercury Rev, ali i veliki za ljubitelje grupe koja ima još puno toga za reći.

A pravu dimenziju onoga što se događalo u Parizu saznali smo tek nekoliko sati kasnije. Samo ću reći, za razliku od nekih drugih zlogukih proroka, da taj događaj neće ubiti glazbu. Osobno ću i dalje odlaziti na koncerte, dokle god budem mogao, i u Parizu i u Londonu i gdje god da se zateknem, a ako moram umrijeti u nekom terorističkom napadu, onda bih volio da to bude na nekom koncertu, a ne kod kuće, ili u podzemnoj željeznici.

Ali dok je ovakvih pozitivnih koncerata, kakav je bio ovaj Mercury Reva, na kojem je od prve do zadnje pjesme vladala atmosfera dobrote, mekoće i ljubavi, nikakav terorizam mi ne može ugođaj pokvarit.

Zdeslav Benzon

17/11/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , ,