KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

UNITED SOUNDS OF JOY / United Sounds of Joy (2016.)

Ovaj album zbunjuje i to ne toliko u melodijskom smislu koliko u izvedbenom i aranžerskom pristupu. Nepobitno je da je obnovljena suradnja Sheehyja i Valda prizvala nikad posve upokojenu sablast Dream City Film Cluba, mada sveukupni doživljaj više i nije toliko temeljen na onom neizbježnom gitarskom štihu. Naprotiv, ovim uratkom dominira sintetički zuvk klavijatura, a ono što mu daje dodatnu notu kataklizmiče neizbježnosti s jedne, te halucinatorne snovidnosti s druge strane jest strogo restriktirani ritam koji se javlja u povremenim naletima, ne kao nositelj čitave konstrukcije već više kao dobro došao priloženi efekt. Spomenemo li još jednom pridjev ‘apokaliptičko’, te neumitnu distopiju koju Sheehy i Vald zdušno naglašavaju na službenom web sjedištu projekta, ukupni se dojam lagano zaokružuje.

 

Sredinom devedesetih su Michael J. Sheehy i Alex Vald utemeljili sastav Dream City Film Club, jedno od onih imena koje je zbog nemogućnosti uklapanja u tadašnje aktualne trendove ostalo na samim marginama, degradirao i zapostavljeno unatoč neupitnoj kvaliteti. Nakon dva izvrsna, no jednako tako previđena albuma, sastav se 1999. raspušta, a Michael J. Sheehy započinje plodnu samostalnu karijeru.

Praznine među vlastitm albumima (koji su balansirali između britanskog folka, americane, nickdrakeovskog naslijeđa i cabaretskog zvuka) Sheehy je prekidao povremenim ‘bendovskim’ projektima kao što su rockerski Saint Silas Intercession, te bluesom obojeni Miracoulus Mule. Ipak, malo tko je očekivao da će Sheehy obnoviti suradnju s nekim od članova izvorne postave Dream City Film Cluba, a posebice ne da će se vratiti u eksperimentalne, oniričke vode u kojima je plivao njegov prvi sastav.

United-Sounds-of-Joy Alex Vald & Michael J. Sheehy

No, nikad ne reci nikad, jer upravo se to i dogodilo: Sheehy i Vald su iznova udružili snage pod nazivom United Sounds of Joy, snimivši tako izvrstan nastupni album, objavljen 26. veljače 2016. (jednu od skladbi, The Sun That Hides a Darker Star ste već mogli preslušati prije nekoliko mjeseci u okviru KLFM-ovog Powerplayja).

Uistinu, ovaj album zbunjuje i to ne toliko u melodijskom smislu koliko u izvedbenom i aranžerskom pristupu. Nepobitno je da je obnovljena suradnja Sheehyja i Valda prizvala nikad posve upokojenu sablast Dream City Film Cluba, mada sveukupni doživljaj više i nije toliko temeljen na onom neizbježnom gitarskom štihu. Naprotiv, ovim uratkom dominira sintetički zuvk klavijatura, a ono što mu daje dodatnu notu kataklizmiče neizbježnosti s jedne, te halucinatorne snovidnosti s druge strane jest strogo restriktirani ritam koji se javlja u povremenim naletima, ne kao nositelj čitave konstrukcije već više kao dobro došao priloženi efekt.

Kritičari su već krenuli u donekle ispraznu borbu čiji bi ishod trebao biti svrstavanje United Sounds of Joy rame uz rame s nekim postojećim imenima. Uz dužno poštovanje prema u tom kontekstu spominjanom Airu ili Goldfrappu, istina je da je ovo djelo mnogo dublje uronjeno u pomalo zaboravljene psihodelične vode. Zvuk u određenoj mjeri prelazi granice koje postavljaju pop kanoni, ali znajući s kim imate posla, nije nimalo neočekivano. Spomenemo li još jednom pridjev ‘apokaliptičko’, te neumitnu distopiju koju Sheehy i Vald zdušno naglašavaju na službenom web sjedištu projekta, ukupni se dojam lagano zaokružuje.

Ništa neobično; živimo u vremenima kakva već jesu. Dvadesetiprvo stoljeće je duboko iznevjerilo očekivanja, ratovi haraju planetom, međuljudski su odnosi na najnižoj razini valjda još od starozavjetnih epoha, a mogućnost iznenadne smrti vreba iz prtljažnika parkiranih automobila, pokreta slučajnih prolaznika, pa čak i iz naših osobnih promišljanja i brzopletih poteza. Hoćemo li se idućeg jutra probuditi ako već ne zdravi, onda barem živi?

looking_for_joyTakve se dvojbe naziru već u uvodnoj skadbi Seams of Sorrow, isprepletanjem zamalo pastoralnih vokalnih dionica i prijeteće, konfuzne glazbene pozadine. Slijedi poznata nam The Sun That Hides a Darker Star, svojevrsni intermezzo koji priprema teren za terminalni sukob s esencijom sadašnjosti, pjesmama Dust Veil i Wounded Moon. Čak i ako se ova prva može sagledati u Dream City Film Club naslijeđu odjevenom u suvremenije i eksperimentalnije ruho, potonja ruši sve granice koje ste (ukoliko ste upoznati sa Sheehyjevim opusom) postavili u svojoj glavi. Pojedinci u ovom slučaju prizivaju spektralne vizije prije tridesetak godina ugašenog BBC-jevog Radiophonic Workshopa što i nije toliko suludo, iako treba imati na umu da je naslijeđe te institucije dobrano sažvakano kroz desetljeća i desetljeća britanske eksperimentalne glazbe. Pobogu, spomenite recimo Coil, tek zbog malo promjene!

I Hear Her Call My Name — United Sounds of Joy from United Sounds of Joy on Vimeo.

Odmak prema kraju albuma nam servira još jedan potencijalni hit, She Sets the Stars in the Motion (mada taj sadrži manje prihvatljivosti od The Sun That Hides…), a sličan se, fanovima Sheehyjevog predživota već proživljeni ambijent predočuje i kroz naredne dvije skladbe, I Hear Her Calling My Name i Queen of Seven Dials (za neupućene, Seven Dials je sedmostruko križanje u pješačkoj zoni londonskog Covent Gardena). Štoviše, ova potonja djeluje kao zaboravljeni draguljčić s jednog od njegovih samostalnih albuma… možda sa Ill Gotten Gains ili The Ghost on the Motorway? To morate sami dokučiti. Čeka va ionako spektakulatna završnica, devetominutna Free to Fall ( da, njezin ste 3/4 nenametljivi ritam već upili tijekom slušanja jedne od prethodnih skladbi). Kažemo li da je ta pjesma esencija ovog malog remek-djela, nismo daleko od istine.

Dakle, jedan apriori, jedan po suštini ako ne noćni onda bar nokturalno atmosferični album vam se servira u najblještavijem dnevnom terminu. Ali ne dajte da vas zbuni sunčeva svjetlost koja će ionako zamrijeti kroz nekoliko sati. Spustite rolete, sklopite škure, natočite si čašu vina i uživajte u ovom čudnovatom ostvarenju. Možda i nije vaš cup of tea.

Ali definitivno, nešto ćete ovako specifično (pa i originalno) teško čuti u godinama koje slijede!

 

Like Joe Meek and Goldfrapp entangled in some ancient machinery.

The Human League gone crooning on the moon.

If David Lynch directed a spaghetti western.

Lounge music for a dystopian future.

 

USoJ_packshot_large

United Sounds of Joy: s/t (Bronzerat Records, 2016.)

01 Seams Of Sorrow   04:15
02 The Sun That Hides A Darker Star   03:58
03 Dust Veil   05:01
04 Wounded Moon   06:34
05 She Sets The Stars In Motion   03:18
06 I Hear Her Call My Name   04:16
07 Queen Of Seven Dials   03:53
08 Free To Fall   09:09

 

Vjeran Stojanac

Facebook
Twitter
YouTube
Vimeo
Soundcloud

info@unitedsoundsofjoy.co.uk

 

autor: Vjeran Stojanac, 15/03/2016

, , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

RYAN ADAMS / Prisoner

15:00–16:00 Srijeda 1.3.2017.

Biti silno talentiran u isto je vrijeme blagoslov, ali i prokletstvo. Dobro to zna Ryan Adams.

BRIAN WILSON / No Pier Pressure (2015.)

27/04/2015.

“No Pier Pressure” je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju ovo ostvarenje zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom. Jednu vam takvu mogućnost nudi i aktualno izdanje KLFM-ovog albuma tjedna!

Black Grape / Pop Voodoo

23/08/2017.

. . . ništa nije kakvim se čini, nastavljamo gdje smo stali . . .

SINKANE / Mean Love (DFA 2014.)

08/09/2014.

Secirati stvar po stvar sa “Mean Love” nema potrebe. Opisivati produkcijske vještine slovima još manje.
Najjasnije bi tebalo biti nakon slušanja. To da je “Mean Love” “What’s Going On” dvijetisućeidesetih.

Tjedna rotacija

Arhiva

KNXWLEDGE / 1988

STEREOLAB / Cobra and Phases Group Play Voltage in the Milky Night (1999)

DIRTY PROJECTORS / Overlord

Lixon – Disco House Karantena

BILL WITHERS / Live at Carnegie Hall

Mayales – svima želim Raj za sve (Aquarius records 1999.)