Trideset godina bez The Smithsa

20:00–22:20 – 5.8.2017.

Ovog se tjedna navršava 30 godina od razlaza vjerojatno najvećeg nezavisnog sastava i jednog od najutjecajnijih imena u glazbenom svijetu, The Smithsa. KLFM se pridružuje obilježavanju obljetnice!

Ovog se tjedna navršava trideset godina od razlaza vjerojatno najvećeg nezavisnog sastava kao i jednog od najutjecajnijih imena u svijetu popularne glazbe XX stoljeća, The Smithsa. Da slavljenički ugođaj bude potpuniji, dan prije emitiranja ove emisije u svjetskim kinematografima počinje prikazivanje filma England is mine, svojevrsnog životopisa Stevena Patricka Morrisseyja od najranijeg djetinjstva pa do početka zvjezdanih dana matičnog mu sastava.

U redu, naklapanja oko toga jesu li The Smiths usitinu lucidan sastav, skupina kreativaca okupljenih u duhu vremena ili možda po Duhu svetom, zadnji izdanak otočke superiornosti pred konačni pad vizije; pad uvjetovan socijalnom politikom gospodje Thatcher i bespotrebnom borbom za Falklande,  ili sa druge strane samo slučajni uspjeh potaknut interesom medija i masa za manchestersku glazbenu scenu početkom osamdesetih neka ostane za zabavu glazbenim kritičarima te povijesničarima umjetnosti i medija.

Ono što je stvarno bitno jest da su momci iz Manchestera zacrtali vlastitu misiju te je u cjelosti ispunili. Pošli su od nekoliko jednostavnih pretpostavki, uzevši u svojem alkemijskom laboratoriju uzorke gitarske glazbe šezdesezih, kako otočke tako i američke (Kinks, Velvet Underground, Renegades, Beatles, Byrds etc), i uz dodatak postpunk senzibiliteta izveli konkluziju koja je bacila prvo svjetlo na gitarski pop zvuk osamdesetih – štoviše, bilo bi pošteno priznati kako su upravo Smithsi tvorci tog trenda. U svakom slučaju, ne treba zaboraviti da je istovremeno na zapadnoj obali Sjedinjenih Država bio aktivan sličan pravac (ili barem postavljen na bliskim premisama) koji je spajao garažni zvuk sa psihodeličnim i folk nasljeđem šezdesetih, tzv. Paisley Underground (Dream Syndicate, Green on Red, Rain Parade, Thin White Rope), no u Velikoj Britaniji koja je tada proživljavala New Romantic revoluciju i synth-pop maniju nije bilo nekih prevelikih interesa za revitaliziranje nasljeđa ostarjelih hipija i šezdesetosmaša (ili je tek trebalo pronaći pravi pristup). Iz takve su se ne baš optimistične i perspektivne situacije donekle izdvajali jedino oni koji i jesu tema ovog teksta: The Smiths.

Tek  par riječi o individuama koji se kriju iza ovog imena – pjevač i tekstopisac Steven Patrick Morrissey  jest i danas aktivan u samostalnoj karijeri, nastojeći zadržati vizualni image i poetski pristup kakve forsira od ranih osamdesetih. Druga ključna osoba jest gitarist i većinski autor glazbe Johnny Marr, a ritam sekciju su sačinjavali basist i bubnjar Andy O’Rourke i Mike Joyce.

Sama pojava Smithsa prošla je relativno zapaženo, iako je do pune afirmacije trebalo prijčekati neko vrijeme – početkom desetljeća su još tražili svoj put, a njihov je taktički plan podrazumijevao suprotstavljanje tada  rastućoj synth pop sceni te novoromantičarskom trendu. Težište je postavljeno na rigidnoj jednostavnosti – samo je ime benda bilo u potpunoj opreci sa tada zvučnim a poput, primjerice, Classix Nouveaux, Spandau Ballet, Human League, Frankie goes to Hollywood ili Sigue Sigue Sputnik!. Također, umjesto naglašenog monotonog ritma i sintetičke ispraznosti većine aktualnih sastava, Smithsi svoj glazbeni pristup temelje ne gitarskom zvuku šezdesetih infiltriranom u postpunkersko energetsko biće.

Proboj Smithsa praktički započinje potpisivanjem za nezavisnu etiketu Rough Trade, te snimanjem i izdavanjem prva dva singlea, Hand in Glove i This Charming Man.  Podrška čuvenog BBC-jevog radijskog DJ-a Johna Peela u tim je ranim danima bila od ključne važnosti – singlicama je osigurano mjesto pod suncem, ili bolje kazati u eteru, a njegov su primjer slijedile druge britanske postaje. No, unatoč podršci broadcasting medija, ova izdanja nisu polučila neki bitan komercijalni uspjeh, niti se pojavila na bitnijim top ljestvicama. No, to je ispravljeno skorim izdavanjem prvog albuma nazvanog jednostavno The Smiths, sa kojeg je odmah skinut singl What Difference does It make? Uslijedilo je još jedno izdanje, ovaj put nova skladba pod nazivom Heaven knows I’m miserable now, a za njom cijela lavina singleova (dovoljno je napomenuti kako je u petogodišnjoj karijeri sastav objavio objavio osamnaest ovakvih izdanja, a od toga jedanaest neobjavljenih na regularnim albumima). Svi su ovi singleovi doživjeli ogroman uspjeh i dosta visoko kotirali na top ljestvicama, popravivši lošu sliku izazvanu prvom dvojkom.

Razvoju fame oko sastava u usponu doprinose i Morrisseyjevi provokativni tekstovi, kroz koje se ne libi ubosti u osinje gnijezdo nekih vrućih i pomalo tabuiziranih tema – tako primjerice pjesma Suffer Little Children referira na Iana Bradyja i Myru Hindley, koji su između 1963. i 1966. na širem manchesterskom području silovali te ubili petero djece (slučaj Moors murders). Dvije godine poslije, u vrijeme svog heydayja, Smithsi će opet izazvati lomljenje kopalja oko stihova pjesme Panic. Unatoč šturom objašnjenju koje su ponudili Morrissey i Marr, tvrdeći kako stih ‘hang the blessed DJ because music they constantly play it says nothing to me about my life’ referira na radijskog voditelja Steve Wrighta koji je nakon izvještaja o katastrofi u Černobilu pustio pjesmu Whama, I’m your Man, u javnosti su počele kružiti ne sasvim neosnovane špekulacije o rasističkoj podlozi teksta. Zanimljivo je spomenuti kako ovo nije jedino vezivanje sastava uz navodni ‘govor mržnje’, a pojedinci će elemente potencijalnog rasizma naći i u odluci sastava o nenastupanju na tada aktualnom projektu Live Aid.

Drugi regularni album Smithsa, Meat is murder iz 1985. aktualizira još jednu Morrisseyjevu opsesiju – vegetarijanstvo. Ovakvim je pristupom iziritirao veći dio vlastite publike, dakle onih 95 postotaka populacije svjesnih činjenice da je Bog homo sapiensa stvorio kao svejeda koji ne može egzistirati isključivo na biljnoj hrani. Stoga ne čudi što je na koncertu u Pooleu (Poole Arts Centre, 6. ožujak 1985.) anonimni heroj iz publike pojačao scenski dojam tijekom izvedbe naslovne skladbe sa albuma Meat is murder, hitnuvši poveću kobascu posred Morrisseyjevog lica (it hit’m square in the jaw, kako su prenjeli mediji)! Srećom, biljožderstvo nije središnja tema ovog inače izvrsnog albuma, na kojemu se kontemplira i o bullyingu i njegovim posljedicama (This Joke isn’t funny anymore), odrastanju pod neadekvatnim uvjetima u nasilnim obiteljima (Barbarism begins at home), zastrajelom ali efiakasnom školskom sustavu koji ne preže od fizičkog kažnjavanja (Headmaster’s Ritual). Uglavnom, jako dobra ploča, uz dvije uistinu iritirajuće stvari, a to su Morrisseyev vegetarijanski apologetizam, te protivljenje tradicionalnim i uspješnim metodama školskog odgoja.

Sredinom 1986. izlazi treći dugosvirajući projekt Smithsa, album provokativnog imena Queen is dead. Tekst naslovne kompozicije se, kako je već uobičajeno kod Morrisseyja može iščitavati na vise razina, a reference na sivilo britanske svakodnevnice osamdesetih su vise nego očite. Znakovito, ovo je ostvarenje doseglo drugo mjesto nacionalne ljestvice najprodavanijih albuma, što nije ni čudno pošto je riječ o dotad najzrelijem te najujednačenijem djelu benda. Potencijalni generacijski hitovi poput There’s a Light that never goes out, The Boy with the Thorn on his Side i Bigmouth Strikes Again savršeno uravnotežuju ambicioznije i oporije skladbe kao što su naslovna, Cemetry Gates ili I know it’s over.

Kada su u proljeće 1986. Smithsi ušli u studio kako bi realizirali material za svoj idući projekt; Strangeways, here We come, niti najveći pesimisti nisu mogli pomisliti kako će to biti posljednje djelo jednog uistinu velikog i značajnog sastava. Rezultat je bio veličanstven – kreativni postupak je iznjedrio dosad glazbeno najraznovrsniji album benda, prožet potencijalnim hitovima te skladbama kroz čiju tekstualnu strukturu Morrissey nastavlja svoj obračun sa duhovima kako vlastite, tako i otočne stvarnosti. Neke su pjesme svjesno ostavljene u stadiju mogućeg dvojakog tumačenja, tako da nisu izostale ni uobičajene kontroverze – već uvodna skladba; Push and Rush and the Land is Ours priziva rasističke konotacije (They said there’s too much caffeine in your bloodstream, and the Lack of real Spice in your Life…), dok su Girlfriend in a Coma i Death of the Disco Dancer već pomalo stereotipno crnohumorni biseri. Na albumu se izdvaja i bogato producirana petominutna skladba Last Night I dreamt that Somebody loved Me, koja će igrom slučaja postati i posljednji singl Smithsa.

Nažalost, tijekom ljeta 1987, nekoliko mjeseci prije službenog objavljivanja ovog albuma, Johnny Marr napušta sastav, tvrdeći kako su razlozi zdravstveni, točnije njegov progresivni alkoholizam (Jebiga, ne mogu odraditi koncert bez boce Remi Martela – Johhny Marr), te da daljnja karijera benda nije upitna, pošto je riječ o privremenom odlasku. Nažalost, vrlo se brzo pokazalo kako su odnosi među manchesterskom četvorkom nepovratno narušeni – već dugo tinjajući koncepcijski sukob dva ključna autora, Morrisseyja  i Marra konačno kulminira, a ni ritam sekcija (Joyce i O’Rourke) više nije zadovoljna svojim statusom, te posebno zarađenim postotkom. U svakom slučaju, raspuštanje sastava u jeku kreativne snage jest častan čin vrijedan poštovanja, pogotovo kad se ima u vidu kako neki sastavi nastavljaju karijeru i godinama nakon što je postalo jasno da ih na životu održavaju samo financijski razlozi. Svejedno, oba će vodeća člana brzo nastaviti sa vlastitom karijerom. Još iste godine, Morrissey započinje pripreme za svoj prvi samostalni album (Viva Hate, 1988.) kojega će realizirati uz pomoć bivšeg suradnika Smithsa, gitarista i producenta Stephena Streeta, te Vini Reillyja iz The Durutti Columna, a Johnny Marr će svega godinu poslije zajedno sa Bernardom Sumnerom (Joy Division/New Order) te Neilom Tennantom (Pet Shop Boys) pokrenuti novi projekt, sastav Electronic.

Postojali su, eto, nešto više od pet godina, a kad su 1987. u stanju izvana neuočljivog rasula  snimili Strangeways, here We come, svoj zadnji album i svojevrsni Let it Be, postalo je jasno kako priča o The Smithsima tu tek počinje: interes otočke mladeži za psihodelični i gitarski zvuk šezdesetih doživljava ekspanziju upravo njihovom zaslugom – javljaju se imena poput House of Love i The Stone Roses, i mada na prvi pogled navedeni imaju malo dodirnih točki sa Smithsima, nakon temeljite analize postaje jasno kako je upravo kolaboracija Morrisseyja i Marra temeljni kamen njihova djelovanja.

Pisati o tome koliko su Smithsi zaslužni za britanski zvuk devedesetih (samo par primjera: Radiohead, Suede, Oasis, Blur, a o škotskim Belle and Sebastian i da ne govorimo), jer bi se ovaj tekst onda razvezao do neprepoznatljivosti i izgubio svoju primarnu funkciju. Ono što je više nego očito i o čemu već pričaju i vrapci na granama jest činjenica da je upravo ova manchesterska četvorka početkom osamdesetih pokrenula nezaustavljiv proces revivala, oslanjanja na autorsko naslijeđe prethodnih generacija, a i letimičan pogled na nezavisnu scenu u narednim desetljećima samo potvrđuje ono što je očito: The Smiths su definitivno jedan od najutjecjnijih glazbenih sastava svih vremena!

04/08/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , ,