KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Tramp Stamp

Ovaj tjedan nastavljamo u istom stilu kao i prošli. Tu su novi Vince Staples, Jon Connor, King Los i Chester Watson, a za ovo ostalo ćemo lako. U najavi pročitajte nešto o J Coleu i nekim njegovim nedostatcima. Ne možemo ni mi uvijek u pozitivnom tonu…

Sredinom prošlog desetljeća obožavatelji hip hop muzike su bili izrazito nezadovoljni stanjem žanra. U to vrijeme su Soulja Boi i D4L bili zaštitno lice svega što ne valja u muzici, a fanovi “pravog hip hopa” su ih prezirali. Također su neki oldschool reperi iskazivali nezadovoljstvo, najpoznatiji među kojima je bio Nas sa svojom dramatičnom izjavom “hip hop je mrtav”.

J. Cole je postavio samog sebe kao odgovor na nezadovoljstvo slušatelja. Riječ je o liku koji je svoju karijeru započeo na Canibusovom fan forumu pod imenom Therapist. Imao je sve što se smatralo potrebnim za van serijskog repera. Potječe iz siromašne obitelji te ima samohranu majku. Bio je obećavajući košarkaš koji je čak i završio fakultet. Dovoljno je “hood” da bi ga se smatralo realnim, a nije isključivo gangsta reper. Repa o “ozbiljnim problemima” kao abortus, o svom egu, samopouzdanju i sl., a ne samo o novcu i ženama. Gotovo isključivo repa preko vlastitih beatova koji su često napravljeni od starih soul ili funk samplova. Najvažnije od svega rime su mu dobre, flow mu je čvrst.

Iako sam o njemu već pisao u pozitivnom svjetlu i čak ga uvrstio na lanjsku top listu, evo u čemu je problem. Cole ostavlja dojam lika kojeg je smislila grupa pedesetogodišnjih bijelih filmskih producenata da bi napravili film o njemu. “Reper gubitnik kojega je vrtlog života odveo do slave i to sve dok je ostao iskren, postao uzor maloj djeci i naučio ponešto o sebi”. Ne nisam ovo copy pasteao iz TV Profila mada i meni tako zvuči.

Cijela priča je vrlo isklišeizirana i očekivana. Tekstovi su mu vrlo doslovni, nešto kao i Hopsinu, i ostavljaju dojam nečega na što bi naišao na “real hip hop” forumima diljem interneta. Beatovi su mu konzistentno vrhunski, očekivani i nikad iznenađujući. Teme su mu kao stvorene za situaciju u kojoj sredovječni bijeli otac može reći svome sinu “znaš Ante, možda ipak nisam u pravu oko ovog tvog hipity hopity sranja”. Repa kao da mu je jedini cilj u karijeri biti spomenut u youtube komentarima ispod Lil’ Wayneovih pjesama tipa “You say Lil Gayne, I say Eminem”. Trudi se uklopiti u tu priču oko “pravog hip hopa” cijelu svoju karijeru koja je dovela do one čuvene “Let Nas Down” situacije o kojoj sam već i pisao.
Dobra analogija bi bila fotorealizam u umjetnosti. Ukratko, fotorealizam je tehnika slikanja koja dovodi do toga da na kraju sliku ne možeš razlikovati od fotografije. Recimo mnogi studenti slikarstva smatraju fotorealizam najboljom vrstom slikanja jer je nevjerojatno da netko samo olovkom ili kistom može postići da nešto izgleda potpuno stvarno i opipljivo. Ali ne. Dosadno je i očekivano. To je 100% tehnička vještina i zanat, 0% inovacija. Čak i ako izgleda nevjerojatno, potpuno je očekivano. Zato i obožavatelji likovnih umjetnosti često ne drže puno do fotorealizma. Nekakva apstrakcija Van Gogha ili šizofrena skica Basquiata su mnogo uzbudljivije i intelektualno izazovnije od nekog super realistično nacrtanog portreta. Ni jedna fotorealistična slika nije zanimljiva ili inovativna bez obzira koliko talenta je u nju uloženo. I baš to je J. Cole. Ogromne količine talenta ali završni proizvod je monoton i prosječan. Jesmo li svi znali da će repati o abortusu ili o tome kako mu više ne smetaju njegovi iskrivljeni zubi? Nismo. Ali smo očekivali da će biti nešto u tom stilu.

Nijedan veliki umjetnik nije ono što bi obični obožavatelj žanra naveo kao tipičnu sliku velikog umjetnika. Nitko nikada nije poželio da se stvori egoistični reper sa strašću prema modi, umjetnosti, religioznoj simbolici i muzičkoj produkciji koja pomiče granice žanra, ali Kanye se stvorio. Nitko nikada nije zaželio da se stvori mladi reper koji liči na rakuna s čudnim nazalnim glasom koji “bitch” izgovara “bish” i piše neobične synthaste refrene, ali dobili smo Kendricka. Nitko nikada nije zaželio psihopatskog bijelog repera koji repa o tome kako siluje vlastitu majku i ruga se celebrityma preko funky Dr. Dre beatova, ali dobili smo Eminema.
Svi smo zaželjeli J. Colea, dobili smo ga, i prosječan kao što smo trebali očekivati. Na kraju krajeva J.Cole je i sam toga svjestan te sam govori “Ironic you been sleeping on the one that you been dreamin’ ’bout”

autor: petar, 28/03/2014

, ,

Vezane objave

Arhiva

Emisija prva!

08/11/2013.

Ispeglaj tutu, očisti lančić, prva emisija i odmah krećemo tvrdo…

Back to Back

31/07/2015.

Drake i Meek Mill još beefaju, Snoop Dogg uhićen u Švedskoj i Funk Master Flex je dokazao da je glup.

Wish

20:30–23:00 Petak 10.8.2018.

U večerašnjoj epizodi RLS-a puštamo nove albume od Nicki Minaj i Trippie Redda. Naravno, osim toga ćemo ukratko predstaviti sva…

Funkorama

20:30–23:00 Petak 26.10.2018.

U večerašnjoj epizodi RLS-a slušamo Cookin Soula, Mick Jenkinsa, Bas-a, DJ Muggsa, Roc Marciana, Westside Gunna, Futurea, Redmena i Lord…

Tjedna rotacija

Arhiva

ÓLAFUR ARNALDS / Some Kind of Peace

NICK DRAKE / Bryter Layter (1971)

SLEAFORD MODS / Mork n Mindy Ft. Billy Nomates

OPTIMO (Espacio) / Sleepwalk

BOMBINO / Live in Amsterdam (2020)

SVEMIRKO / Skalamerija