Top 5

– – .

Top 5 hip hop albuma 2014. godine. U emisiji puštamo Three Loco, Honey Cocaine, novog Gibbsa, novog Nacha Picassa i još masu muzike…

Evo napokon poslije tri najave odugovlačenja dolazim do tih čuvenih najboljih 5 albuma godine (po mom mišljenju, Anti je to dosta drugačije). Ako ste nas slušali live ili ste poslušali podcast ne bi vas ništa trebalo iznenaditi, samo možda pročitate koji detalj više koji nije upao u emisiju ili ga se nismo sjetili spomenuti. Pa krenimo redom:

5. Rick Ross – Mastermind

Rick Ross je oduvijek bio zanimljiva figura u repu, pogotovo zato što smo uz malu pomoć 50 Centa saznali da je lik vjerojatno najfejk reper u igri. Prije repanja bio je zaštitar u zatvoru, onda doslovno krade identitet jednog od najpoznatijih narko ličnosti u Americi i počinje repat. Sad je već veteran u igri i te stvari su dosta iza njega ali svakako je zanimljivo kako je uspio nadići te optužbe stvaranjem dobre muzike i unaprjeđivanjem svojih vještina. Hip hop publika rijetko oprašta takve stvari, sjetimo se brojnih karijera koje su naglo završile kada su u javnost procurile stvari koje nisu smjele, ali eto Rick Ross je vjerojatno u najboljim godinama svoje karijere. Po nekoj logici to je dokaz da se radi o izvanserijskom reperu, ako mu je oprošten prekršaj takvog kalibra. I tu se opet puno ljudi ne bi složilo sa mnom jer iskreno nisam do sada čuo da je ikome u top 5 reper ili općenito da ga se stavlja u kontekst s najboljima. Uglavnom Mastermind je izašao ranije u 2014 i mislim da nitko nije imao neka očekivanja sve dok nije izašao prvi singl “The Devil is a Lie”. I tu počinje hype. Na singlu on i Jay-Z repaju preko vrhunskog sample beata i Ross radio ono što radi najbolje, a to je preuzimanje uloge tog nekakvog bogatog dona ovisnog o luksuzu. Jednostavno je kliknulo skupa, zvučalo je točno kako je trebalo zvučati, za razliku od nekih njegovih prijašnjih pokušaja gangsta repanja koji su u najboljem slučaju prosječni. Ovo je bila idealna uloga za njega – gangster koji je odradio prljavi dio svog posla i sada uživa u plodovima svoga rada. I na svu sreću ostatak albuma je isto takav. 20 pjesama gangsta lifestyle pornografije. Album je pun featurova iz njegovog kruga prijatelja pa su tu Jay-Z, French Montana, Young Jeezy (s kojim se naglo pomirio), The Weeknd, Kanye, Big Sean, Meek Mill i Lil Wayne. Produkcija albuma je vjerojatno jedan element albuma koji me najviše iznenadio. Od covera stare Biggijeve stvari “You’re Nobody” čiji beat potpisuje Rossov spiritualni vođa P. Diddy do vrhunskog Kanyeovog beata kojeg su ubili on, Kanye i Sean svaki beat je na nivou. Tu je još Dreova desna ruka Scott Storch, D-Rich, Major Seven i mnogi drugi. Krajem godine Rick Ross je izdao još jedan album koji se zove “Hood Billionaire”. Koliko god je Mastermind dobar toliko je Hood Billionaire loš. Ne znam zašto mu je to trebalo ali eto. Svakako preporučujem Mastermind svim ljubiteljima lifestyle repanja.

4. Run The Jewels – Run The Jewels 2

Run The Jewels su super-grupa koju čine El-P i Killer Mike. Oboje su dugo u igri i oboje imaju debele karijere iza sebe, oboje su probijali led za rep, svaki na svoj način.
EL-P (skraćeno od El Producto) je počeo kao član grupe Company Flow iz Brooklyna i od tada je ostao jedna od glavnih figura alternativnog repa te je producirao za mnoge bitne umjetnike s underground hip hop scene. Nakon svađe s ljudima iz Rawckus Recordsa (izdavačka kuća za koju su bili potpisani Company Flow) EL-P osniva vlastiti label pod nazivom Def Jux. Def Jux se vrlo brzo pokazao kao uspješni projekt zahvaljujući prije svega albumima “The Cold Vein” od Cannibal Ox-a (kojeg je EL-P i producirao) i “Labor Days” od Aesop Rocka. Company Flow se razilazi 2001. a naš junak EL-P se upušta u solo karijeru. Izdaje album “Fantastic Damage”, zatim jazz-fusion album “High Water”, 2007. izdaje svoj najuspješniji album “I’ll Sleep When You’re Dead” te 2010. izdaje svoj zadnji album “Cancer 4 Cure”.
Killer Mike karijeru započinje sredinom 90ih kada se pojavljuje na stvari “Snappin’ and Trappin’” s OutKastovog LP-a “Stankonia” te odmah zatim na singlu “The Whole World”. Također ima feature na pjesmi “Poppin’ Tags” s Jay-Zevog albuma “The Blueprint 2″. Prvi album – “Monster” izdaje 2003. te i dan danas ostaje poznat drugi single “A.D.I.D.A.S.” koji mu je još uvijek najbolje plasirana pjesma u karijeri. Poznati južnjački reper T.I. ga je potpisao u svoj label Grand Hustle. Zanimljivost je da je Killer Mike 2011. odlučio osnovati frizerski salon sa svojom ženom Shanom koji se zove Graffiti’s SWAG. Prema njegovim riječima trebalo mu je 9 godina da ostvari svoj životni san, također planira otvoriti još 150 frizerskih salona diljem Amerike u kvartovima s velikom populacijom crnaca kako bi pomogao communityu te pružio alternativu gang-benganju mladim ljudima.
2013 su izdali svoj prvi album koji se samo pojavio na sceni i mnoge, uključujući i mene iznenadio kvalitetom repanja, sirovim beatovima i bolesnim tekstovima. Odmah su najavili nastavak suradnje i sljedeći album za 2014. Run The Jewels 2 je izašao u 10. mjesecu i mislim da se s pravom može reći da je nadmašio svog prethodnika. Produkciju albuma u potpunosti potpisuje El-P što je vjerojatno i razlog zašto je album nadmašio sva očekivanja. El-P ima vrlo karakterističan zvuk kojeg nema nitko drugi, beatovi su mu uvijek prepoznatljivi i to, više od svega drugoga daje šarm albumu. Album ima 11 stvari i od prve do zadnje njih dvoje ubijaju sve pred sobom. Nema skitova, chill pjesama, refrena i pop fusion pjesmica. Samo hardcore repanje bez prestanka. Što se repanja tiče po mom mišljenju Killer Mike ima prednost i tehnički i po tekstovima. Često postavlja pitanja o pravima Afroamerikanaca i osvrće se na nedavne incidente koji su se događali u Americi. Baš kroz tekstove na albumu ali i kroz pojavljivanja u medijima Killer Mike je i postao nekakav unofficial zastupnik za prava crnaca u posljednje vrijeme. Featurea nema puno, a i tih nekoliko koje su doveli su potpuno zasjenili njih dvojica. Meni je najdraži feature reperice Gangsta Boo ali moram i pohvaliti Zacka de la Rochu koji tehnički nije reper ali je odradio svoje na nivou. Mislim da u albumu baš svatko može pronaći nešto za sebe bili vi ljubitelji “real” repa ili headbangeri iz kocke El-P i Killer Mike su tu za vas.

3. Riff Raff – Neon Icon

Puno se stvari o Riff Raffu može napisati. Prvi put je stupio pred javnost kao reality TV zvijezda te je nakon nekog vremena iz bog zna kojeg razloga odlučio repati. Na iznenađenje svih ispostavilo se da ima nekakvog talenta, ali ono što je privklo najviše ljudi toj hodajućoj enigmi je njegov imidž. Guglajte ga ili ga pogledajte malo po YouTubeu, tip je sve samo ne normalan. Istetoviran od glave do pete glupostima poput MTVovog logotipa, crnačke pletenice na glavi i nevjerojatan smisao za humor. U nekom smislu se može reći da je nastao kao posljedica kulture društvenih mreža i opsesije ljudi viralnim videima i čime već ne. Upao je u odličnu ekipu talentiranih repera i producenata. Radi pjesma s Action Bronsonom koji je tada isto bio početnik, Harry Fraudom i tom ekipom. On, Dirt Nasty i Andy Milonakis su oformili grupu THREE LOCO koja do sada nije puno napravila ali to malo što jesu je bilo super. Ubrzo ga potpisuje Diplo na izdavačku kuću Mad Decent što je po meni vjerojatno najbolji potez njegove karijere jer ako ikome odgovara Diplov način produkcije onda je to Riffu. Na vrhuncu slave najavljuje svoj prvi album Neon Icon, te izdaje dva mixtejpa, oba fenomenalna. I kako to obično biva odgađa ga malo po malo do te mjere da je postalo upitno hoće li ikada izaći. Iz Twittera se dalo naslutiti da ima neke interne probleme s izdavačima, i onda nedugo zatim album leaka na internetu. Moja očekivanja je apsolutno nadmašio i u tom trenu sam znao da će mi biti ili najbolji ili drugi najbolji album godine (kasnije je izašla kiša metaka pa mi je to poremetilo planove). Pustili smo ga od početka do kraja u emisiji jer jednostavno nema slabe pjesme na njemu. Album je “all over the place” od pjesama inspiriranih country baladama preko tvrdog južnjačkog repanja do pop fusion pjesmica, Neon Icon ih ima sve i svaka je odlična. Treba napomenuti da ovaj album nipošto nije za sve slušatelje repa, pogotovo ne za one kojima je najzanimljiviji dio repa tekst. Netko će reći da su mu tekstovi loši, netko da su samo drugačiji ali u svakom slučaju tekstovi nisu jedan od razloga zašto poslušati ovaj album. Često su nebulozni i nemaju smisla i to ne u dobrom smislu kao Bronson nego baš nemaju smisla. Znam ljude kojima je bilo teško prijeći preko toga ali jednostavno bilo tko tko je i malo upoznat s Riff Raffom zna s kakvim očekivanjima mora ući u slušanje albuma. Sva moja očekivanja su nadmašena, tako da je produkcija na albumu “game changing” i tu su neki od najzapaženijih producenata prošle godine, prije svih Diplo, pa DJA, DJ Mustard, Harry Fraud, Larry Fisherman i Deezus. Featurova nema puno, ali oni koji su tu su odradili svoje vrhunski. Najzapaženiji po meni je Mac Miller koji se pojavljuje na stvari koju je sam producirao (pod pseudonimom Larry Fisherman), onda legende južnjačkog repa Slim Thug i Paul Wall i tu su još Mike Posner, Childish Gambino i Amber Coffman. Mislim da će se album doslovno svima svidjet, ne mogu zamisliti osobu kojoj barem jedna pjesma na albumu neće biti vrhunska, za svakoga je po nešto tu. Za ljubitelje svih žanrova, podžanrova i kategorija Riff Raff je uzeo najbolje od svake i zapakirao to u taj neki svoj neonsko šareni poluzajebantski imidž.

2. Kiša metaka – 2014

Drugi album, Kiše metaka, drugi album, Kiša metaka je tu… Nakon što mi je lani njihov privijenac bio najbolji album godine, i to ispred jake konkurencije, očekivanja su bila velika. Cijeli taj hvalospjev o genijalnosti kiše metaka i o genijalnim stvarima koje rade i kako utječu na hrvatsku hip hop scenu sam odradio već lani pa ću taj dio preskočiti. Situacija je mrvicu drugačija na ovom albumu, osnovna ekipa je tu (Vojko, Krešo i Oreb), Rađe nema, Papi je na samo jednom versu i to je to više manje. Standardni featurovi su Betmen 3000, i MC JERE LABURA (aka Tuta Kamon), a uz njih imamo Shamsu iz Brkova i Eufrata i Mikrija iz Prti Bee Geea. Još jedan razlog zašto je situacija dosta drugačija nego lani je taj što je Kiša metaka svojim prvim albumom udahnula život u hrvatski rep. Album je bio dosta uspješan i njegov utjecaj se ne može zanemariti. Pojavili su se razni likovi oko njih, neki dosta dobri, neki ne baš tako dobri koji se trude izgurati to repanje. I na neki se način može reći da me to razmazilo. Bore je u međuvremenu imao dva ili tri mixtejpa, ostatak ove splitske ekipe se pojavio, Krešo i Žuvi su bacili album, Hihg5 iz Zagreba su bacili jeben mixtape i da ne duljim sada, što se hip hopa tiče situacija je puno bolja nego što je bila kada je izlazila prva Kiša Metaka. I ne može se reći da to ne utječe na recepciju albuma, letvica je svakako podignuta i konkurencija je jača. Prvi album je izašao nekako iz ničega, odjednom se pojavio. Prva stvar Kiše metaka je bila Sarah Palin koja je izašla dosta rano i osobno mi se činila kao neuspješan eksperiment, onda par tjedana prije samog izlaska albuma legendarni Konan i onda album od nekih 12 pjesama. Ovaj put nije bilo baš tako, dva su singla izašla ranije “Apartman” i “Pljačkam turiste”, stvari kao “Crni Fondovi”, “Swagonic” i “Miješano meso” su se izvodile na nastupima i prije izlaska albuma pa sam ih sve već čuo i tako se skupi 5 pjesama što je za album od 12 pjesama priličan broj. To je zapravo najveći (i jedini) nedostatak novog albuma Kiše metaka ali na neki način sam moram preuzeti dio krivnje jer su samo dvije pjesme bile officially izbačene vani. Ako stavimo to sa strane ovo je gotovo savršen album i meni bolji od prethodnog. Uspjeli su nadmašiti same sebe na gotovo svakoj stvari. Genijalni cover “The Final Countdowna” koji otvara album kao što je to “Konan” učinio na prošlome me odmah podsjetio zašto su mi bili prvi na listi. Najbolje stvari na albumu su mi “Nadan” i “Bauhaus”. Nadan koji je nastao iz Krešinog freestylea opisuje mindset nekih pojedinaca u društvu tako dobro da te na tren odvede u svijet safari lovova i podno grijanih kućnih prilaza i to sve savršeno leži na bolesnom beatu. Bauhaus je o likovima koji su stepenicu niže od “Nadana”, o Bauhaus moljcima koji su ovisni o najnovijem i najboljem. Stvar isto ide preko vrhunskog trap beata. Produkcija mi je isto genijalna, kao i na prošlom albumu za nju je zaslužan isključivo Vojko. Album je pun masnih trap beatova ali ima tu svega, od nekakvog g-funk beata na “Apartmanu” do narodnjacima inspiriranog “Miješanog Mesa”. Tekstovi su brutalni, to ne moram ni spominjati. Da ne duljim previše sve pohvale Kiši metaka, nadmašili su nenadmašivo i još jednom podigli letvicu svim reperima u igri.

1. Freddie Gibbs – Pinata

Pinata je još jedan album s početka godine, mislim da je izašla sredinom trećeg mjeseca što znači da je ostavila punih 8 mjeseci nekome da je prestigne ili nadmaši i nitko nije uspio. Album ne samo godine nego vjerojatno i posljednjih deset godina i stvarno ne mislim da će u skorije vrijeme izaći još jedan album koji se može približiti ovome što su Madlib i Freddie Gibbs uspjeli napraviti. Još izlaska Madvillanya (kojeg je isto producirao Madlib, kakva slučajnost ;)) nisam imao ovakvu reakciju na album. Freddie Gibbs koji je rođen i odgojen u Garyju u Indiani, gradu koji ne zvuči ni najmanje simpatično po Freddijevim pričama i pjesmama. Rano je upao u probleme sa zakonom, gangbanganje i sve ostalo što ide uz to. Prijatelji su mu rekli da mu dobro ide repanje pa se mladi Freddie odlučio fokusirati na to i prokušati stvoriti sebi nekakve opcije da se izvuče iz kvarta u kojem mu je vrlo vjerojatno sljedila smrt ili robija. I tako malo po malo Freddie je napredovao, izdao je puno mixtejpova, neko vrijeme je bio potpisan za Young Jeezyja, no onda je pukla ljubav među njima pa je Freddie otišao. Ne znam tko ga je točno spojio s Madlibom ali tom čovjeku treba sagraditi spomenik. Njih dvoje izdaju mali EP od par pjesama i vrlo brzo dolaze do zaključka da dobro surađuju i da bi trebali napraviti puni album. Taj proces je trajao dugo, a nije ni pomoglo što ga je Freddie najavljivao gdje god bi stigao i stalno se činilo da će svaki čas izaći. I eto, sredinom trećeg mjeseca je napokon izašao i nemam uopće riječi kojim bi opisao kvalitetu albuma. Produkcija savršena, najbolja ikad ili umetnite koji god hoćete superlativ. Mislim da si je Madlib zacementirao poziciju u udžbenicima repa kao jedan od najboljih producenata ikad, ako ne i najbolji. Inače poznat po tome što radi beatove preko kojih je teško repat (Freddie nije imao nikakvih problema) još jednom pokazuje da je što se produkcije tiče trenutno nedodirljiv. Zadržao je onaj svoj prepoznatljiv sample based zvuk koji je odgoji toliko današnjih producenata, samo je na još višem nivou kompleksnosti i kvalitete. Beatovi su vrlo oldschool, bez synthova i milijardu hi hatova po sekundi (ne kažem da ima išta loše u tome). Freddie Gibbs se snalazi na Madlibovoj produkciji kao Luka u Realu. Flow mu je tako dobar da se zapitate zašto inače ne repa u takvom stilu. Tekstovi su, naravno, teški gangsterluk i to govorim u najboljem mogućem smislu. Zapravo je vrlo iznenađujuće koliko je talentiran tekstopisac Freddie Gibbs. Samo na ovom albumu imamo fenomenalne primjere story telling repanja do čistog ignorantskog gangsta repanja. Pametan je, duhovit je, ima pametne baze i skitovi su mu jako dobri. Pokriva veliki raspon tema, uglavnom se drži sebe i svog života, odrastanja, puta do slave itd. Featurova ima prilično ali to je uglavnom zbog posljednje pjesme na albumu na kojoj ih ima 6. Od najznačajnijih tu su Danny Brown, Raekwon, Domo Genesis, Earl Sweatshirt, Scarface, Ab-Soul, BJ the Chicago Kid, Casey Veggies, Sulaiman, Meechy Darko i Mac Miller. Svaki je od njih vrlo dobar, pogotovo legende Scarface i Raekwon, jedino pitanje ostaje zašto je zadnji vers na albumu Freddie prepustio Mac Milleru (i to još nije bog zna kakav vers). Da skratim izljev emocija ako niste poslušali ovaj album nije mi jasno što čekate. Objektivno i subjektivno, htjeli vi to ili ne ovo je instant klasik u jedinom smislu tog izraza.

čitava lista čisto da rezimiramo ssituaciju:

1. Freddie Gibbs & Madlib – Piñata
2. Kiša Metaka – 2014
3. RiFF RAFF – NEON iCON
4. Run The Jewels – RTJ2
5. Rick Ross – Mastermind
6. 100s – Ivry
7. Ghostface Killah – 36 Seasons
8. Flying Lotus – You’re Dead!
9. High5 – Triestri
10. Vince Staples – Hell Can Wait
11. Ras Kass & Apollo Brown – Blasphemy
12. Bore Balboa – RIJETKI ČUČNJEVI
13. Your Old Droog – Your Old Droog
14. Yung Gud – Beautiful, Wonderful
15. Schoolboy Q – Oxymoron
16. PRhyme (DJ Premier & Royce Da 5’9”) – PRhyme
17. Statik Selektah – What Goes Around
18. Azealia Banks – Broke With Expensive Taste
19. Mick Jenkins – The Water[s]
20. Honey Cocaine – Like A Drug

16/01/2015

autor: petar

Tags: , , , , , , , , ,