KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Tim Hardin:Ostavština za budućnost

20:00–22:00 Subota 27.6.2020.

Individua koja se krije iza imena Charles Timothy Hardin je zasigurno jedan od najpodcjenjenijih američkih kantautora, što je u priličnom nesrazmjeru s utjecajem kojeg je isti ostavio kako na suvremenike, tako i na nadolazeće generacije.

Individua koja se krije iza imena Charles Timothy Hardin je zasigurno jedan od najpodcjenjenijih američkih kantautora, što je u priličnom nesrazmjeru s utjecajem kojeg je isti ostavio kako na suvremenike, tako i na nadolazeće generacije. Iako je za njega čuo tek mali broj ljudi, većini su poznate njegove skladbe formi obrada drugih izvođača – štoviše, neke od njih su postale, moglo bi se kazati, internacionalno poznate (ako već ne hitovi!).

Tim Hardin je rođen 23. prosinca 1941. u gradu Eugene, savezna država Oregon, gdje završava osnovnu i srednju školu. S nepunih osamnaest godina se prijavljuje u marince, te neko vrijeme provodi u Vijetnamu, gdje će se susresti s ‘prijateljem’ koji će ga vjerno pratiti preostalih dvadesetak godina kratkog života, te mu na koncu doći glave – heroinom.

Godine 1961. se vraća u Sjedinjene Države, te nastanjuje u New Yorku, koji je u tom razdoblju uz Chicago, Memphis i Los Angeles predstavljao jedno od američkih glazbenih središta. Istina, njegova je namjera bila upisati njujoršku Američku akademiju dramskih umjetnosti, no pozornost mu je privukla boemska scena Greenwich Villagea, koja je upravo tih godna iznjedrila buduće zvijezde poput Joan Baez, John Sebastian, Karen Dalton, a uskoro će se tu pojaviti i ‘izgnanik iz Minnesote’, Robert Zimmermann, koji će ubrzo postati planetarno poznat pod pseudonimom Bob Dylan.

Iako fasciniran viđenim i doživljenim, Tim se još ne odlučuje na neke krupnije korake. Tih će godina nastaviti mijenjati boravišta, živeći neko vrijeme u Los Angelesu, te u Bostonu gdje 1964. i potpisuje svoj prvi ugovor s kompanijom Columbia Records. Zdušno radi na pisanju pjesama, uglavnom mračnih balada o samoći, propalim ljubavima, te, naravno, svojem životnom prijatelju heroinu. Te skladbe u glazbenom smislu variraju od jazz i blues balada, preko klasičnog folka i stiliziranog (dakle ne honky-tonk) countryja, pa sve do izričaja bliskog kantautorima poput Nicka Drakea ili Tima Buckleyja. Ovo je vrijedno imati na umu kada se razglaba o ‘izvornosti’ stila te dvojice!

Prva dva Timova albuma izlaze u relativno kratkom razmaku od godinu dana, i nose minimalističke nazive Hardin 1 (1966.), odnosno Hardin 2 (1967.). Moglo bi se kazati da je njegova zvijezda odmah bljensula, pošto se na tim ostvarenjima nalaze neki od njegovih najvećih hitova koji su odmah privukli pažnju – ako već se šire publike, onda definitivno kolega glazbenika. ‘Jedinica’ tako donosi skladbe Don’t Make Promises, Reason to Believe, te How Can We Hang On to a Dream?, a ‘Dvojka’ primjerice Black Sheep Boy, If I were a Carpenter, Tribute to Hank Williams i druge.

Albumi koji slijede ne gube na kvaliteti, mada Hardin češće uvrštava već postojeće skladbe drugih autora, uglavnom starih blues majstora. No, proces ‘obrađivanja tuđih skladbi’ već tada postaje obostran, pošto će kasnih šezdesetih njegove pjesme na svoj način realizirati Scott Walker (Black Sheep Boy), The Nice (Hang on to a Dream), pa i Johnny Cash (If I Were a Carpenter).

Nažalost, heroinska je ovisnost počela djelovati kao kočnica u Timovu stvaralaštvu, tako da s ciljem oslobađanja od utjecaja ‘zlog prijatelja’ često putuje i mijenja boravišta, uglavnom na relaciji USA – Velika Britanija (u ovoj je potonjoj ranih sedamdesetih imao doslovice kultni status, koji je znatno premašivao njegov ugled u rodnoj Americi). Čak je razmišljao da, slično svojem prijatelju i štovatelju Scottu Walkeru zauvijek napusti Sjedinjene Države, te se skrasi na Britanskom otočju, no zbog vlastitog nemirnog duha i urođene nesigurnosti to nikad nije ostvario.

Potpadajući sve više pod pogubni utjecaj opijata, Tim Hardin polako gubi entuzijazam i kreativni nagon, mada nikad u potpunosti ne odustaje od skladanja i koncertiranja. U takvoj, nestabilnoj i nedorečenoj ga fazi zatječe i smrt – umro je 29. prosinca 1980. od posljedica konzumiranja pretjerane doze heroina. Šest dana ranije je proslavio svoj tridesetideveti rođendan.

Rekosmo da je Tim Hardin kao izvorni autor brojnih vanvremenskih skladbi uglavnom zaboravljen, no te iste pjesme u izvedbama drugih autora nastavljaju svoj vječni život. Prethodno su spomenuti The Nice, Johnny Cash i Scott Walker, no to je tek sitni uzorak!

Jednu subliminalnu Black Sheep Boy vremenom snimaju i Paul Weller (The Jam), te u novije vrijeme i američki alternativni country sastav The Okkervil River. You’ve got a Reputation će se pojaviti kao dodatak na proširenom izdanju albuma The Sweetheart of the Rodeo The Byrdsa, a Gram Parsons će je iznova snimiti s Flying Burrito Brothersima te izvoditi tijekom svoje kratkotrajne ali zvjezdane samostalne karijere. Što se tiče dvije Timove vjerojatno najpoznatije skladbe, Reason to Believe i If I Were a Carpenter, broj obrada je znatno veći – prvu će, između ostalih, preraditi Rod Stewart, Cher, Billy Bragg, Marianne Faithful i drugi, a potonju Doc Watson, Small Faces, Bob Seger, Ramblin’ Jack Elliott, kao i naše gore listovi, Crveni Koralji (kao Kad bio bio drvosječa) te enigmatični Branimir Štulić koji ju je za tu priliku prekrstio u If I Were a Barbarian. Također, Mark Lanegan potpisuje izvrstan cover Hardinove Shiloh Town!

There is something very disarming about how simple those songs are. A Tim Hardin song never outstays its welcome – it’s very short and pretty: one verse, one chorus, second verse, the song is over and he’s out of there. It’s like a tiny, perfectly cut gem.  Black Sheep Boy – a beautifully opaque song about family and drug addiction – says all it has to say in under two minutes.

/Will Sheff, Okkervil River/

Pomalo apsurdno, dragocjeni opus ovog velikana je javnosti manje više poznat kroz obrade, covere, a bitno manje u izvornom obliku, što na koncu i ne mora biti nešto negativno. Jer, unatoč svemu, ime Tima Hardina još uvijek živi.

Na samom kraju, još jedan detalj koji se odnosi na Timovo obiteljsko naslijeđe. Kako sam tvrdi, izravni je potomak Johna Wesleyja Hardina, jednog od onih ikoničkih likova starog američkog zapada. John Wesley je tijekom života navodno ubio 42 ljudi, imao nekoliko okršaja sa ‘Wild Bob’ Hickokom, osuđen na 25 godina zatvor od kojih je 16 odležao u čuvenom zatvoru Huntsville, Texas (pušten je na slobodu 1894.), da bi ga iduće godine u saloonu Acme u El Pasu ubio šerif John Selman. Istinitost ovih navoda je upitna, pošto nema drugih dokaza osim Timovih riječi, koje više ne može potvrditi. Možda iz tih, ili pak nekih vlastitih razloga, Bob Dylan svoj album iz 1966. naslovljava imenom John Wesley Harding (obratite pažnju na ‘g’!), a poznato je kako je dotični naknadno izjavio kako, uz Townesa Van Zandta i Ramblin’ Jacka Elliotta iznimno cijeni opus Tima Hardina. Ono što ne ide u prilog tezi o Timovoj zasluzi kod imenovanja Dylanovog albima njegovim ‘porodičnim pretkom’ leži u samoj kronologiji – u vrijeme objave John Wesley Hardinga, Tim je još bio relativno nepoznat kantautor koji je upravo objavio svoj prvi album.

Tko zna, možda je čak i vječno skeptični Dylan tada naslutio veličinu i potencijal koji se krije u Timu Hardinu?

autor: Vjeran Stojanac, 26/06/2020

, ,

Vezane objave

Arhiva

Roger Waters – Amused to Death (1992./2015.)

24/07/2015.

U petak, 24. srpnja, objavljeno je remasterirano reizdanje ‘trećeg’ samostalnog albuma Rogera Watersa, ‘Amused to Death’. Nije teško pogoditi zašto se Waters nakon skoro 23 godine odlučio na remasteriranje i ponovno objavljivanje ovog konceptualnog remek-djela. Svijet se nije promjenio na bolje, diljem Zemlje ratovi i dalje bijesne, no danas su nam bliži no ikad. Razlog tomu su, pogađate, novi mediji koji su u međuvremenu izronili na površinu, potisnuvši donekle čak i staru dobru televiziju. Svijet je umrežen, tako da se svaka nova vijest promptno pojavi na većini internetskih portala, a servisi poput youtubea ili vimea garantiraju trenutni uvid u vizualni zapis događaja – ne treba čak čekati izvanredne TV vijesti! No, poruka ovog albuma jest poruka nade, koliko god ta bila sitna, mizerna, čak i podobna za ignoriranje!

Ghost World

20:00–23:00 Subota 18.1.2020.

Spremite se na malo glazbeno putovanje kroz svijet duhova, sablasti i sličnih nadnaravnih pojava.

A.A. Bondy

09/01/2015.

Početkom milenija, Augeste Arthur Bondy je pod pseudnimom Scott predvodio poprilično dosadnjikav sastav Verbena koji je, unatoč nekim dobrim momentima, uglavnom zvučao kao presažvakana kopija Nirvane. Napravivši nagli zaokret, 2006. izdaje odličan samostalni album ‘American Hearts’, a njegovi su sljednici ‘When the Devil’s Loose’ i ‘Believers’ također iznimna ostvarenja. Možda je prepotentno kazati da je A.A. Bondy kantautor koji je jednostavno nedostajao na sceni, ali da je savršeno upotpunio rupe u nekim segmentima današnje folk americane, to je neoborivo.

David Gilmour

04/09/2015.

Iako je u svojim stvaralački najplodnijim godinama stoički tavorio u sjeni egomanijaka Rogera Watersa, David Gilmour je ne samo drugi temeljni stup kultnog sastava Pink Floyd, već i gitaristički genij te vrstan kantautor, što je dosljedno pokazao na svojim samostalnim uradcima. Zasigurno i onaj najnoviji nazvan “Rattle That Lock”, koji će biti objavljen 18. rujna, a promoviran na turneji koja 12. istog mjeseca započinje u Puli neće podbaciti!

Tjedna rotacija

Arhiva

ÓLAFUR ARNALDS / Some Kind of Peace

NICK DRAKE / Bryter Layter (1971)

SLEAFORD MODS / Mork n Mindy Ft. Billy Nomates

OPTIMO (Espacio) / Sleepwalk

BOMBINO / Live in Amsterdam (2020)

SVEMIRKO / Skalamerija