KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

The Stone Roses / The House of Love

Aktualno okupljanje i pripadna turneja su odlična prilika na podsjećanje na jednog od najvažnijih sastava osamdesetih, The Stone Roses. A tu su i njihovi suvremenici, londonski neopsychodelic pop bend The House of Love!

 

  1. a)The Stone Roses

Koliko god zvučalo apsurdno, u samom su početku The Stone Roses bili tek još jedan od mnogobrojnih bezbojnih glazbenih sastava koje je ranih osamdesetih na površinu izbacila uzburkana gradska post punk scena. Proći će skoro pola desetljeća dok ne napuste taj dobrim dijelom od podneblja nametnut zvuk!

Djelovanje benda u tim se pionirskim danima može promatrati kao istovremeno traženje vlastitog izraza i punjenje kreativnih baterija. Jer, punk zanos je ubrzo splasnuo i otvorili su se neki novi tokovi. Primjerice, The Smiths polaze od anakronih i nimalo ‘tradicionalnih’ postavki, zanemarujući gro onoga što je punk činilo punkom, uglavnom se pozivajući na rock revizionizam, dok s druge strane New Order kao legitimni sljednici Joy Divisiona prihvaćaju za to vrijeme aktualni sintetizirani zvuk s plesnim elementima. Zanimljivo je da će upravo rani The Stone Roses, kao jedni od zadnjih (a uz to i poprilično minornih) nositelja manchesterskog punk zvuka, vremenom odbaciti punk korijene te prihvatiti pristup oba navedena sastava i iz ponuđenog izvući ono najbolje!

 

 

Prve se promjene (ako je vjerovati kritičarima, pošto prethodnih tonskih zapisa nema) naziru na singlovima So Young i Sally Cinnamon, a očigledno su rezultat turbulencija u sastavu koje će godinu dvije potom rezultirati odlaskom dijela članstva (basist Pete Garner te ritam gitarist Andy Couzens, a još ranije i bubnjar Simon Wolstencroft) te pomjeranjem u prvi plan tekstopisca i pjevača Iana Browna te gitarista i skladatelja Johna Squirea.

Posljednji zahvat u obnovi sastava jest dolazak basista Manija (Gary Maunfield) te bubnjara Renija (Alan Wren), čime je praktički formirana ona zvjezdana, megauspješna postava Stone Rosesa koja će svega godinu dana potom lansirati svoj kultni te po mnogima i danas nenadmašni prvijenac. Nekadašnji punk/goth prizvuk skoro u potpunosti nestaje, ustupivši svoje mjesto Squireovom i Brownovom tandemskom kreativnom geniju koji je izbjegavši nametnute pretpostavke utjecaja lokalne scene pružio obol vlastitim idolima iz djetinjstva. Uistinu, koliko god glazba s hvaljenog prvijenca (inače nazvanog samo The Stone Roses) u svojem amalgamu pop rocka i psihodelije zvučala moderno i aktualno, ipak je tu u prvom redu riječ o odavanju počasti širokom spektru imena kao što su The Beatles, The Who, Beach Boys i još neki, no u prvom redu The Byrds. Naime, čitav je nastupni album Stone Rosesa obojen zvečećim gitarskim tkanjem na tragu Rogera McGuinna te za Byrdse karakterističnim vokalnim harmonijama – uostalom, skladbe poput Waterfall, Song for my Sugar Spun Sister, Shoot You Down ili This is the One govore same za sebe! Skoro je nevjerojatno kako je jedan sastav sveden na onu elementarnu, rudimentarnu postavu gitara-bas-bubanj-vokal mogao postizati tako veličanstven zvuk, i to ne samo na studijskim izdanjima gdje su uvijek moguća nasnimavanja i slične makinacije, već na živim nastupima gdje je četvorka u pravilu bivala prepuštena sama sebi (OK, i svojem rasplesanom zvučnom tehničaru iz prikrajka)! Ovdje se automatski nameće usporednica s još jednim velikim manchesterskim sastavom, Smithsima, koji su svoje u pravilu savršene koncerte odrađivali tek uz Morrisseyev glas, dva ritmička (bas i bubanj), te jedan melodijski instrument – Marrovu gitaru.

 

Omot prvijenca Stone Rosesa. Očito su ciljali na fanove Jacskona Pollocka, te hrvatsku i nizozemsku publiku! Limuni pak ostaju misterij.

 

Album je zanimljiv i s vizualne strane. Prednji cover predstavlja Squireov slikarski rad nazvan Bye, bye, Badman, očito inspiriran Jacksonom Pollockom i njegovim ‘akcijskim slikarstvom’. Očito je sklonost prema djelovanju i ostavštini prerano preminulog američkog umjetnika bila karakteristika i ostatka članstva – Manijeva je bas gitara bila ukrašena sličnim cureće-razlijevajućim motivom, dok jedan Brownov stih iz skladbe Going Down glasi:

 

Passion looks like a painting

Jackson Pollock’s Number Five

 

Svega nekoliko mjeseci nakon izlaska ovog, danas po mnogima najboljeg britanskog albuma osamdesetih (tako misle ljudi iz NME, mada bih ja osobno u istom desetljeću samo na području konurbacije Salford/Manchester izdvojio barem još dva – Closer i Queen Is Dead), sastav objavljuje singl Fool’s Gold koji će, kao i idući (One Love, 1990.) svojim psihodelično-funkiziranim zvukom predstavljati zadnje elemente u sastavljanju Manchester slagalice. Upravo tu i leži značaj Stone Rosesa – kroz prvih osam godina djelovanja prešli su dug put, premostivši naizgled nepomirljive razlike između polaznih punk pokušaja, neopsihodelije i ’60-ies revivala sa sredine desetljeća pa sve do plesne ludnice na početku devedesetih. Određene se zasluge na ‘premošćivanju’, istina, mogu pripisati i Tonyju Wilsonu, čovjeku koji je koncem sedamdesetih posjedovao kultnu izdavačku kuću i istoimeni klub Factory, a deset godina kasnije jednako značajan music venue Hacienda. No, Tony nije dio ove priče.

Uslijedile su dvije do tri godine spavanja na lovorikama – Stone Roses bi tek tu i tamo izdali pokoji singl, no ionako nije bila riječ o novitetima već o reizdavanju postojećih skladbi. Na novom su albumu počeli raditi tek sredinom 1993., a isti se pod nazivom Second Coming pojavio iduće godine. Bilo je to relativno razočaranje, jer neke skladbe idejno nisu pretjerano odmakle od modela korištenog na prvijencu (Ten Storey Love Song, Tightrope…), dok druge pak svoj probojni image duguju tek produkciji i nešto čvršćem zvuku koji na trenutke kao da priziva duhove Led Zeppelina (Break into Heaven, Love Spreads…). U svakom slučaju, pet je godina iščekivanja polučilo mlaki rezultat, čime nisu bili pretjerano zadovoljni ni obožavatelji niti sam bend. Unatoč dobroj prodaji albuma te pojedinim skladbama koje su više nego visoko kotirale na ljestvicama, postalo je jasno kako je Stone Roses svoju misiju izvršio uvodnim singlovima, genijalnim nastupnim albumom te skladbama Fool’s Gold i One Love.

Rasipanje sastava započinje u travnju 1995., svega pet mjeseci po objavljivanju Second Cominga, kada odlazi dugogodišnji bubnjar Reni, a iduće će godine vlastiti put potražiti i jedna od dvije ključne osoebe u The Stone Rosesima, gitarist John Squire, te nedugo potom osnovati vlastiti projekt The Seahorses (navodno anagram od He hates Roses). Squirea je nakratko zamijenio bivši gitarist Simply Reda, Aziz Ibrahim, no to jednostavno više nije bilo to. Brownu i Maniju nije preostalo ništa drugo nego raspustiti sastav.

 

Plakat za aktualnu turneju, s naglaskom na manchesterske termine!

 

Uslijedila je stanka duga skoro petnaest godina, tijekom koje su mnogi bivši štovatelji upokojili Rosese za sva vremena – na kraju krajeva, nedostatak komunikacije između bivšeg članstva nije ništa pozitivno obećavao. Brown se otisnuo u relativno uspješnu samostalnu karijeru, Squire je pomalo slikao te nastupao sa Seahorsesima, dok se Mani priključio Primal Screamu. No, sredinom 2011. je nekako isplivala informacija o mogućem reunionu sastava, koju su u početku negirali ne samo bivši članovi Stone Rosesa, već i svi ozbiljniji mediji. Uskoro je postalo jasno kako nije riječ o manipuliranju javnošću, već o sasvim realnoj opciji – na kraju krajeva, kada su tijekom jeseni najavljena dva koncerta u manchesterskom Heaton Parku (29. i 30. lipnja, te naknadno dodan 01. srpnja 2012.), više nije bilo prostora za sumnju o ponovnom okupljanju. Istina, javile su se neke druge nedoumice – kako će to sve skupa izgledati i zvučati? Srećom, Stone Roses su igrali na sigurno (čemu je pridonio i financijski element), pa su nekoliko tjedana prije (pa i nakon) Manchestera zakazali koncertne termine diljem Europe.

 

The Stone Roses ovih dana: Reni, Mani, Brown i Squire.

 

Turneja je započela 23. svibnja nastupom u Warringtonu, a prema dostupnim slikovno-tonskim zapisima, Rosesi djeluju energično i svježe. No, što će se dogoditi nakon finalnog nastupa planiranog za Belfast, 22. kolovoza? Već kolaju određene glasine o snimanju novog albuma, što kod sastava kao što je Stone Roses (a prošlost je to pokazala na praktičnom primjeru) može biti dvosjekli mač. Bilo kako bilo, ovo okupljanje ipak treba promatrati u pozitivnom svjetlu te se nadati da Ian Brown i John Squire neće povući neke nepromišljene poteze. Vrijeme će pokazati koja je prava svrha reuniona jednog od najznačajnijih britanskih sastava osamdesetih (pa i šire!), a onim tvrdokornim i konzervativnim fanovima koji u tome činu ne vide ništa osim ‘punjenja bankovnih računa’ uvijek ostaju oni rani singlovi, te legendarni nastupni album Stone Rosesa!

 

 

  1. b)The House of Love

Sredina osamdesetih donosi neke promjene na britanskoj glazbenoj sceni. Novi val se već pomalo ispuhao, novoromantičarski pokret je svoje rekao i zamro, i u toj situacijimlađi se glazbeni sastavi ponovno okreću svojem naslijeđu. Istina, taj revival i pozivanje na šezdesete ponajviše su zasluga The Smithsa koji su još početkom osamdesetih počeli graditi opus na slaganju harmonija i Marrovom zvečućem Rickenbakeru koji je evocirao duh ranih Byrdsa. No, potaknuti ovim primjerom i drugi britanski sastavi sežu za materijom starom skoro dva desetljeća i na njoj postavljaju temelje svog zvuka. Među njima se posebno ističu The House of Love.

 

The House of Love koncem osamdesetih. Terry Bickers je na vrhu, a Guy Chadwick dolje.

 

Osnovani su početkom 1986. u Camberwellu (južni London), od strane dvojca Guy Chadwick – Terry Bickers, i ta kombinacija će unatoč Bickersovom odlasku krajem osamdesetih ostati jedina prava formula za dobivanje djelotvorne House of Love magije. Sam naziv sastava priziva Morrisonov stih iz kompozicije The Spy, koja je opet homage Anaïs Nin. Već njihove rane pjesme (iz vremena prvog albuma nazvanog imenom benda i snimljenog za kuću Creation) imaju sve bitne značajke koje će ih naknadno proslaviti: Chadwickovi poprilično depresivni i često ljubavni tekstovi, njegovo na trenutke neprimjetno a ipak sveprisutno gitarsko tkanje, te Bickersov zvučni doprinos temeljen više na korištenju feedbacka prije nego distorzije. Sve navedene karakteristike bit će dovedene do savršenstva na drugom albumu sastava, ponovno naslovljenom isključivo njihovim imenom (stoga se, zbog izbjegavanja zbrke ovaj album naziva po diskografskoj kući za koju je snimljen – Fontana). Album je pomalo onirični niz od dvanaest veličanstvenih pjesama, od uvodne paranoične Hannah do lagane blues odjave Se Dest, a unatoč izmjena ritmova i atmosfera nikad ne gubi kontinuitet. Na naslovnici je slika čuvenog camberwellskog mozaika koji prikazuje stiliziranog leptira (riječ je o lokalnom endemu nazvanom Camberwell Beauty – više o leptiru i muralu možete doznati na linku http://www.velikabritanija.net/2010/09/11/leptir-camberwell-beauty/), i zbog svoje prepoznatljivosti i jednostavnosti  zasigurno ulazi u sam vrh dizajna albumskih omota. S ovog je iznimnog ostvarenja skinut i veći broj hit singlova; dovoljno je samo spomenuti Shine On i Beatles and the Stones, generacijske himne s početka devedesetih! Zanimljivo je spomenuti kako je sastav među fanovima napravio popriličnu zbrku naslovivši vlastitim imenom čak tri albuma – pored već spomenutih djela snimanih za kuće Creation (1988.) i Fontana (1990.), postoji i zbirka najranijih singlova istog naziva, u izdanju Rough Tradea.

 

Dašak lokalpatriotizma na omotu albuma: naslovnica je u biti preslik murala na zgradi javnog kupališta u Camberwellu, južnolondonskoj četvrti u kojoj su odrasli Chadwick i Bickers.

 

Još za snimanja ‘fontana’ albuma započinju prva trvenja između dvije ključne osobe u sastavu, Guya Chadwicka i Terryja Bickersa. Pod izlikom rastuće popularnosti, obojica daju oduška svojoj skonosti alkoholu i opijatima, što dodatno pojačava zakuhanu atmosferu. Sklon depresiji, ali i perfekcionizmu, Chadwick će svojim učestalim promjenama raspoloženja i nametanjem kreativne atmosfere (u njegovu vlastitu shvaćanju kreativnog) stvoriti uvjete za Bickersov odlazak, a to će se dogoditi naglo mada ne neočekivano, i to usred britanske turneje. Postoji više nagađanja o tome što se zbilo na dan njegovog demonstrativnog napuštanja sastava, a najvjerojatnija jest ona o Bickersovom ‘kratkom spoju’, kada je verbalno napao Chadwicka i materijalizam u kojije The House of Love zapao, vjerno to ilustrirajući pokušajem spaljivanja povelike svote novca od netom odrađenih nastupa. No, Bickers nije Bill Drummond, pa ni ovaj njegov čin nije polučio određeni simbolični kultni status, već je Terry jednostavno izletio iz benda.

Nažalost, Bickersovim odlaskom donekle pada kvaliteta albuma koji slijede (A Spy in the House of Love, Babe Rainbow, Audience with the Mind). I dalje je prisutna fluidnost i liričnost Chadwickovog tekstualno-glazbenog izraza, no skladbama nedostaje armatura koja je prethodno nosila nadgradnju – naglašena distorzija te posebno, feedback. Daleko od toga da su to loši albumi, riječ je samo o drukčijem pristupu, kantautorskom a ne više timskom. Svjestan da je The House of Love postao njegov osobni projekt, godine 1993. Guy Chadwick raspušta bend i nastavlja djelovati pod vlastitim imenom.

 

Reinkarnirani The House of Love: Chadwick i Bickers oko 2005.

 

Ipak, dvojac Chadwick/Bickers uspio je prevladati međusobni animozitet, te se sredinom 2005. vratio na scenu i revitalizirao bend nakon dvanaestogodišnjeg sna. Produkt je poprilično (čak začuđujuće) dobar album Days Run Away, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da za vrijeme mirovanja benda nijedan iz ključnog dvojca nije ostvario neke zapaženije rezultate. Istina, psihodelična je lepršavost donekle ustupila mjesto čvršćem i određenijem nastupu, no apsurdno je očekivati da izričaj određenog sastava ostane isti nakon stanke duže od deset godina, pogotovo kad se u obzir uzme činjenica da kroz to vrijeme The House of Love praktički nisu ni postojali. Očito Chadwick i Bickers imaju još mnogo toga reći, no ne očekujte nekakav pretjerano frekventni tempo kako u koncertnom, tako i izdavačkom smislu. Bitno je da The House of Love postoje, makar u fazi uspavanog vrebanja ili poluhibernacije, tamo negdje u prikrajku!

 

 

autor: el5egundo, 22/06/2012

Vezane objave

Arhiva

77 godina Rogera Watersa

20:00–23:00 Subota 5.9.2020.

Roger Waters 6. rujna slavi 77. rođendan. Prilika je to da se prisjetimo životnog stvaralaštva ovog velikana!

Simon Bonney – Everyman / The Nice & Keith Emerson

10/10/2013.

Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi prikaz rada jednog od utemeljielja progresivnog rocka, sastava The Nice, u kojemu je svoju zvjezdanu karijeru započeo definitivno najbolji klavijaturist u okvirima popularne glazbe, Keith Emerson. No, prije toga, otplovite ka nepoznatim obalama uz sazvučja uradka nazvanog ‘Everyman’ (1996.), drugog samostalnog albuma Simona Bonneyja, frontmana i ključnog autora sastava Crime & The City Solution.

progeXit

20:00–22:30 Subota 16.2.2019.

Golden age of the progressive sound!

Slint

20:00–22:35 Subota 7.12.2019.

Mali podsjetnik na McMahanov genij u vremenima prije The For Carnationa

Tjedna rotacija

Arhiva

FLEET FOXES / Shore

The Style Council / Café Bleu (1984)

PILLOW QUEENS / Holy Show

RED AXES / Dekmantel

RADIOHEAD / I Might Be Wrong: Live Recordings

MAJKE / Razum i bezumlje (1990)