KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

The Long Ryders / Uncle Tupelo

The Long Ryders kao jedni od predvodnika paisley underground trenda, te Uncle Tupelo koji su prešli križni put od garažnog punka do nepatvorenih čistina onoga što je nazvano No Depression su zasigurno dva najbitnija sastava kasnih osamdesetih, odnosno anih devedesetih, kojima danas dugujemo ekspanziju čitavog trenda alternativnog countryja!

The Long Ryders kao jedni od predvodnika Paisley Undergrounda, te Uncle Tupelo koji su prešli križni put od garažnog punka do nepatvorenih čistina onoga što je nazvano No Depression su zasigurno dva najbitnija sastava kasnih osamdesetih, odnosno anih devedesetih, kojima danas dugujemo ekspanziju čitavog trenda alternativnog countryja!

 

a) The Long Ryders

The Long Ryders su jedno od ključnih imena tzv. Paisley Undergrounda, pravca koji je okupljao kalifornijske bendove (i pokoji arizonski)  na početku osamdesetih. Zajednički nazivnik trebao je biti garažni zvuk uz primjetan otklon k psihodeličnom folku šezdesetih (The Byrds, Buffalo Springfield). Imajući u vidu ovu strogu definiciju, The Long Ryders su najtipičniji predstavnici spomenutog pravca i sigurno ga predstavljaju efikasnije od Dream Syndicatea ili The Three O’Clock. Utjecaj Byrdsa je višeznačno izražen kako u strukturi skladbi i načinu sklapanja harmonija, tako i po čisto tehničkoj izvedbi – dovoljno je uočiti način na koji Sid Griffin prilazi svojem 12-žičanom Rickenbakeru, a homage kultnom sastavu uočljiv je i u zamjeni fonema ‘i’ s ‘y’, upravo kao i kod naziva ‘Byrds’. Kad smo već kod toga nemoguće je ne povući paralelu između R.E.M.-a i The Long Rydersa, bar što se utjecaja Byrdsa tiče. No, R.E.M. je nekim čudom (dijelom zbog geografske odrednice, a možda ipak vlastitom originalnošću te Stipeovom i Buckovom bujicom ideja) izbjegao klasifikaciju pod spominjani Paisley Underground.

Aktivna karijera The Long Rydersa nije bog zna koliko dugo trajala – u stvari se praktički poklapa s godinama dominacije Paisley Undergounda. Sastav krajem osamdesetih bez pretjerane pompe prestaje s radom. Za sobom su ostavili tri izvrsna albuma, tri ultimativne početnice za buduće desert rock i No Depression entuzijaste poput Howe Gelba ili Jay Farrara te prvu uspješnu primjenu kovanice cowpunk.

Devedesetih Sid Griffin napušta rodni Los Angeles i nastanjuje se u Londonu gdje uspješno djeluje kao novinar (između ostalog objavio je obimnu biografiju Grama Parsonsa) i glazbenik (folk sastav Coal Porters). Tijekom 2004. izvorna se postava Long Rydersa okuplja te odrađuje još jednu svjetsku turneju, a ista takva je navodno u planu i za tekuću godinu. Jer, Paisley Underground možda jest samo dio neke bolje prošlosti, ali su pojave poput Griffina i njegova sastava i dalje itekako potrebne na pozornicama diljem svijeta. Tek da zamažemo oči pred činjenicom da je sve otišlo kvragu!

 

 

b) Uncle Tupelo

A baš sredinom osamdesetih, u vrijeme heydayja The Long Rydersa, u gradiću Bellevilleu, Illinois, s djelovanjem započinje još jedan sastav na prvi pogled sličnog zvuka i srodnih ambicija, što hoće reći vraćanja rocka njegovim izvorima. Iako polaze s nešto drukčijeg terena – sjedinjuju naime aktualni punk, čak i onaj žešći s folk naslijeđem – Uncle Tupelo uskoro uplovljavaju u slične vode i koncem desetljeća preuzimaju primat prvoboraca roots rocka. Kroz nešto manje od osam godina djelovanja, ovaj će trojac predvođen kreativnim dvojcem Jay Farrar/Jeff Tweedy snimiti četiri danas antologijska albuma, postaviti standarde trenda kojeg će kritičari nesretno krstiti kao alternative country, pokazati kako nema mjesta strahovima i sumnjama (No Depression), te u konačnici otvoriti vrata svojoj vlastitoj djeci, sastavima Son Volt i Wilco.

 

Uncle Tupelo u sretnim danima: Farrar, Tweedy, Heidorn.

 

 

OK, zadnjih par rečenica vapi za detaljnijim i jednostavnijim objašnjenjem. Nadam se da neću narušiti idilu ako ustvrdim da je kod Uncle Tupela najbitniju ulogu odigrao faktor zvan slučajnost. Činjenica je da su i Jeff i Jay odrastali u vrijeme ekspanzije američkog hardcore punka koji je u nešto ublaženoj verziji i bio njihova prva postaja. No, njegovu su sirovost i žestinu kultivirali implementiranjem neizbježnog folk naslijeđa, stvorivši tako za to doba jedinstven zvuk (zašto mi opet pada na pamet R.E.M., posebice album Life’s Rich Pageant?). Da su slušali Styx ili Meat Loafa, stvari bi potekle drukčijim koritima, zar ne? Uglavnom, unatoč solidnoj prodaji (15 000 primjeraka), odličnom prijemu i vrlo brzo postignutom kultnom statusu, prvi album No Depression (1990.) još uvijek predstavlja traženje vlastitog izričaja. Utjecaji vlastith uzora su još poprilično jaki – uočljiva je primjena tehnike naglih ritmičkih prekida karakteristična za Minutemene. Idući će album, Still Feel Gone (1991.), donijeti određene pomake u vidu veće zastupljenosti lepršavih folk sazvučja koja se nastavljaju zavlačiti u čvrsto glazbeno tkivo Uncle Tupela. Lagano, ali neminovno! Također, Tweedy i Farrar se opet ne libe odati počast sastavu koji je nemjerljivo utjecao na njihovu ranu fazu – skladba D. Boon s ovog albuma nema nikakve veze s Danielom Booneom, čuvenim američkim istraživačem iz 18. stoljeća, već naprotiv govori o tragično preminulom D. Boonu, gitaristu, pjevaču i glavnom autorskom motoru neponovljivih Minutemena. Možda malko patetično, ali barem iskreno!

Od ukupno četiri albuma u zaostavštini Uncle Tupela, jedan poprilično odudara od ustaljenog modela – treći u nizu, nazvan jednostavno po datumu snimanja: March 16 – 20, 1992. Ovo skoro u potpunosti akustično ostvarenje sa skoro identičnim omjerom autorskih skladbi i obrada producirao je Peter Buck, gitarist R.E.M.-a. Nedostatak elektriziranog zvuka dijelom je odluka samoga sastava, ali zasigurno i utjecaj Bucka, odnosno R.E.M.-a koji su upravo u to vrijeme dovršavali također uglavnom akustični album Automatic for the People. Iako primljen sa skepsom, ovaj je album na najbolji mogući način izrazio folk/bluegrass afinitete Jay Farrara i Jeffa Tweedyja te postavio smjernice daljnjeg glazbenog razvoja ovog genijalnog kreativnog dvojca.

 

Ovaj dvojac su dvojac (Jay Farrar i Jeff Tweedy) neki čak prozvali Lennonom i McCartneyjem Americane.
Njihova ne baš bajna komunikacija nakon raspada Uncle Tupela samo potvrđuje da su ti ‘neki’ bili u pravu!

 

Anodyne možda jest biser u kruni ostavštine Uncle Tupela, no nažalost i njihov posljednji zajednički album. Tenzije između Jay Farrara i Jeffa Tweedyja sve više rastu, što posebice dolazi do izražaja na posljednjoj turneji održanoj početkom 1994. Vođeni pozitivnom mišlju kako je mirni razlaz bolji od mučnog preživljavanja i međusobne borbe dva naglašena stvaralačka ega, početkom svibnja iste godine raspuštaju Uncle Tupelo. No, to je za obojicu bio tek novi početak – Farrar će zajedno s bubnjarem bivšeg sastava pokrenuti Son Volt, dok će Tweedy svoje vizije ostvariti kroz vlastiti projekt nazvan Wilco. Ukoliko i postoje neke nejasnoće i pitanja oko djelovanja Jay Farrara zadnjih petnaestak godina, to je samo iz razloga što je samostalna karijera (odnosno sa Son Voltom) ovog vrsnog kantautora nepravedno zaspostavljena, mada je riječ o jednoj od zadnjih oaza rocka kakav bi trebao biti. Zato smo barem u vezi Tweedyja i Wilca na čistome. Na početku drugog desetljeća novog milenija, taj sastav definitivno predstavlja lučonoše progresivnog zvuka na drugoj strani oceana. Mada, to je već druga priča…

 

 

autor: el5egundo, 08/10/2011

, , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Radiohead / Gram Parsons / Calexico

27/09/2012.

Dašak atmosfere sa nastupa Radioheada održanog 26. rujna u talijanskom Codroipu, sjećanje na Grama Parsonsa, prerano preminulog tvorca koncepta Kozmičke američke glazbe, novi album Calexica, Algiers.

David Gilmour: Live in Brighton 2015.

08/07/2016.

Jučer i prekjučer, sedmog i osmog srpnja, David Gilmour je održao dva nastupa u amfiteatru u ruševinama rimskog grada Pompeii kod Napulja. Ne bi to bila nikakva vijest da se praktički (OK, uz koji mjesec razlike) ne podudara sa sličnim nastupom kojega je u jesen 1971. za potrebe filmskog uratka na istom mjestu održao sastav Pink Floyd, čijim je članom David tada bio. U nemogućnosti, odnosno nedostupnosti ovog novog materijala iz Pompeja, u današnjem ćemo izdanju emisije eXit preslušati snimku uvodnog koncerta Rattle That Lock turneje, održanog koncem kolovoza 2015. u Brightonu.

Hugo Race/Battersea Power Station

01/10/2011.

  a)    Hugo Race Na samom početku jedna digresija – počinjemo sa Nickom Caveom, nekoć veličinom a danas nulom. Ili…

Gaslight Anthem – Handwritten (2012) / Boys Next Door & The Birthday Party

28/07/2012.

U večerašnjoj emisiji – presjek najnovijeg albuma Gaslight Anthemsa, samozvanih rock spasitelja iz New Jerseyja, te osvrt na koncertnu aktivnost sastava The Birthday Party i Boys Next Door!

Tjedna rotacija

Arhiva

ROSA / Aqua Di Sale

VA / Shio-No-Michi Vol.2 (1994)

BOMBAY BICYCLE CLUB / Is It Real

d0d0 / Anthology Mix

LET 3 / Živi Kurac

Haustor – Treći svijet (Jugoton 1984.)