The Faceless ’90s

– – .

Ovog vas tjedna Soda Fountain vodi u šetnju kroz uglavnom bezlične i nezanimljive devedesete. Barem su mediji svojim forsiranjem isključivo dva trenda; grungea i britpopa stvorili takav dojam. Mada, bilo je u toj dekadi i zanimljivih pojava, genijalnih autsajderskih imena koja izbjegavju kategorizaciju. A to je, ne zaboravimo, i vrijeme kada alt. country konačno izlazi iz ormara!

 

Od devedesetih se u glazbenom smislu mnogo očekivalo. U prvom redu, socijalna i politička kretanja su ubrizgala dozu optimizma i nove energije, što je trebalo ostaviti traga i u domeni popularne kulture. Dalje, osamdesete su, započevši procese ‘revivala’, odosno kreiranja nove glazbe na ostavštini šezdesetih postavile temelje za slične trendove u nadolazećem vremenu.

No, općenito gledajući, ta je dekada zakazala. Spomenute globalne promjene su pokazale svoje drugo, skriveno lice, obojivši njezin sam početak blagim tonovima depresivne sive. Također, ‘revival’, koji je u osamdesetima djelovalo kao fantastičan i sveprimjenjiv obrazac sada već postaje vlastita karikatura. Konkretno se to odnosi na dva najzastupljenija trenda – grunge i brit-pop. Prvi se oslanjao na naslijeđe europskog hard rock zvuka sedamdesetih, spareno s prekooeanskom nezavisnom punk i HC scenom, dok je ovaj potonji produkt recikliranja glam rocka i najranijeg otočkog revivala (The Smiths, House of Love, Stone Roses).

Jednostavno, polet koji je krasio takve i više nego uspjele pokušaje iz osamdesetih (spomenimo američki Paisley Underground, pa i No Depression) sada već postaje stereotip i nužnost. Grunge stoga nije spontani pokušaj, već neka vrsta opsesije, te je svako ime koje je svoj probitak doživjelo u ranim devedesetima (a bar imalo držalo do sebe) moralo barem nominalno proći takvu fazu). Srećom, bilo je časnih i vrijednih iznimki, primjerice Nirvana (kojoj će mnogi bezrazložno spočitati razvikanost i hiperpopularnost) koja, unatoč činjenici što je masa doživljava kao nekakav stereotip grungea, svoje korijene ima u nezavisnoj Lo-Fi sceni osamdesetih (Beat Happening, Half Japanese, Vaselines etc).

1280x720

Nirvana, “in Utero” tour, 1994.

 

01 Botanica – Malediction
02 Sebadoh – Skull
03 Giant Sand – Neon Filler
04 Pulp – The Fear
05 Soul Coughing – Moon Sammy
06 Marianne Faithfull – Flaming September
07 Uncle Tupelo – The Long Cut
08 Calexico – Trigger
09 Lisa Germano – Victoria’s Secret
10 Drugstore – Starcrossed
11 Carter USM – England
12 Pale Saints – Ordeal
13 Belle & Sebastian – We Rule The School
14 Pavement – In The Mouth A Desert
15 Nirvana – Frances Farmer Will Have Her Revenge On Seattle
16 dEUS – Nine Threads
17 Mark Lanegan – Boraccho
18 Sixteen Horsepower – Harm’s Way
19 Julian Cope – Soul Desert
20 Current 93 – All The Pretty Little Horses
21 Oasis – Shakermaker
22 Elysian Fields – Jack In The Box
23 Dream City Film Club – Because You Wanted It
24 Levellers – Men-An-Tol
25 Firewater – Bourbon & Division
26 Billy Bragg & Wilco – Ingrid Bergman
27 CAKE – Sad Songs And Waltzes
28 Pink Floyd – Lost For Words
29 Lou Reed – Power AndGlory
30 Rain Tree Crow – Blackwater

 

138005021_HMV_457323c

Blur, beatlesique roof cocnert at 363 Oxford Street, IX 1995.

Posebna je priča trend alternativnog countryja (riječ je o veoma širokom pojmu), proizašlom kako iz Paisley Undergrounda, tako i No Depressiona, trenda čijim se tvorcima, glasnogovornicima i promotorima može smatrati Uncle Tupelo, bend koji je ne samo uspješno spojio punk, rock i folk, već svojim raspadom izravno položio temelje budućim projektima svojih ključnih članova, odnosno sastavima Son Volt i Wilco.

S ove je strane oceana situacija naizgled slična, mada barem mrvicu pozitivnija. Brit-pop je, unatoč nesretno izabranom imenu ipak svođenje pod nešto širi nazivnik, a njegovi eksponenti stilski bitno raznovrsniji. Tako se primjerice Blur oslanjaju na sastave tipa XTC, Magazine, pa i ska naslijeđe, Suede pak na Roxy Music i Bowiea, Oasis opet na Beatlese, Kinkse i The Who, dok se u slučaju Pulpa mogu razmatrati svi navedeni uzori, no taj je sastav posebna priča.

Bilo je u devedesetima, istina, imena koja su izbjegavala takva svrstavanja, no nažalost nisu ostala zapamćena poput navedenih. Na tlu novog kontinenta, to su unikatni eklektički projekti poput CAKE-a, Firewatera i Soul Coughinga, dok u Britaniji ulogu neshvaćenih genija igraju potpuni anonimusi kakav je, primjerice, Dream City Film Club.

Mnogi će od vas ovaj letimični osvrt pronaći površnim i nedorečenim, što je u redu – smisao ovog teksta jest tek uputiti slušatelja u priloženu “90s” listu. Jer, kao u svakom desetljeću zadnjih šezdesetak godina, popularna je glazba vrludala brojnim putevima i stranputicama, tako da je sve to svesti na nekoliko temeljnih trendova ne samo užasno težak, već zamoran  na koncu neuvjerljiv postupak.

No, barem smo zaključili kako su devedesete bile bezlične, bitno manje zanimljive od prethodnih glazbenih desetljeća.

Nego, gdje ste bili 1991????

 

powered & provided by ©eXit

 

24/02/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , ,