The Early Stories of Truman Capote

Koncem listopada 2015., više od 31 godinu od smrti autora, izdavačka je kuća “Deckle Edge” objavila zbirku od četrnaest kratkih priča Trumana Capotea. Riječ je o materijalu koji je donedavno smatran izgubljenim i koji je tek slučajno pronađen u arhivima Javne knjižnice grada New York Cityja, a nastajao je u vrijeme autorove adolescencije. Iako je naizgled riječ tek o rudimentarnim pokušajima, nakon čitanja ovih priča shvatit ćete gdje leži ona istinska Capoteova poveznica s srodnim mu dušama koje su u svojim radovima ovjekovječile sav taj ‘southern gothic’; dušama jedne Flannery O’Connor, jedne Carson McCullers, pa i nenadmašnog Williama Faulknera!

 

“A sad bih želio da mi kažeš još samo jedno. Zašto mrziš Jug?”
“Ne mrzim ga”, rekao je Quentin, naglo, smjesta, neposredno: ne mrzim ga – rekao je. Ne mrzim ga mislio je, zadahtan u ledenom zraku, u toj čeličnoj novoengleskoj tmini; ne. Ne! Ne mrzim ga! Ne Mrzim ga!

/William Faulkner, Absalom Absalom/

 

Koncem listopada 2015., više od 31 godinu od smrti autora, izdavačka je kuća Deckle Edge objavila zbirku od četrnaest kratkih priča Trumana Capotea. Riječ je o materijalu koji je donedavno smatran izgubljenim i koji je tek slučajno pronađen u arhivima Javne knjižnice grada New York Cityja.

Nije to na prvi pogled neko pretjerano bitno otkriće, pošto je Truman tijekom svojeg četrdesetljenog stvaralaštva objavio poveći broj kratkih priča, novela i eseja od kojih su neki još rasuti po publikacijama te po časopisima poput New Yorkera, a svjedoci smo i baš ne tako davnog objavljivanja njegovog također izgubljenog prvijenca Summer Crossing (konkretnije, ne toliko ‘izgubljenog’ koliko ga je sam autor nastojao skriti od žednih očiju te isključiti iz vlastite ostavštine). Na koncu, brojni su pisci ostavili na sličan način rasute kratke priče koje i dan danas iz određenih razloga, ponajviše zbog autorskih prava ne mogu biti objavljene u tvrdoukoričenom izdanju, te ih je moguće pronaći u arhivskim izdanjima određenih novina i časopisa – J.D. Salinger i njegove 22 priče, od kojih su nedavno posthumno objavljene samo tri je možda najočitiji primjer.

Ipak, postoji jedan detalj koji rigidno razdvaja ovdje priložene radove od ostatka spisateljstva Trumana Capotea, a to je onaj kronološki. Sve su ove crtice, naime, nastajale tijekom njegovih tinejđerskih dana, a rane dvadesete du gornji limit. Opet, ukoliko želimo fokusirati nešto oštriju sliku o sadržaju i naravi dotičnih tekstova, moramo se načas vratiti u Trumanovo djetinjstvo.

2015_45_critics_opener

Truman Capote, oko polovice XX stoljeća

Iako rođen u New Orleansu (pravim prezimenom Petersen), Capote odrasta u Monroevilleu, Alabama, u krilu majčine tvrdokorne južnjačke obitelji. Zanimljivo je da je njegova prijateljica iz djetinjstva – živjeli su praktički vrata do vrata – bila Harper Lee, također vrlo poznata i nažalost prije mjesec dana preminula spisateljica. Pojedini biografi u njezinu radu nalaze određene aluzije na to djetinje prijateljstvo, napominjući kako je upravo Truman bio model za dječaka Dilla u romanu To Kill a Mockingbird (Lee je, naravno, sebe ovjekovječila u liku djevojčice Jean Louise Finch zvane Scout). S druge strane, dovoljno je pročitati Capoteovu The Grass Harp (Harfu trave) – lik uobličen prema Harperici vam neće promaknuti!

Čak će i dobri poznavatelji opusa Trumana Capotea ostati pomalo zbunjeni sadržajem i stilom ovih priča. Mada već tada vrstan majstor riječi, autor se ne razbacuje konstrukcijama i frazeologijom. Struktura je svjesno ograničena i rudimentarna, pojačana tek toliko da može figurirati kao dovoljno čvrst nositelj radnje. Svejedno, neke za Capoteovo buduće stvaralaštvo karakteristične nezaboravne slike su itekako prisutne.

Izgleda kako je utjecaj njegovih uzora iz domene ‘južnjačke gotike’, Williama Faulknera i Flannery O’Connor ovdje odnio prevagu. Na stranu to što je kasnih tridesetih godina dvadesetg stoljeća mladi pisac još tražio svoj izričajni modus, ovi radovi djeluju zrelo, makar i ako ih zamislimo tek kao skice za neke buduće razradnje. Usamljenost, čudnovati i neuklapajući likovi, nasilje, bezbrojne dihotomije, vječno prokletstvo jednom odmetnutog i nikad kasnije u tkivo Sjedinjenih država iznova uklopljenog Juga, sve su to elementi koji dominiraju kroz ovih četrnaest priča koje možete po volji nazivati skicama ili pak potpuno zaokruženim mini remek-djelima – Trumanova sablast to ostavlja vama na volju.

U nastojanju izbjegavanja ‘spoilera’ – jer, ovu knjigu možete nabaviti preko nekog od web dućana za nekih stotinjak kuna – navesti ćemo tek neke od upečatljivih vizura kakvih se ne bi posramile ni časne spomenute veličine; O’Connor i Faulkner. Tu je usamljenica Miss Belle Rankin koja svoju sponu s boljom prošlošću nalazi u stabljikama japonike u svojem vrtu, te umire u snježnoj oluji stiščući uz obraz jednu odlomljenu granu … dva dječaka koja u smrtnom strahu bježe kroz močvaru nadajući se da neće susresti odbjeglog zatvorenika (ipak će u suludom twistu isti doći glave jednom od njih) … vlasnica dućana koja umiruću djevojčicu spašava isisavanjem zmijskog otrova iz rane, te nadomještanjem izgubljene krvi onom upravo zaklanih kokoši … djevojka čiji dugogodišnji platonski ljubavnik napušta mali južnjački gradić, a ona mu hrli u oproštajni susret a da ni sama nije svjesna je li riječ o istinskom oproštaju ili tek njezinoj iluziji.

Brojni su ti likovi kojima čak i šturo dizajniranje ne škodi da se iskažu u punoći vlastite ljudskosti ili mržnje – Beluah, Lucy, Hilda, Em… Jednostavno, nema smisla narušavati potencijalnu radost prvog čitanja, posebice znajući da će oni rijetki koji su kliknuli na ovaj članak vjeojatno posegnuti za ovom knjigom.

CQzPg14WgAAXqNd-jpg_largeNapustimo sad Capoteovu adolescentsku fazu te usporedimo ove rane priče s onima kasnijima, koje su nastajale u New Yorku od 1945. pa nadalje. Ima tu vrhunskih ostvarenja, no svi ti budući uradci na nekakav snovidno tužan način gube ako ne već temeljnu strukturu, onda barem esenciju gole i zastrašujuće južnjačke gotike. Miriam iz istoimene priče, prve koju je Capote objavio u New Yorkeru (1945.) jest istovremeno sablast prošlog života i nagovještaj moguće smrti glavne junakinje, imenjakinje te spektralno užasavajuće albino djevojčice koju je donijelo snježno nevrijeme. Ledeni ‘gospodar očaja’ (priča Master Misery) koji otkupljuje snove od svojih beznadnih klijenata možda i jest Capoteova aluzija na automatizam i bezdušnost literarnih agenata i urednika, no svojim je magičnim nadrealizmom otišla korak dalje, do samih vratnica snova – barem vama, čitateljima isti još nisu ukradeni! Vincent i njegova nesretna djevojka (tko je u biti nesretniji od njih dvoje?) u priči Headless Falcon, čovjek koji bježi od zaboravljene ali itekako prisutne prošlosti (Shut a Final Door), pa i preplašena Kay iz Tree of Night koja također bježi ne shvaćajući kako će je duhovi kojima nastoji umaći susresti u jednom istovremeno realnom i metafizičkom vlaku – to je za većinu čitatelja paradigma rane Capoteove faze, one koja je nijansirana njujorškim avenijama, dinerima i Automatima, vjetrom koji kroz kanjone ulica struji sa East Rivera, vrelinama i snjegovima, vlažnim i jezivo usamljenim sobama u kojima njegovi junaci, ljudi u svojim dvadestim, tridesetim ili četrdestim proživljavaju staračke traume osamdesetogodišnjaka, ne toliko okruženi smrću koliko ispunjeni pomislima na istu.

No, to je ipak ona iduća faza, doba kada je Capote smjerno zaboravio svoj predživot i ovih četrnaest sirovih dragulja, doba nekih novih stremljenja i probitaka koji glavnom akteru jedne ne baš prevesele sudbine i ujedno autoru ovih priča neće donijeti ništa dobro!

Ukoliko želite ući u dušu Trumana Capotea, morate na trenutak i vi zaboraviti nešto – njegov voljeni i sudbinski New York, te se vratiti u naizgled zelena, no užasom sadašnjosti i teretom prošlosti prožeta prostranstva američkog Juga i njegove gotike, koliko god ova zadnja riječ u kontekstu ‘Novog kontinenta’ zvučala kao oksimoron.

A ova je zbirka priča daleko najbolji način, najbrži i najudobniji vlak kojim možete stići na željenu destinaciju, bila ona taj mitski, nesretni američki Jug ili nešto nama nepoznato a opet blisko!

For every man must get to heaven his own way.
/Truman Capote, Traffic West/

Vjeran Stojanac

30/03/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,