The Crossroad Sessions: 1974. & 1983.

– – .

Svi se ponekad nađu na životnim ktižanjima, na sjecištima puteva ne znajući kojim pravcem krenuti. Savjeti i podrška u takvim situacijama su i više nego nužna potpora. Naravno, glazbenici nisu izuzetak, pa će u momentima glavobolja, nedoumica i samopreispitivanja u pravilu kontaktirati sebi bliske osobe, te uz njihovu pomoć – možda i u vidu neke kratke suradnje – pokušati pronaći izlaz iz labirinita. Po tom se se modelu davne 1974. ravnali Kevin Ayers, Nico, John Cale i Brian Eno, te devet godina kasnije Nick Cave, Marc Almond, Lydia Lunch i JG Thirwell (a.k.a. Foetus)!

 

Svi se ponekad nađu na životnim križanjima, na sjecištima puteva ne znajući kojim pravcem dalje krenuti. Savjeti i podrška u takvim situacijama su i više nego nužna potpora. Naravno, glazbenici nisu izuzetak, pa će u momentima glavobolja, nedoumica i samopreispitivanja u pravilu kontaktirati sebi bliske osobe, te uz njihovu pomoć – možda i u vidu neke kratke suradnje – pokušati pronaći izlaz iz labirinita (naravno, ovo se nipošto ne odnosi na Rogera Watersa koji je born again fighter i koji sve može i mora sam).

Takvih je primjera u povijesti popularne glazbe bilo uistinu mnogo, a jedan od poznatijih jest sudjelovanje Briana Enoa i Roberta Frippa na albumu Heroes, središnjem stavku Bowieove ‘berlinske trilogije’. Bowie je možda imao viziju, no bio je iscrpljen ulogama koje je sebi sam nametao zadnjih desetak godina. Realna opcija bila je promjena uhodanih ambijenata Londona, New Yorka i Los Angelesa jednim skrivenim a svjedneno mondenim i specifičnim podjeljenim Berlinom, mada i dalje je ostajao svojevrsni osjećaj praznine. Tu uskače Eno – njegova je intervencija u producentskom, aranžerskom, pa dijelom i u skladateljskom smislu spasila kompletnu trilogiju, a neizbrisive tragove su ostavili i Robert Fripp te Daniel Lanois.

Ipak, ovaj primjer jest vrsta kolaboracije čije se autorstvo na koncu ipak prepisuje ključnom autoru (u našem je slučaju to Bowie). No, što je s onim događajima koji gotovo providnom slučajnošću povežu nekoliko u tom trenutku zabludjelih glazbenika, omogućivši im kratki period djelovanja, možda tek jedan zajednički koncert koji se na koncu pokaže spasonosan, nabijen energijom koja se prenosi na sudionike, pokazujući im tako mogući izlaz iz trenutne krize?

Dva vjerojatno najpoznatija primjera takve vrste jesu nastup poznat kao 1 June, 1974., te desetak godina kasnije realizirana suradnja pod imenom The Immaculate Consumptive.

The+Immaculate+Consumptive

The Immaculate Consumptive: Lydia Lunch, Nick Cace, Marc Almond i J.G. Thirlwell, koji se tada potpisivao kao Clint Ruin.

Krenimo obrnutom kronologijom, od novijeg ka starijem. Početkom 1983., sastav The Birthday Party više ne postoji, a ključni članovi razmišljaju kako i gdje nastaviti karijeru. Cave je tada formirao privremeni sastav Cavemen, jezgru budućih The Bad Seeds (bili su tu i Blixa i Mick Harvey), no, očito je nedotajao jedan finalni, kreativni touch. Stoga se Nick povezuje s Marc Almondom, koji je upravo razmišljao o raspuštanju Soft Cella i početku samostalne karijere; Lydiji Lunch koja se gašenjem njujorše nowave scene također našla u svojevrsnom vakuumu, te J.G. Thirwellu, poznatijem pod umjetničkim imenom Foetus, tada na početku karijere. Nije to bila zbrda – zdola skrpana ekipa, pošto je Cave poznavao Jima Thirwella, još iz Australije, a ovaj je prethode godine u Londonu surađivao s Marcom Almondom

The Immaculate Consumptive su postojali svega tri dana – 30. i 31. listopada, te 1. studenog 1983., no iskoristili su ih više nego pametno, odsviravši mininalno dva koncerta na području New York Cityja i Washingtona DC. Skladbe su birane proporcionalno članstvu, tako da su zastupljena autorstva sva četrii pripadnika Immaculate Consumptivea. Iako nije postojala namjera snimanja ovih bastupa, tadašnji članovi Cavemena (Blixa Bargeld, Mick Harvey i Barry Adamson) su uspjeli zabilježiti desetak izvođenih skladbi.

Ne treba niti spominjati da je nakon ovog (možemo ga tako nazvati) sessiona svima iz četvorke karijera ubrzo krenula uzlaznom putanjom!

01 So Your Heart – Dead River
02 Unknown – Blue Turk
03 Go To Church
04 Misery Loves Company
05 Love Amongst The Ruins
06 You’ll Never See Me On A Sunday
07 interview (Nick Cave, J. G. Thirlwell)
08 A Million Manias
09 Halo Flamin’ Lead
10 In The Ghetto
11 Body Unknown

A sad skokom u prošlost, u prvi dan lipnja 1974., kada je u londonskom Rainbow Hallu održan koncert sličnog tipa. Opet imamo glazbenike na raskrižju, i sastav formiran s namjerom da ne opstane duje od nekoliko dana. Također, iako pojedinci navode Kevina Ayersa kao kreativni motor projekta, nije u postavi bilo osobe koja bi se nečim isticala nad ostatkom društva.

Pa, krenimo s Ayersom, koji je još 1969. napustio The Soft Machine, te do sudbonosnog prvog lipnja 1974. snimio četiri saostalna albuma, no još uvijek je lutao u potrazi za vlastitim izričajem. Bio je tu i velšanin John Cale, povratnik iz Sjedinjenih Država gdje je tijekom prethodnog desetljeća sudjelovao u eksperimetnalnom projektu La Monte Younga zvanom The Dream Syndicate (ne brkati sa istoimenim paisley underground sastavom iz Los Angelesa koji će se pojaviti početkom osamdesetih), a uz Lou Reeda je bio i jedan od dvojice ključnih članova rane faze Velvet Undergrounda. Naravno, i on je upravo započeo samostalnu karijeru, no i dalje okružen maglovitim horizontima. Slično je priča i s njemicom Nico, još jednom uzdanicom rudimentarnih Velvet Undergrounda, koja je po napuštanju sastava snimila četiri samostalna albuma u relativno kratkom roku, i negdje 1974. izgubila stvaralački zanos. Četvrti član skupine bio je danas svima znani skladatelj i producent Brian Eno, čovjek koji je upravo otišao iz više no uspješnog glam art sastava Roxy Music, odlučivši se posvetiti osobnoj glazbenoj karijeri (početkom godine je objavio nastupni album Here Come the Warm Jets).

Kevin Ayers, John Cale, Brian Eno & Nico - June 1, 1974 - Booklet (2-2)Bitno je spomenuti kako su svoj obol ovom projektu pružili i neki glazbenici koji nisu potpisani na naslovnici, što opet nije razog da se njihov doprinos zanemari. Jedan od njih je tada devetnaestogodišnji multiinstrumentalist Mike Oldfield koji je upravo objavio svoje remek djelo, nastupni album Tubular Bells. Drugi je Ayersov stari kolega iz The Soft Machinea, bubnjar i kantautor Robert Wyatt, tada već godinu dana djelimično paraliziran nakon nesretnog slučaja kad je tijekom jednog tuluma pao kroz prozor, s pet metara visine. Štoviše, priroda se čitavog ovog projekta može promatrati u drugačijem svjetlu ako se u obzir uzme sam termin – 1. lipnja 1974. Wyatt je, naime, tragične ozljede koje će ga pratiti do kraja života zadobio 1. lipnja 1973.!

01 Drivin’ Me Backwards
02 Baby’s On Fire
03 Heartbreak Hotel
04 The End
05 May I
06 Standing In A Bucket Blues
07 Stranger In Blue Suede Shoes
08 Everybody’s Sometime And Some People All The Time
09 Two Goes Into Four

Bonus Outtakes:
10 Buffalo Ballet
11 Gun
12 Das Lied Der Deutschen
13 Didn’t Feel Lonely Till I Thought Of You
14 Whatever She Brings We Sing
15 Interview
16 See You Later
17 It Begins With A Blessing
18 One Night Stand (I’ve Got A Hard On For You Baby)
19 Two Goes Into Four (reprise)

 

Ove dvije zanimljive kolaboracije nastale očito u vremenima kada su akteri istih donosili odluke od životne važnosti nekima možda i nemaju mnogo zajedničkog, no svatko ima pravo na vlastiti subjektivni dojam. Na koncu, blistave karijere Kevina Ayersa, Johna Calea, Enoa, Foetusa, Nicka Cavea, Marca Almonda i drugih su uglavnom krenule naviše nakon održavanja ovih koncerata.

Mislite što želite, a mi Vam pružamo skoro tri sata izvrsne i za svoje stvaratelje očito sudbinske glazbe; sudbinske u toj mjeri da naslov The Crossroads Sessions i više no savršeno odgovara! Primite tek male isprike zbog relativno lošije kakvoče zapisa koncerta Immaculate Consumptivea, no valjda će sama kvaliteta ponuđene glazbe nadjačati tu sitnu smetnju!

PS. iskrene zahvale Goranu Polaku, autoru bloga Stražarni Lopov na ustupanju raritetnih snimki Immaculate Consumptivea!

25/09/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,