The Conspiracy according to Radiohead

20:00–23:00 – 20.5.2017.

We’re not scaremongering, this is really happening!

Sredinom travnja tekuće 2017. su na zidovima nekih po tko zna kojem kriteriju bitnih gradova osvanuli čudnovati i na prvi pogled besmisleni plakati. Stanovnici Londona, Berlina, Amsterdama, New Yorka, Los Angelesa i Vancouvera su tako imali priliku buljiti u nešto nedokučivo, te izvoditi vlastite zaključke. Oni upoznati sa stvaralaštvom sastava Radiohead, te pripadnog im artworka kojeg u pravilu poptisuju Thom Yorke i Stanley Donwood uspjeli su dokučiti i taj misterij. Donekle, istina, jer još ne znamo što nas čeka 21. svibnja.

Naime, plakati su oblikovani po uzoru na vizualnu formu korištenu na albumu OK Computer (1997.), a sam je priloženi tekst evocirao enigmatičnu skladbu Fitter Happier. Sad znamo da iza ovih misterioznih plakata očito stoji sastav Radiohead, odnosno njihova promidžbena mašinerija. No, zašto i sa kojim ciljem? Thom i društvo su, istina, uvijek voljeli takve zakamuflirane, tajnovite ispade, ali od albuma OK Computer je prošlo dvadeset godina.

Možda upravo u tom grmu leži zec, jer 21. će se svibnja navršiti točno dva desetljeća od objave tog kultnog uratka, za kojega će mnogi štovatelji Radioheada kazati kako još uvijek nije nadmašen, a vjerojatno neće ni biti. Slijedi li možda nekakav poseban događaj vezan uz spomenutu obljetnicu – vidjet ćemo, no ovakvi potezi su u pravilu svojevrsne najave nečega!

More public fear …worse politicians … MORE FEAR

Ovi navodi savršenu ocrtavaju stanje zadnjih godinu dvije na globalnoj političkoj sceni. Klauni poput Nigela Faragea i Borisa Johnsona su dali svoj obol istupanju Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije, (ne)famoznom Brexitu čija je referendumska potvrda (kao i legitimitet realizacije) upitna, na čelu Rusije već skoro dva desetljaća stoluje Vladimir Putin čija se mržnja prema nacionalnim,vjerskim i seksualnim manjinama može doslovno mjeriti sa onom Adolfa Hitlera, a izbor Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih Država očito je ‘šlag na torti’.

Zanimljivo je navesti i činjenicu da je jedan od brojnih zanesenjaka iz ergele ‘radiohead fandoma’ (na forumu Aaroads je predstavljen nickom Jordan117) početkom svibnja tekuće 2017. konačno razriješio misterij vezan uz naslovnicu albuma OK Computer. Prikazana je cesta u stvari sjecište Interstate autoputeva I-84 i I-91 u Hartfordu, Connecticut, a slika je najvjerojatnije snimljena iz obližnjeg Hilton hotela u kojemu je sastav odsjeo sredinom 1996., tijekom promotivne The Bends turneje. Sasvim prigodno uz nadolazeću dvadesetogodišnjicu OK Computera!

It doesn’t show that much more, but you can tell that the area is urban, hilly, and probably American going by the signage and right-driving traffic. Unfortunately you can’t quite read the lettering, but hopefully it was enough for an expert to make use of. So I headed off to the forums at AARoads.com, a haven for “roadgeeks” who love discussing interstates, construction, road trips, etc.

I feared the question was hopelessly obscure, but in just six hours I had my answer, courtesy of poster Mapmikey: the eastbound junction of I-84 (a.k.a. the Yankee Expressway) with I-91 in Hartford, Connecticut, just before it crosses the Connecticut River.

A sad se još jednom vratimo spomenutom Donaldu Trumpu.

A Moon Shaped Pool, zasad posljednji album Radioheda, objavljen je u svibnju 2016., a najavljen je pjesmom znakovita imena Burn the Witch o čijoj bi se tekstualnoj simbolici dalo naširoko pričati. U tom je kontekstu dovoljno spomenuti stih We know where you live, koji se nekih godinu dana ranije pojavio u formi flyera koji su dijeljeni članovima fan klubova sastava. No, pripadni video uradak širi mogućnosti interpretacije kako značenja teksta, tako i vizualnog sadržaja. Spot je realiziran tako da priziva asocijacije na britanske lutkarsko-animirane serije iz šezdesetih i sedamdesetih, i to posebice na trilogiju Trumptonshire sastavljenu od serijala Camberwick Green, Trumpton i Chigley.

Čak je i laiku  jasno kako prizivanje Trumptona nije slučajnost, već jasna aluzija na opasnost zvanu Donald Trump, koja je u vrijeme nastajanja skladbe Burn the Witch i pripadnog videa postajala sve očitija – bilo je to vrijeme zadnjih, zaključnih republikanskih konvencija kada je postalo jasno tko će biti predsjednički kandidat konzervativaca, te možebitni pobjednik predstojećih izbora. Priložena stop motion animacija djeluje krajnje apsurdno, čak i oksimoronski u svojem suprotstavljanju idilične atmosfere otočkog krajobraza i neupitno nasilnih scena linča, likvidacije i žrtvovanja.

Ipak, igra riječi Trump/Trumpton tek je dio jedne šire slagalice čiji djelovi polako sjedaju na svoja mjesta. Pored ‘lova na vještice’ sa svojom srednjevjekovnom simbolikom – prisjetite se maski u obliku životinjskih lubanja, te označivanja vrata kuća u kojima žive eventualni oboljeli od kuge (taj je postupak prakticiran u Britaniji tijekom epidemije godine 1665.) – jasne su i aluzije na horror/mystery film The Wicker Man redateja Robina Hardyja (1973.). Dotični se uradak poigrava sa elementima keltskog prekršćanskog paganizma, mračnim kultovima te ljudskim žrtvama koje će biti nagurane u divovskog ‘čovjeka’ od pruća te spaljene kako bi se božanstva umilostivila i podarila obilan urod ljetine.

Ukoliko vas ovaj scenario, kako u izvornoj, tako i u Radioheadovoj varijanti podsjeća na neka aktualna strujanja, niste daleko od istine. Ono što se tijekom povijesti mijenja je tek forma, no sadržaj i smisao ostaju isti. Možete izvačiti daljnje zaključke uključujući u cjelokupnu priču raznorazna tajna društva, političku elitu, masoneriju, Iluminate, skupinu Bilderberg, trilateralnu komisiju, Scull & Bones, ljude guštere sposobne mijenjati svoj oblik, te na koncu, zašto ne, i Trumpa te njegovog intimusa Putina.

Red crosses on wooden doors
If you float you burn
Loose talk around the tables
Abandon all reason
Avoid all eye contact
Do not react
Shoot the messengers

This is a low flying panic attack
Sing the song of sixpence that goes

Burn the witch
Burn the witch
We know where you live

Ukoliko je misterij oko simbolike i značenja skladbe Burn the Witch obilježio svibanj 2016., godinu je dana kasnije iznova aktualan album OK Computer. Očekivano, dvadesetogidišnjica objave okrugla je obljetnica, no isto je djelo fokusu javnosti bilo izloženo i prije desetak godina, u vrijeme objave In Rainbows.

U čemu je bit te ‘urote’ koja je među Radiohead fanovima poznata kao 0110 Conspiracy? In Rainbows je u CD obliku danje svjetlo ugledao desetog listopada 2007. (dakle, 10/10), a njegova vinilna inačica točno deset (10) dana kasnije. Album se mogao slobodno skinuti sa službenog web sjedišta sastava, no ostavljena je i mogućnost dragovoljnog plaćanja/donacije u iznosu od jednog ili deset dolara (1/10$). Također, nakon daljnjih deset dana je članstvo fan klubova zaprimilo devet poruka kojima je donimirao simbol X, što je rimska alfanumerička oznaka za broj deset.

No, što povezuje In Rainbows i deset godina ranije objavljen OK Computer? Evo što o tome kaže jedan neimenovani štovatelj koji je svoje zapažanje iznio na danas ugašenom portalu Puddlegum:

‘OK Computer’ and ‘In Rainbows’ were meant to complement each other. During the writing and recording process of ‘OK Computer,’ Radiohead used the working title of ‘Zeroes and Ones.’ If ‘OK Computer’ is represented by 01, and ‘In Rainbows’ is represented by 10, then we have 01 and 10. In binary code 01 and 10 complement each other.

Posložite li pripadne skladbe jednu za drugom kako je prikazano na priloženoj listi, te uz malo truda preklopite posljednjih deset (10 opet!) sekundi prethodne sa prvih deset naredne, uočit ćete savršeno slaganje koje nipošto ne može biti slučajnost!

01. “Airbag” (OK Computer)
02. “15 Step” (In Rainbows)
03. “Paranoid Android” (OK Computer)
04. “Bodysnatchers” (In Rainbows)
05. “Subterranean Homesick Alien” (OK Computer)
06. “Nude” (In Rainbows)
07. “Exit Music (For A Film)” (OK Computer)
08. “Weird Fishes/Arpeggi” (In Rainbows)
09. “Let Down” (OK Computer)
10. “All I Need” (In Rainbows)
11. “Karma Police” (OK Computer)
12. “Fitter Happier” (OK Computer)
13. “Faust Arp” (In Rainbows)
14. “Electioneering” (OK Computer)
15. “Reckoner” (In Rainbows)
16. “Climbing Up The Walls” (OK Computer)
17. “House Of Cards” (In Rainbows)
18. “No Surprises” (OK Computer)
19. “Jigsaw Falling Into Place” (In Rainbows)
20. “Lucky” (OK Computer)
21. “Videotape” (In Rainbows)
22. “The Tourist” (OK Computer)

Slučajnost? Ne, slučajnosti ne postoje!

Korak dalje – već više od dva desetljeća egzistira hibrid mailing liste i online shopa nazvan W.A.S.T.E. Ovaj se zbunjujući akronim javlja u kultnoj noveli The Crying of Lot 49 (1965.) poprilično misterioznog američkog književnika Thomasa Pynchona i aludira na tajni poštansko komunikacijski kanal čiji je simbol prigušeni poštanski rog, znak kojega Oedipa Mass, glavna junakinja tog djela u svojoj potrazi tijekom nastojanja izvršenja ostvaštine bivšeg ljubavnika pronalazi na neočekivanim mjestima diljem južne Kalifornije.

Skriveni komunikacijski sustav koriste ‘senzibilni’, pojednici koji su u stanju promatranjem simbola prigušenog roga uspostaviti kontakt sa ‘Maxwellovim demonom’ te tako smanjenjem entropije narušiti Drugi zakon termodimanike, kao i Inamorati Anonymus, grupacija čiji je cilj pomoći zaljubljenima, odnosno onima koji su potpali pod, kako Pynchon kaže, ‘najgoru od svih ovisnosti’.

Thom Yorke je u više navrata naglasio svoju fascinaciju stvaralaštvom Thomasa Pynchona, tako da ovaj izbor i nije toliko zbunjujuć, mada svejedno neočekivan i stoga otvoren raznim interpetacijama.

I just started Gravity’s Rainbow. I tried reading it once before, but this time around it’s much more fun. It’s a really early one, isn’t it? This one seems easier to get into than V.

/Thom Yorke/

I još nešto – značenje akronima W.A.S.T.E. jest We Await Silent Tristero’s Empire.

We’re not scaremongering
This is really happening        

/Idioteque/

Prije nekoliko godina jedan je domaći glazbeni portal (za znatiželjne: http://www.muzika.hr) objavio istovremeno lucidan i sulud tekst o albumu The Queen is dead The Smithsa kao o zlokobnom prekognitoru tragedije koja je desetak godina po njegovoj objavi zadesila nesretnu princezu Dianu i njezina ljubavnika Dodi Al Fayeda.

?

Da!

Na prvi pogled, nema tu ništa novo. Traženje skrivenih značenja u popularnoj glazbi u diktirajućem smislu datira još iz druge polovine šezdesetih, kada je nepoznati mladi fanatik Charles Manson (neslavno će se proslaviti koju godinu poslije) u koncepciji ‘bijelog albuma’ Beatlesa pronašao kodirane poruke, navodno napisane posebno za njega. Helter Slekter je tako trebala predstavljati poziv na revoluciju predvođenu, pogađate, Mansonom, dok je Piggies navodno usmjerena ka izazivanju rasnih tenzija. Nisu to jedine dvije pjesme sa ‘bijelog albuma’ kojima je Manson pridodao simbolično značenje, no i to je dovoljno da se normalnoj osobi zavrti u glavi. Da stvar bude još apsurdnija, Manson je kao svog duhovnog učitelja koji mu putem stihova šalje naputke prozvao nikog drugog do Johna Lennona (da apsurd bude veći, dobar dio spomenutih skladbi je djelo Paula, ili pak Georgea, npr. Piggies). Lennon se, očekivano, odmah odrekao samozvanog sljedbenika i učenika, a možemo samo zamišljati kako su se on i ostatak Beatlesa osjećali kada je u ljeto 1969. izvršen zloglasni pokolj u kojemu je, između ostalih ubijena i mlada glumica Sharon Tate, žena redatelja Romana Polanskog. Nažalost, Lennon je očito privlačio luđake, i Manson, sin čoviječji bi mu definitvno kad tad došao glave da nije uhićen i doživotno hospitaliziran nakon tog po zlu čuvenog krvavog događaja u kolovozu 1969. Svejedno, dokrajčio ga je jedan drugi bolesnik, Mark David Chapman, mladić koji je mrzio taj lažni, izvještačeni sveamerički san i koji je iskreno težio djetinjoj duhovnoj čistoći. Osmog prosinca godine 1980. je sačekao Lennona pred ulazom u stambenu zgradu Dakota Building na zapadnoj strani Central Parka, i tako simbolički zaključio više od trideset godina egzistirajuću ali nikad istinski dovršenu misiju Holdena Caulfielda u njegovom predbožićnom lutanju Manhattanom. Za razliku od Beatlesa koji su se automatski ogradili od mogućnosti da je Manson djelovao po njihovih napucima, Salinger se nikad nije javno oglasio i distancirao se od Chapmanovog zlodjela, ali u to je vrijeme već skoro dva desetljeća anonimno živio u savršenoj izolaciji polururalne Nove Engleske, najvjerojatnije u Connecticutu, i nije mu padalo na pamet narušiti taj umjetni mir zbog nekakvog Lennona koji nije poznavao Holdena, a pogotovo ne njega, Jerryja.

Je li gospodin Chuck Klosterman u pravu? (artwork: Ela Gašperov i Vjeran Stojanac)

Manson je eto ‘čitao poruke’, no nikad mu nije palo na pamet otići u ekstremnu krajnost i te iste poruke proglasiti proročanstvom.  No, vremenom su se javile i prekognitivne teorije. Stoga široki krug štovatelja The Queen is dead ‘zavjere’ uistinu zapanjuje, a jedini detalj koji zvuči tragičnije od nečijeg psihičkog oboljenja jest srećom minimalna mogućnost da je nejeb-kupusojed iz Rusholmea uistinu novi Nostradamus! Ali, ta je teorija relativno novijeg datuma, barem ako je vjerovati kolegama sa muzike.hr. U svakom slučaju, postoji jedna starija i šokantnija – budimo realni, također nimalo održiva – a ipak zanimljiva, barem u smislu istraživanja nečije gluposti, odnosno načina na koji određeni umovi slažu kockice. Individua koju razmatramo ovom prilikom se zove Chuck Klosterman, i čitav je život proučavao odnos popularne kulture sa povijesću umjetnosti i sa globalnim socialno političkim zbivanjima. Nećemo se zamarati njegovim inače kvalitetnim publicističkim radom, već se usredotočiti na jedan tekst datiran 2005., dakle četiri godine nakon najstravičnijeg terorističkog napada u povijesti čovječanstva – događaja poznatog pod numeričkim akronimom 9/11. Nema tu velike filozofije. Chuck je jednostavno detaljno proučio Kid A; neočekivano drukčiji i na prvi pogled/slušanje teško probavljiv album obožavanog Radioheada, kultnog sastava uz koji plaču i u čijim fragmentima skrivene poruke traže sve izgubljene duše iz Generacije X (1960. – 1980., bar po šturoj definiciji). Budio se uz Everything in its right Place, ekstatički divljao na tulumima uz National Anthem, cmizdrio uz How to dissapear completely and never be found, bauljao slabo osvjetljenim hodnicima stambenih novogradnji uz Treefingers, preispitivao vlastita uvjerenja uz In Limbo, da bi uz zrno utjehe vratio strelicu CD playera na prethodnu Optimistic, alkoholom i marihuanom suzbijao ‘goosebumpse’ koji bi se javljali tijekom slušanja Morning Bella i na kraju zaspao uz Motion Picture Soundtrack. I što je pronašao? Ni manje ni više nego ‘dokaze’ da album Kid A nije ništa drugo do kirurški precizna prekognicija užasa koji je tog 11. rujna 2001. na najgori mogući način minirao temelje ne Blizanaca (kako neke sulude spodobe misle), već iluzije dugo vremena nazivane ‘zapadnom civilizacijom’.

Klosterman je još 2005. objavio poludokumentarističku knjigu Killing Yourself to Live: 85% of True Story koja je na prvi pogled tek travelogue o njegovom putovanju izajmljenim Ford Taurusom po ne baš tipičnoj ruti od New Yorka do Seattlea, no detaljnijim se uvidom shvaća njezin pravi smisao – ta knjiga govori o načinima na koji se rock kultura i smrt međusobno nadopunjuju. Zanemarimo na trenutak poglavlja o Cobainu, Styxu, Stonesima i slična, te se usredotočimo na uvodni citat:

I’ll tell you what’s really ridicoulos – going into a bookstore and there’s all these books yourself. In a way, it feels like you’re already dead.

Ono što pomalo bode oči jest ime autora ovog navoda, a to je Thom Yorke. Pogotovo ako okrenemo nekih osamdesetak stranica i naiđemo na dio u kojemu Klosterman kreće sa svojom obzervacijom albuma Kid A u svojstvu dokumenta koji je slučajno najavio jedan od najvećih masovnih pokolja nakon Drugog svjetskog rata.

Prva skladba na albumu Kid A oslikava Manhattan u osam sati tog utorka ujutro; i nazvana je Everything in its right Place. Ljudi se bude ‘sisajući limun’, jer to dojam života na Manhattanu; grad je predivno, oporo i pomalo sarkastično mjesto. Uskoro se prebacujemo na drugu, naslovnu pjesmu. To je zvuk pomalo vrtoglave, površne običnosti. … Možete zamisliti ljude koji idu na posao, voze se dizalima, izlaze iz vlakova C i 3 (napomena autora: obje linije povezuju sjeverni Manhattan sa Brooklynom prolazeći ispod lokacije nekadašnjeg WTC-a) razmišljajući o budućnosti koja će biti nalik sadašnjosti, možda nešto bolja. Sam naziv Kid A jest Yorkeov nadimak za prvo klonirano ljudsko biće, koje po njegovom mišljenju možda već i postoji. Poruka je čitka: znanost je odgovor! Tehnologija rješava sve probleme, jer je nadmoćna. Većina amerikanaca tog jutra oko osam ipo vrti slične misli u glavi. Ali, nešto se događa nakon tri ipo minute pjesme. Najednom nešto nije u redu, iako slušatelj ne zna što točno. Tako započinje i treća skladba, National Anthem.

To je trenutak kada se prvi zrakoplov pri brzini od 800 km/h zabija u sjeverni toranj.

National Anthem odskače od prve dvije skladbe; konfuzna je i kaotična. Kao što i stihovi pjesme kažu; ‘Što se ovo zbiva?’ Situacija sve više izmiče nadzoru, sve dok drugi zrakoplov ne pogodi južni toranj (09:03 h ujutro u stvarnosti, a 03:42 pjesmi). Na trenutak stvari izgledaju sumorno, da bi iznova postale kaotične, i stižemo do iduće skaldbe, How to dissapear completely and never be found. Izgleda kao da je kraj svijeta. Ljudi pokušavaju sami sebe uvjeriti da nisu tu, ponavljajući: ‘Ovo se ne događa!’. Ljudi plutaju (napomena autora: Klosterman ovdje napominje kako riječ floatingplutati treba tumačiti u smislu fallingpadati) ka zemlji. Spominju se stroboskopna svjetla, probijeni zvučnici, vatrometi i vihori. Ova pjesma govori o skakanju kroz prozore i tome kako je biti živ zakopan; ovo je ujedno i pjesma o onima koji su osuđeni sve to promatrati. Slijedi instrumentalni pasaž bez opipljive melodije (Treefingers), jer što se pametno može kazati nakon što se tornjevi sruše? Sve što se može napraviti jest nijemo zuriti u te slike, sa rukom preko ustiju. Prolazi vrijeme. Popodne je. Druga strana albuma Kid A (ako ga imate na vinilu). Djelovanje ustupa mjesto razmišljanju. Pjesma se zove Optimistic, što je riječ koja u trenutku vlastite odsutnosti postaje bitno smislenija. Tekst se može tumačiti kao referiranje na Ground Zero (…vultures circle the dead…) ili pak način na koji teroristi zamišljaju američko shvaćanje međunarodne politike (…the big fish eat the little ones, the big fish eat the little ones, not my problem, give me some…). Sedma skladba, In Limbo govori o situaciji u kojoj su se našle Sjedinjene Države – izbačene iz privida sigurnosti i nedodirljivosti: ‘…nowhere to hide…’, uz jedini izbor ‘…vrata skloništa su otvorena. spuštam se dolje…‘.

… i tako dalje. Klosterman će u prigodni kontekst smjestiti i Idioteque, pjesmu koja vjerno opisuje onu istinsku paniku suočavanja sa stvarnošću nakon što prvi šok prođe, Morning Bell te zaključnu Motion Picture Soundtrack; jer, svi mi koji smo tog dana prestravljeno zurili u televizijske ekrane se nismo mogli oduprijeti dojmu kako gledamo nešto što nije istina, možda tek vješto režirani film.

Ne, nije ostalo samo na Klostermanu. Pojednici su prihvatili njegovu teoriju ne samo kao moguću, već i vrlo vjerojatnu, primjerice američki blogger Vassifer (zasigurno najzaslužniji za propagiranje Chuckovog povezivanja albuma Kid A i crnog utorka 9/11), koji ide korak dalje i detaljno analizira artwork Stanley Donwooda i Dr. Tchocka (odnosno Thoma Yorkea), te na predposljednjoj, preklapajućoj stranici pronalazi projekcije geometrijskih struktura koje po njemu zapanjujuće podsjećaju na obrise nesretnih ‘Blizanaca’ – jedan je čak u plamenu, dok se na drugom uočava kontura nalik na televizijsku antenu sjevernog tornja.

Tornjevi WTC-a su ionako postali prekognitivna crna rupa popularne kulture – sjetite se pilot epizode serije Lone Gunmen (spin off-a X Filesa), emitirane u proljeće 2001., gdje suludi terorist daljinskim putem otima putnički zrakoplov u namjeri da ga zabije u –  ni manje ni više – sjevernog ‘Blizanca’. Također, slične se poruke mogu isčitati i iz skladbe God is God sa Laibachovog albuma Jesus Christ Superstar (1996.):

You shall see Hell clear in the Sky
You shall see Darkness
You shall see Good and Evil
You shall see City Walls crumble and Towers fall

A stvar je vrlo jednostavna – ukoliko se upustite u proučavanje bilo kojeg imalo složenijeg albuma, zasigurno ćete pronaći mnoštvo dvosmislenih i nejasnih referenci na gotovo svaki događaj koji zamislite, bilo da je riječ o po nekima upitnom slijetanju na Mjesec, ratu na području bivše Jugoslavije ili pak atentatu na J.F. Kennedyja, Roberta Kennedyja, ili pak na samog čovjeka koji je navodno likvidirao JFK-ja. Lee Harvey Oswald, Sirhan Sirhan, Jack Ruby i/ili slični su tek pijuni u nevidljivim rukama koje vuku niti. Treba samo imati dovoljno mašte i znati kako logički povezati natuknice tako da dobiju smisleni oblik.

Thom Yorke i društvo su očito takve premise utkali u samu srž tkiva ne samo svojeg stvaralaštva, već i načina na koji isto prezentiraju masama! A vi, građevne ciglice tih masa barem imate čime razbijati glavu.

19/05/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,